Vaš put kući: BiH kroz oči mladih za Subjektivni atlas

Foto: Nina Kaufmann

Nekima karte služe kao jednostavni medijum kako bi stigli od tačke A do tačke B, ali za tim projekta Subjektivni atlas, sam čin kartografije predstavlja složeno putovanje potaknuto politikom, historijom i ličnim odnosima prema prostoru.

Tokom pet dana, mladi iz cijelog svijeta su u Sarajevu imali priliku istražiti svijet kartografije i umjetničkog izražavanja mapirajući vlastita iskustva u Bosni i Hercegovini (BiH). Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) ugostio je tim projekta Subjektivni atlas čije sjedište se nalazi u Briselu, a učesnici su se kritički bavili vlastitom i geografskom vizijom mapiranja Atlasa BiH.

Cilj projekta je oduprijeti se pojedinačnim narativima koji su uglavnom kreirani “odozgo prema dolje” a koji predstavljaju objektivne istine o regiji, tako što dokumentuju mjesta “odozdo prema gore”. Kroz fotografije zajedničkih i vlastitih kulturnih iskustava, kao što su dokumentacija dnevnih ruta, arhitekture, vlastitih stvari i jedinstvenih kulturnih fenomena, i kreatori i čitatelji atlasa mogu vizualno razumjeti šta znači živjeti na tom mjestu, praveći prostor za složene identiteti koji postoje u svakom pojedincu.

Učesnici na radionici raspravljaju o subjektivnim atlasima Bosne i Hercegovine (Foto: Nina Kaufmann)

„Prvo smo počeli s izradom karte naše zemlje iz naše perspektive, a sada radimo na zastavama“, kazala je Jelena Ostoić, mostarska psihologinja i učesnica radionice. Kroz umjetničke prakse, uključujući izradu rukotvorina i mapa, mladi su na radionici bili potaknuti da kreativno oslikaju kako percipiraju i razumiju vlastito okruženje, zemlju i kulturu. 

Zbirka njihovih radova bit će pretvorena u atlas Bosne i Hercegovine, koji će biti objavljen sljedećeg ljeta. Sam proces je pomno isplaniran, ali također je ostavljeno prostora i za spontanost. U ovoj vrsti izrade mapa – praksi kontramapiranja – proces je jednako važan kao i odredište.    

Subjektivni atlas: historija kontramapiranja

Nizozemska dizajnerica i istraživačica, Annelys De Vet, otputovala je 2003. godine u Tallinn kako bi zabilježila estonske percepcije Evropske unije (EU) s obzirom na proširenje EU-a prema istoku koje je povećalo broj njezinih članica s 15 na 25. De Vet je istakla da uprkos tome kolektivna vizualna slika prema EU ostala je ista. Kako bi uključila ove podzastupljene imaginarne osobe, njena je radionica potaknula estonske učesnike da izrade vlastite zastave, karte i projekcije o tome što im znači pristupanje Estonije u EU. Dobiveni “Subjektivni atlas EU iz estonske perspektive” označio je početak serije Subjektivnog atlasa, koja će iznjedriti ukupno još 13 kartografskih publikacija prije nego što je tim stigao BiH.

De Vet, osnivačica i glavna urednica Subjektivnog atlasa, pojasnila je da senaša percepcija svijeta informira (…) kroz atlase, kroz kartografiju – to često predstavlja prilično jedinstven pogled na svijet.“ Istaknula je da čin mapiranja ima ogromnu političku moć, iako se rijetko kao takav priznaje. De Vet dalje pojašnjava da institucionalizirana priroda karata i kartografije odozgo prema dolje ostaje nezapažena i neupitna. Službene karte rijetko artikuliraju uslove pod kojima su napravljene, iako su ljudske, subjektivne konstrukcije zajedničkog društveno-političkog prostora. Umjesto toga, takve karte, kako tvrdi De Vet, predstavljaju “jedinstvenu istinu”, navodno bez položaja i netaknutu dinamikom moći i nejednakostima koje upravljaju njihovom proizvodnjom. 

Kao odgovor, Subjektivni atlas nastoji djelovati kao platforma za pluralnost, stvarajući alternativne karte odozdo prema gore kroz umjetničke prakse i svakodnevnu stvarnost. Kako bi demistificirali praksu izrade karata, De Vet i njen tim pozivaju lokalne učesnike da izrade karte „koje omogućuju različite načine identifikacije, različite načine pripadanja“. U tom procesu „ljudi koji nastanjuju prostor“ mapiraju svoje okruženje iz vlastitog iskustva i „situiranog znanja“. James Riding, istraživač antropogeografije sa Univerziteta Newcastle, objašnjava da krajolici, mjesta i iskustva ovdje dolaze u igru kao protusila državnim prikazima kartiranja.

