O pripadnosti: koje je boje ”naš”, a koje ”njihov”?

foto: Hudson Hintze (Unsplash)

Piše: Nina Kurt (Sarajevo)

Koliko je još godina potrebno da prođe pa da sa pravom možemo reći da smo ostvarili mirnu okolinu za skladan život svih religija i nacija? Koliko još godina, pa da zaista zvuk ezana sa džamije koji poziva na molitvu, ne smeta zvonu crkve koja joj je najbliži komšija? Nisu za to dovoljne besciljne rasprave i ponavljanje priče kako pomirenje treba da se desi. Za stvarno pomirenje i harmonizaciju društva potrebne su promjene koje potječu iz nutrine svih nas. Za prevazilaženje targetiranja “naših” i ”njihovih” neophodno je da se istinski i iz korijena promijene naše perspektive na pripadnost.

Zapravo, svaki čovjek pripada prvenstveno sam sebi. Sve ostale pripadnosti i svrstavanja u kojekakve koševe i grupe samo su nijanse u širokom spektru boja koje mogu da karakterišu jednu individuu. Pa ipak, mi biramo da zanemarimo svaku od tih nijansi i bojimo lica i naličja onih koje sretnemo u životu prema bojama zastava njihovih domovina, pri čemu uzimamo u obzir samo osnovnu paletu boja, zauzimajući ignorantan stav prema stotinu i jednoj drugoj. I dok tako, prema našoj samo površinskoj percepciji, sortiramo ljude u ladice naše memorije označene naljepnicama na kojima piše ”naš” i ”njihov”, propuštamo prijateljstva i ljubavi, poslovne prilike i poznanstva, samo sebe zapravo bojimo u najtamnije nijanse sive koja je plitka i ravnodušna, ali i prenosiva i ima toliko jaku prodornu moć da ostavlja teško izbrisive mrlje na dušama svih onih koji dođu u kontakt s njom.

Jednom, kada ta tmurnost uđe u naš život, teško li je svjetlosti koja sa sobom vuče bolju budućnost da je razblaži i posvijetli. Ali baš ta, jaka i iscjeljujuća svjetlost nam je potrebna da nam bude vodilja pa da, nakon više od 25 godina, počnemo da zanemarujemo površne razlike među ljudima i shvatimo da je pripadnost odavno démodé – niti žene više pripadaju muškarcima, svojim muževima, niti muškarci pripadaju robovlasnicima. Zašto su  onda  žene  postale robovi, a muškarci ponovo pali u ropstvo u kojem su ovaj put robovlasnici poprimili oblik prošlosti i etničke i vjerske pripadnosti? Tmurnost i crnina nas je uvukla u vir mržnje i intolerancije i navukla nam mrenu na oči pa ne prepoznajemo boje koje nam svijet i društvo nude. Postoje i oni koji se opiru ovoj tmini i pokušavaju da, sopstvenim sjajem i pastelnim bojama razumijevanja, prevaziđu razlike na osnovu tog teškog bremena zvanog ‘pripadnost’ te na taj način u današnjicu unesu dašak raznolikosti.

Baš oni, koji su iz vedrog spektra boja, često bivaju neshvaćeni i njihove ideje odbačene od strane uskogrudnih opozicionara iz društva. Krajnje je vrijeme da se ezan i crkvena zvona pomire, da se državne zastave ostave u pozadini i da granice zaista budu samo administrativne linije ucrtane na mapama, a ne tanke linije koje nas ograničavaju u tome da vjerujemo jedni drugima i međusobno surađujemo. Zaista, krajnje je vrijeme da se, nakon četvrt vijeka od kraja kobnog rata i nepovratnih gubitaka na sve tri strane, ljudi ne etiketiraju i farbaju prema bojama svojih zastava, nego da su prošarani bojama onog spektra kojeg nose u sebi. Već je odavno postalo neophodno da se među nama razvije tolerancija i da se sa čela onih koje upoznamo skinu naljepnice ”naš” i ”njihov” jer smo mi odavno samo ”svoji”.


Ovaj esej je nastao u okviru multimedijalnog takmičenja MIR kojeg realizuje Centar za postkonfliktna istraživanja. Cilj takmičenja je bio da motiviše mlade da dostave kreativne multimedijalne sadržaje koji se bave temama vezanim za ideje mira, pomirenja i međukulturalnog razumjevanja u regionu Zapadnog Balkana. Mišljenja i stavovi koji su ovdje navedeni pripadaju isključivo autorima i ne odražavaju nužno mišljenja i stavove Centra za postkonfliktna istraživanja.

Vezani članci

#ZajednoSeSjećamo: 24 sata za sjećanje i opomenu
,,Za mrtve i za žive – moramo svjedočiti.” – Elie Wiesel Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) i Memorijalni centar Srebrenica udružili su se s koalicijom ,,Together We Remember” (Zajedno se sjećamo) kako bi učestvovali u 24-satnom virtualnom bdijenju u znak sjećanja na žrtve genocida i masovnih zločina, 30. aprila 2020. godine. Događaj je okupio vodeće …
Nema suživota u jednoumlju
Dušica Lukrecija Štilić (49) i Samir Štilić (50) iz Tuzle u braku su pet godina, ali njihovo poznanstvo seže još od srednje škole kada su se viđali na izlascima. Nakon škole život ih je odveo u suprotnim smjerovima, ali bilo je suđeno da se opet sretnu kao odrasli, zreli ljudi. Tada su oboje već ranije …

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu