Pravni odgovori na ratno seksualno nasilje (Dio II)

Inicijativa za sprečavanje seksualnog nasilja u sukobima (PSVI) nastoji poboljšati način na koji snage za provođenje zakona i mirovne snage sprečavaju i reaguju na seksualno nasilje. Ovo uključuje krivični progon počinitelja (PSVI, 2014). Kao dio ove Inicijative, vlada Ujedinjenog Kraljevstva finansirala je slanje PSVI stručnjaka u Ukrajinu kako bi pružili podršku policijskim i pravnim stručnjacima koji rade sa žrtvama seksualnog nasilja (GOV UK, 2022). 

U BiH, PSVI je imao centralnu ulogu u koordinaciji i unapređenju napora za kažnjavanje CRSV-a, uključujući osiguravanje sredstava za program “Jačanje vladavine prava kroz unapređenje procesuiranja ratnih zločina”. Međutim, također je važno prepoznati širu međunarodnu ulogu i značajne napore ne samo britanskog tima PSVI-ja, već i državnog tima UN-a za pomoć u poboljšanju mehanizama pravne zaštite za preživjele CRSV-a (OSCE, 2017).

Međunarodna nadležnost

Uprkos činjenici da ni Ukrajina ni Rusija nisu članice Međunarodnog krivičnog suda (ICC), ICC je u martu prošle godine otvorio istragu o situaciji u Ukrajini. Prema Rimskom statutu ICC-a, seksualno nasilje se klasifikuje kao zločin protiv čovječnosti i stoga se može procesuirati kao ratni zločin prema međunarodnom pravu. Otvaranje istrage poklopilo se s uspostavom jedinice za ratne zločine u Ukrajini, a 6. septembra prošle godine ukrajinsko državno tužilaštvo osnovalo je Ured za vođenje pretkrivičnih istraga i održavanje javnog progona u krivičnim postupcima za zločine povezane sa seksualnim nasiljem. (Ukrinform, 2022). Ovo je uslijedilo nakon što je ukrajinski Parlament ratificirao Istanbulsku konvenciju kojom su uspostavljeni pravno obvezujući zahtjevi za vladu da spriječi nasilje nad ženama i djevojčicama. 

U BiH je zaštita prava žena i procesuiranje počinitelja CRSV-a prioritet od završetka rata, u skladu s međunarodnim paktovima, poput Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti UN-a o ženama, miru i sigurnosti i Opće deklaracije o ljudskim pravima. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je bio instrument u ovom procesu, a danas Sud BiH eksplicitno citira sudsku praksu MKSJ-a i Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR) o zločinima CRSV-a. I na entitetskoj razini sve je učestalije procesuiranje ovakvih slučajeva (OSCE, 2017). Međutim, feministička organizacija Fondacija CURE tvrdi da tih napora još uvijek nema, te „apelira na institucije Bosne i Hercegovine da [CRSV] shvate ozbiljnije i počnu provoditi Akcijski plan za provedbu Rezolucije 1325“ (CURE, 2022).

Zbog broja i složenosti slučajeva CRSV-a u BiH, zemlja je razvila jedno od najnaprednijih tijela za CRSV sudsku praksu u svijetu (OSCE, 2017). Krivični zakon BiH dopunjen je 2015. godine kako bi uključio definiciju CRSV-a kao temeljnog krivičnog djela ʻratnih zločina protiv civilnog stanovništvaʼ i ʻzločina protiv čovječnostiʼ, čime je iz zakona uklonjen uvjet primjene sile i favoriziran koncept prisilnih okolnosti koje karakteriziraju ratna područja (AI, 2017). Od augusta 2022. godine postoji 125 optuženika i 57 neriješenih slučajeva koji uključuju navode o CRSV-u (HRW, 2022). Osuda Radovanu Veljoviću 18. novembra prošle godine za silovanje jedne žene u Foči 1992.  godine posljednji je primjer kontinuiranog napretka (Balkan Insight, 2022).

Prepreke pravnoj pravdi 

Ipak, mnogi preživjeli još uvijek se osjećaju izdano i razočarano pravosudnim procesom u BiH. Izvještaj Amnesty International-a iz razdoblja između juna 2015. i maja 2017. navodi da su pravni napori zemlje bili „sve samo nisu sistemski i istinski doveli do obnove“, te da su preživjeli često odlazili osjećajući se još više viktimiziranima.

Jedno od glavnih pitanja koje koči pravni proces u BiH je nedostatak dosljednosti među različitim pravosudnim tijelima u zemlji. Za ratne zločine ne sudi se samo na državnom Sudu BiH, već i na entitetskim sudovima. U nekim slučajevima seksualno nasilje nije priznato kao krivično djelo povezano sa sukobom, već se kvalifikuje kao uobičajeno krivično djelo (OSCE, 2017). Ova pogrešna klasifikacija uskraćuje preživjelima pravo na njihovu traumu, ali i potkopava pravni proces, budući da onemogućuje bilo kakvo daljnje procesuiranje ovih zločina (OSCE, 2017). Osobe koje su preživjele CRSV suočavaju se s ogromnim izazovima unutar sudskog procesa, te su kao rezultat toga često „duboko razočarane u pravdu“ (Larisa, Medica Zenica, 2014). Od kraja rata do 2019. godine prijavljen je samo jedan od 15 slučajeva silovanja, što ukazuje, navode u Fondaciji CURE, da preživjele „evidentno nemaju povjerenja u sigurnosne strukture BiH, što uvelike pogoduje učvršćivanju rodnih stereotipa, i predrasude o seksualnom nasilju u bh. društvu“ (CURE, 2022).

Belma Bećirbašić, viša programska službenica ženske nevladine organizacije Kvinna till Kvinna, ustvrdila je da je zločine CRSV-a teško osuditi jer se „zločini protiv žena još uvijek smatraju manje važnima od drugih zločina, kao puki kolateral“. To je stvarnost u Ukrajini, gdje iako je vlada možda stvorila posebnu jedinicu za procesuiranje zločina povezanih sa sukobom, predsjednik Volodymyr Zelenskyy tek treba potpisati dopunjeni Krivični zakon. Novi prijedlog zakona 2689 izričito navodi u članku 438 (2.8) da su „silovanje, seksualno iskorištavanje, prisilna prostitucija, prisilna trudnoća, prisilna sterilizacija ili bilo koji drugi oblik seksualnog zlostavljanja“ ratni zločini, a članak 442-1 potvrđuje da je seksualno nasilje također zločin protiv čovječnosti. Bez ove mjere u Krivičnom zakonu, CRSV procesuira samo prema općoj odredbi koja predstavlja kršenje zakona i običaja ratovanja.

Iako je ukrajinski parlament odobrio novi zakon u maju 2020. godine, bez predsjedničkog potpisa (za što je rok prošao), on se ne može provesti u djelo. Dobitnica Nobelove nagrade za mir i voditeljica Ukrajinskog centra za građanske slobode Oleksandra Matviichuk nazvala je ovo jazom u odgovornosti, primijetivši u intervjuu za časopis TIME da su „ljudska prava, kada su odvojena od pitanja sigurnosti i ekonomskih pitanja, postala nešto sekundarno“. Stoga je Ukrajina u zastoju kada je riječ o reformi krivičnog zakona i pravosudnog sistema, ostavljajući žrtve CRSV-a posebno marginalizirane u procesu postizanja pravde i odgovornosti.

Osiguranje prava preživjelih

Priznavanje preživjelih CRSV-a kao civilnih žrtava rata ključni je dio njihovog procesa ozdravljenja i važno je prekinuti šutnju o žrtvama CRSV-a u institucijama. U BiH je priznavanje ovog statusa regulisano na entitetskoj razini – odnosno u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko. Trenutno je traženje statusa civilne žrtve rata jedini način da osobe koje su preživjele CRSV dobiju neki oblik mjesečne naknade.

Nepostojanje zakonskog rješenja na državnoj razini znači da su beneficije ovih statusa nedosljedne i geografski diskriminirajuće. Primjerice, u Republici Srpskoj ne samo da rok za podnošenje zahtjeva za ovaj status ističe pet godina od dana donošenja zakona (što će biti u oktobru 2023. godine), već su žrtve dužne priložiti materijalni dokaz od 60 posto ili više tjelesnog oštećenja. U Federaciji BiH i Brčko Distriktu žrtva ne mora dokazati tjelesnu ozljedu da bi dobila ovaj status.

Neki su obeshrabreni zbog prepreka za stjecanje statusa i nejednakosti u sistemu (TRIAL International, Vive Žene, GSF, 2022). U istraživanju provedenom 2015. godine na 108 osoba koje su preživjele CRSV u 27 općina u BiH, 72 posto smatralo se dobro informiranim o mogućnostima od kojih mogu imati koristi, a 98 posto koristi svoje zdravstvene usluge; međutim, samo 44 posto koristi finansijsku potporu, a 19 posto je koristilo povlašteni tretman za školovanje i zapošljavanje (UN WOMEN, 2015).

Bila su tri neuspjela pokušaja pokretanja zakonodavstva na državnom nivou u BiH, što samo naglašava nedostatak usklađenosti u zemlji po ovim važnim pitanjima. Bez potpore na razini cijele države, osobe koje su preživjele CRSV i dalje će biti marginalizirane u društvu. Osvrćući se na Ukrajinu, Jasna Zečević, predsjednica ženske nevladine organizacije Vive Žene, istaknula je da je potpora države ključna, savjetujući da „treba uložiti puno energije prema državi“. U BiH ni vodeće domaće ženske organizacije ni preživjele nisu imale takvu podršku na državnoj razini.

Sudski procesi

U suđenjima CRSV-a, interesi i potrebe preživjelog moraju biti u središtu razmatranja. To uključuje, između ostalog, odgovarajuću zaštitu svjedoka te psihološku i finansijsku pomoć.

U Ukrajini je prvo suđenje vezano za CRSV započelo u Kijevu 24. juna prošle godine. Mihail Romanov, ruski vojnik, optužen je da je 9. marta više puta silovao ženu u Kijevskoj regiji, nakon što je ubio njenog muža (Sauer, 2022). Uoči suđenja, tužitelj je podnio zahtjev za zatvorenim suđenjem zbog osjetljivosti slučaja, ali je identitet žrtve objavljen u prvom saopćenju tužitelja (Sali, 2022). Volodymyr Ponomarenko, tužitelj Okružnog tužiteljstva Brovary, odobrio je saopćenje uprkos tome što je slučaj označen kao zatvoren. Slučaj se sada vodi iza zatvorenih vrata; međutim, trenutno je nepoznato gdje se nalazi Romanov. Sve dok se sud ne uvjeri da je Romanov bio adekvatno obaviješten o suđenju (i da je njegov nedolazak bio namjeran), slučaj ne može započeti – s Romanovim u odsutnosti ili na drugi način.

Činjenica da je identitet žrtve otkriven uprkos osjetljivosti slučaja naglašava izazove u postizanju pravde i odgovornosti za žrtve CRSV-a za vrijeme sukoba. Čak i uz objavu brojnih međunarodnih smjernica koje naglašavaju načelo ‘ne naškodi’ (uključujući i Muradov zakonik), vidljivo je da se u praksi o tim mjerama ne razmišlja. Uistinu, OHCHR je i dalje zabrinut da ova na brzinu podignuta suđenja za ratne zločine povezane sa sukobom ne zadovoljavaju međunarodne standarde poštenog suđenja (OHCHR, 2022). Obzirom na poteškoće s kojima se ukrajinski civili suočavaju pri prijavljivanju CRSV-a, čini se da ovi propusti u pridržavanju načela poštenog suđenja mogu samo obeshrabriti ljude da dijele svoja iskustva.

U BiH, Odjel za zaštitu svjedoka pruža odgovarajuće oblike zaštite i podrške zaštićenim svjedocima kako bi se osiguralo da se suđenja vode pravedno i da se takve povrede privatnosti ne događaju u slučajevima CRSV. Dostupne mjere zaštite uključuju izobličenje glasa i slike te zabranu objave ličnih podataka. Zakon o krivičnom postupku predviđa opće mjere zaštite svjedoka tokom sudskog postupka, ali na entitetskoj razini te zaštite ponekad nisu osigurane ili se ne provode u dovoljnoj mjeri. Tokom postupka pred Okružnim sudom u Bijeljini, tužitelj i sud nisu isključili javnost tokom svjedočenja žrtve silovanja uprkos ovim zaštitama, a potom je svjedokinja pred medijima svjedočila o svom iskustvu (OSCE, 2022).

U parničnim postupcima ne postoje mjere zaštite identiteta, a postojeće zaštitne mjere ne odnose se na stranke ili njihove zakonske zastupnike, što stvara prepreke za preživjele CRSV-a koje traže naknadu. Postoji sistemska praznina u sistemu podrške svjedocima budući da nedostatak sveobuhvatnog mehanizma za sve slučajeve povećava rizik od ponovnog traumatiziranja preživjelih. 

Uz to, često razvučena priroda ovih slučajeva znači da preživjele često moraju ponavljati svoje izjave. Nakon 30 godina, prema riječima Jasne Zečević, to je dovelo do demotivacije preživjelih da svjedoče kao svjedoci (Zečević, 2022). To pak stvara sekundarni problem, jer biti svjedok nije važno samo za preživjele od CRSV-a, već i za buduće generacije (Zečević, 2022). Žalosno je, ali nije iznenađujuće da mnoge preživjele nemaju povjerenja u sudski postupak, a neki svoje iskustvo traženja pravne pravde opisuju kao “traumatično” (OSCE, 2022).

Sada postoji solidan međunarodni pravni okvir, a uspostavljeni su protokoli poput PSVI koji pomažu u takvim situacijama, pojašnjavajući postupak traženja pravne pravde. Stoga je ključno da Ukrajinci uče iz iskustva BiH i da se pridržavaju ispravnih pravnih standarda u vezi sa slučajevima CRSV-a.