Riding naglašava kako je Subjektivni atlas prvo trebao uspostaviti veze s lokalnom organizacijom kao što je CPI, kako bi stupili u kontakt s bh. mladima i sačuvali njihovu maštu o njihovoj budućnosti u BiH. Prema njemu, lokalna partnerstva su najvažnija za njihov rad te radionice provode u zemljama samo na poziv. Ovaj proces izgradnje odnosa može biti prilično dug jer je i Riding za izradu baze kontakata za akademski rad proveo deset godina u Bosni. Naglašava kako je takva metoda potrebna za sticanje povjerenja i ugleda da će takav rad spojiti „različite glasove na osjetljiv i pažljiv način“. Za njega je od vitalne važnosti napraviti prostor za složeni identitet i ne replicirati „jednostavne, izravne narative“ podjela. Umjesto da pojačava jedinstveni narativ koji pojedince svodi samo na njihovu etničku pripadnost, Ridingovo istraživanje nastoji obuhvatiti složenost i kreativnost u iskustvu krajolika svakog pojedinca. Dakle, BiH predstavlja idealan model u kojem su prisutni zahtjevi pozvanosti, partnerstva i potrebe za objavljivanjem kreativnosti i jedinstvenosti kompliciranog krajolika i ljudi koji ga nastanjuju.

Iskustva kao umjetnički izraz

Radionice tima Subjektivnog atlasa potiču učesnike da podijele proživljena iskustva svog okruženja kroz umjetnički izraz. Ova metodologija ima za cilj osporiti i zaobići vokalni i pisani jezik kao standardna sredstva za proizvodnju i prenošenje znanja. „Nosimo puno znanja u našim tijelima, u našim sjećanjima, koja se rijetko (…) izražavaju“, objašnjava De Vet. Vizualne komunikacije učesnika zauzimaju središnje mjesto u projektu a cilj  je aktivirati oblike situiranog, neinstitucionaliziranog znanja. 

Rezultati: zastave Bosne i Hercegovine koje su sami izradili učesnici/e (Foto: Nina Kaufmann)

Izražavanje, međutim, zahtijeva malo vježbe, rekla je umjetnica performansa i koordinatorica Subjektivnog atlasa iz Brisela, Sana Ghobbeh. Iako je velik dio njenog rada temeljen na tekstu, Ghobbeh se jednako bavi problematičnim arhitektonskim i javnim prostorima. „U tom smislu, mislim da sam odlično konceptualno povezana s projektom“, pojasnila je ona, naglašavajući „različitu dinamiku i energiju“ koju svaki atlas nosi, istovremeno ističući univerzalnu važnost vizualnog u njihovim izdanjima. 

„Iako mnogi učesnici radionice u početku pristupaju radionici veoma pažljivo, gledanje prethodnih primjera serije koja stalno raste ih inspiriše i olakšava stvaranje vlastitih doprinosa“, kazala je De Vet. Naglasila je da takvo okruženje ima koristi od kulture transparentnosti, sigurnosti i gostoljubivosti – faktora koji hrane „radosnu energiju, omogućujući odvijanje [pravih] razgovora“.

Prema riječima De Vet, upravo ti aspekti također igraju središnju ulogu u inkluzivnosti i pristupačnosti radionice. Projekat odabire lokacije za svoje atlase na temelju lokalne inicijative i partnerstva te se stoga uvelike oslanja na kontakte i infrastrukturu koju pružaju njegove partnerske organizacije na licu mjesta. Utoliko se ovim kanalima traže marginalizirane grupe i njihovi glasovi kako bi se dosegle određene razine različitosti u smislu spola, etničke i vjerske pripadnosti i dobi učesnika. 

Dio zadatka je i navesti učesnike da prepoznaju i uključe se u svoje vlastite pozadine, te razumiju kako ta subjektivnost oblikuje njihove percepcije svijeta oko njih – proces koji se odražava u kartama, zastavama i drugim kreativnim doprinosima proizvedenim tokom radionice. Iako ovaj cilj čini atlas neizbježno političkom temom, De Vet i Riding naglašavaju da to „nije mjesto za propagandu“. Umjesto toga, atlas nastoji komunicirati „složenost ljudskog bića“ prikupljanjem niza glasova koji, zajedno, grade jedinstveni društveni kontekst. 

Atlasi i njegova mnogobrojna publika

Život atlasa nastavlja se i izvan radionice. U postprodukciji se obraća publici generalno. Pristup tima olakšava reprodukciju i širenje njegovog sadržaja kroz događaje, izložbe, ponovna izdanja i prateće projekte. Subjektivne karte, zastave i drugi prilozi stoga govore i lokalnoj i međunarodnoj publici. Mještani i drugi pojedinci vezani za mjesto koje se obrađuje, kao i dijasporske zajednice često pokazuju značajan interes za publikacije. No, u prošlosti su promišljanja nastala u seriji Subjektivni atlas podjednako ulazila u službene i institucionalne kontekste. “Subjektivni atlas Palestine”, na primjer, prihvatili su lokalni dužnosnici kao dar za međunarodne posjete. 

Prethodna izdanja Subjektivnog atlasa uključivala su projekte u Amsterdamu, Briselu, Kaunasu, Luksemburgu i Pakistanu (Foto: Nina Kaufmann)

Prema De Vet, to potvrđuje elastičnost tako duboko ličnog, a opet duboko društveno-političkog projekta da pridonese većem diskursu o kartografiji i pluralnim identitetima. „Cilj je demistificirati kartografiju i naglasiti druge načine izražavanja pripadnosti mjestu, što je i u središtu serije Subjektivni atlas“, kazala je De Vet koja dalje proširuje potencijal projekta kao alata u obrazovanju, kao i urbanom planiranju i razvoju. Kao takva, metodologija atlasa ima kapacitet diverzificirati profesionalne i institucionalne diskurse o pitanjima koja se svakodnevno tiču običnih građana. „Velikodušno, predano učešće koje je tim iskusio tokom svojih prošlih radionica bacilo je svjetlo na način kako umjetničke prakse mogu doprinijeti zamišljanju drugih budućnosti“, kazala je  De Vet. 

Bezbrižna predstavljanja bh. identiteta

Tim Subjektivnog atlasa razmotrio je metodologiju korištenja umjetničkih praksi za “kontramapiranje” složenog postkonfliktnog konteksta, a sudionici su jedva čekali objaviti svoje izraze. „Svima bih preporučila ovu radionicu,“ rekla je Zerina Sirćo, studentica međunarodnih odnosa i diplomatije iz Visokog.

Za Adnu Jeleč, studenticu socijalnog rada iz Sarajeva, radionica je pružila „novu priliku da izrazi mišljenje na temelju iskustva i znanja“ – subjektivnost koju projektni tim traži. 

S druge strane, tim Subjektivnog atlasa radionicu u Sarajevu ocijenio je kao „ubrzani kurs historije, kulture, života, društvenog tkiva, administracije, jezika, izreka, navika, hrane…“, što ih je pokrenulo na njihov pothvat izrade atlasa BiH.

Radionica je očito ostavila dojam na lokalne mlade, koji ovu aktivnost mogu iskoristiti za razvoj umjetničkih i novinarskih vještina. Njihove priče će nedvojbeno sadržavati pronicljiva svjedočanstva o njihovom odnosu prema zemlji koja je rasla tokom njihovih života, ne isključujući ni bezbrižna predstavljanja bosanskog identiteta. Tako se iz Subjektivnog atlasa BiH mogu očekivati duboko lični, kartografski prikazi zajednice, uz slike i priče „toplih porcija bureka i bosanske kahve“.

Annabelle Werner diplomirala je političke nauke, studije međunarodnog razvoja, ljudska prava i međunarodno pravo. Fascinirana je temama koje se odnose na međunarodna ljudska prava, globalno upravljanje, izgradnju mira i vladavinu prava. U zajednici UCLA-e, ona je voditeljica dodiplomske LA Human Rights Initiative i takmiči se u diviziji 1 Cross Country and Track.

Theresa je studentica drugog ciklusa sigurnosnih i konfliktnih studija na Univerzitetu u Kentu i Univerzitetu Philipps u Marburgu. Prije magistarskog studija, diplomirala je historiju na Univerzitetu u Utrechtu s glavnim predmetom Međunarodni odnosi i studije sukoba, gdje je napisala svoju tezu o dostupnosti reparacija za preživjele seksualnog nasilja u sukobima u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Polja njezina interesa i istraživanja su postkonfliktna memorijalizacija, rodna iskustva mira i sukoba i tranzicijska pravda usmjerena na preživjele. Osim toga, strastvena je oko pitanja roda, intersekcionalnosti i dekolonizacije. Teži karijeri u području postkonfliktnog istraživanja nakon što je stekla iskustvo u radu u NVO-u, lokalnom istraživanju i terenskom radu.

Vezani članci

Izgradnja mira ima više oblika: korištenje umjetnosti u svrhu jačanja interkulturalnog dijaloga u Brčko Distriktu
Rad organizacija za izgradnju mira se u mnogome razlikuje širom BiH. Omladinska organizacija Svitac predstavlja primjer jačine netradicionalnih metoda izgradnje mira koji mlade iz svih etničkih grupa okuplja pomoću umjetnosti.
Tri desetljeća čekanja pravde za preživjele seksualnog nasilja
Iako je prošlo više od 30 godina od početka rata u Bosni i Hercegovini, potraga za pravdom još uvijek zaokuplja većinu preživjelih seksualnog nasilja a prevashodno zbog nepostojanja strategije za tranzicionu pravdu, kao i zbog nedostupnosti počinitelja ratnih zločina. 

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu