Huškanje, kleveta i drugi oblici govora mržnje prisutni su u medijskom prostoru ali kao glavno oružje političkih struja. Podjeljena su mišljenja da li su novinari krivi za takvo stanje.
U javnom prostoru, a što predstavlja veliki problem, izdvaja se huškanje, kleveta i diskriminacija, smatra profesorica Vesna Đurić sa katedre za novinarstvo Univerziteta u Banjaluci.
Prema njenim rječima, huškanje, kleveta i govor mržnje su nedopustivi u javnom prostoru, a djelomično za to su krivi i sami novinari.
“Novinari, zarad ‘zvučne priče’ propuste da sagovorniku napomenu da ne može se koristiti takav jezik i zbog toga, indirektno, doprinose da takav način komunikacije postaje ustaljena forma”, kazala je Đurić.
Zlatiborka Popov Momčinović, profesorica sa Filozofskog fakulteta Pale jedna je od voditeljica istraživanja čiji je fokus bio prisustvo govora mržnje u medijskim sadržajima. Ono što je, prema njenom mišljenju problem, jeste podatak da su akteri govora mržnje i drugih oblika neprikladnog govora najčešće političari.
“Riječ je o porukama koje su najčešće huškanje i diskriminacija koji su usmjereni protiv etničkih, a zatim seksualnih i drugih manjina“, kazala je Popov Momčinović.
Podsjetila je na presudu “Sejdić – Finci”, kada su politički dužnosnici koristili krajnje neprimjeren jezik. “Posebno se u javnom diskursu ističu različita negiranja suvereniteta BiH, negiranje genocida i to na način da takve izjave postaju svojevrsno obilježje tokom istupa političkih dužnosnika“ dodala je Popov Momčinović.
Najvažnijim podatkom pomenutog istraživanja naša sagovornica smatra činjenicu da u većini slučajeva novinari nisu akteri govora mržnje. “Iako je medijska scena predmet različitih kritika u smislu poštivanja profesionalnih standarda podatak da novinari nisu akteri govora mržnje ohrabruje u smislu promjena na bolje, obrazovanosti novinara i senzibiliteta za ovo pitanje“ pojasnila je Popov Momčinović.
Bedrana Kaletović, novinarka iz Tuzle smatra da je direktan govor mržnje doživio određenu promjenu.
“To su sada indirektni, nerijetko alegorični opisi i konstatacije koje sagovornici (ne)spretno koriste. Problem njihove neosvještenosti jači je kada shvatite da uopšte nisu svjesni izgovorenih riječi, teških kvalifikacija, a pogubnije je da to novinari ne sankcionišu“, kazala je Kaletović.
Sa njom se slaže i nezaposlena novinarka Jana Bjelica iz Istočnog Sarajeva.
“Rijetko ko zaista mrzi, želi nekome zlo (bar vjerujem u to), nego takvim govorom pokušava skupiti neke poene ili simpatije dijela javnosti a to je jako loše za sve, posebno za nas mlade“ kazala je Bjelica.
Nataša Crkvenjaš, studentica novinarstva iz Istočnog Sarajeva kazala je da na fakultetu uče kako pravilno, etički pristupiti situaciji kada sagovornik koristi jezik mržnje ali ostaje pitanje kako ćemo mi u praksi prekinuti, na primjer, visokog dužnosnika u takvom govoru.
Naše sagovornice zaključuju kako govor mržnje nikad ne možemo pravdati slobodom govora ali društvo mora jasno pokazati da neće tolerisati govor mržnje ni pod kakvim uslovima.
