Kakvu ulogu može vizualna umjetnost igrati u javnom zdravstvu? Kako se jedna nacija može oporaviti od traume za duševno zdravlje kada očito nema dovoljno psihologa i psihijatara da joj pruže podršku? Medicinski tehničar Bruce Clezy vam donosi šest članaka koji istražuju posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i vizaulnu umjetnost.
Kakvu ulogu može vizualna umjetnost igrati u javnom zdravstvu? Kako se jedna nacija može oporaviti od traume za duševno zdravlje kada očito nema dovoljno psihologa i psihijatara da joj pruže podršku? Medicinski tehničar Bruce Clezy vam donosi šest članaka koji istražuju posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i vizaulnu umjetnost.
Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) je nevladina organizacija smještena u Sarajevu i posvećena obnovi kulture mira i sprečavanju nasilnih sukoba u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu kreiranjem, realizacijom i podržavanjem nekonvencionalnih i inovativnih pristupa mirovnom obrazovanju, postkonfliktnom istraživanju, ljudskim pravima i tranzicionoj pravdi. Javne skulpture, fotografije, miješani mediji i filmovi na kojima oni rade i koje izlažu govore mnogo o posljedicama koje je rat ostavio na stanovništvo. Međutim, implikacije njihovog rada za mentalno zdravlje nisu potpuno istražene.
Ova “mini serija” članaka ima cilj da se pozabavi ovom neravnotežom. U naredne tri sedmice, ja ću pisati o tri različita umjetnička projekta na kojima je CPI radio. Svake sedmice ću davati informacije o PTSP-u kao problemu javnog zdravstva i zatim analizirati umjetničko djelo u vezi s tim problemom kako bi, nadam se, svaki članak bio informativan za opštu publiku, ali i značajan umjetnicima, organizatorima umjetničkih događaja kao i radnicima u javnom zdravstvu. Ove sedmice se fokusiramo na nedavnu instalaciju CPI-a “Milion kostiju”, koja je bila dio 20. godišnjice genocida u Srebrenici i na to kako ona pokušava promijeniti okvir unutar kog se vodi rasprava o ratu, sjećanju i PTSP-u. Ali prvo, evo par činjenica o PTSP-u.
Šta je ustvari PTSP?
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definiše PTSP kao “zakašnjeli ili produženi odgovor na stresni događaj ili situaciju izuzetno prijeteće ili katastrofalne prirode koja bi izazvala produženi stres gotovo kod svakoga.” (WHO, 2013.) Tipični simptomi uključuju: epizode ponavljanog proživljavanja traume kroz prodorna sjećanja (retrospekcija ili “flešbek”), snovi ili noćne more, konstantni osjećaj “tuposti” i emotivne otupljenosti, otuđivanje od drugih ljudi, nereagovanje na okolinu, i izbjegavanje aktivnosti i situacija koje podsjećaju na prvobitnu traumu (WHO, 2013.) Mnogi oboljeli imaju poteškoće sa zadržavanjem posla. Pokušavajući otupjeti uspomene, često pribjegavaju alkoholizmu i zloupotrebi opojnih sredstava. Ovo samo povećava šanse socijalne izolacije oboljelih. Što je najvažnije, PTSP ne pogađa samo bivše borce. On može pogoditi svakoga i nije samo rezultat rata.
Kako se dijagnosticira PTSP?
Traumatski stres svakog pogađa na drukčiji način. Simptomi se također dramatično razlikuju od kulture do kulture. Kako bi se dijagnosticirao PTSP, odgovor osobe na traumu iz prošlosti mora uključivati izuzetno jak strah, bespomoćnost i/ili stravu. Za ljude koji imaju simptome tri mjeseca ili kraće se kaže da pate od akutnog PTSP-a. Ako simptomi postoje duže od tri mjeseca, onda je dijagnoza hronični PTSP. Ako se simptomi prvi put pojave najmanje šest mjeseci nakon traumatičnog događaja, onda se smatra da osoba boluje od zakašnjelog PTSP-a. (Krippner, Pitchford & Davies 2012)
Koliko je PTSP prisutan u zajednici?
Nedavna studija stope PTSP-a među stanovništvom širom svijeta koje je iskusilo sukob pokazala je da je 15.4 posto intervjuisanih prijavilo simptome PTSP-a (Steel, Chey & Silove, 2009). Uzevši u obzir masovnu izloženost ozbiljnoj traumi tokom rata na Balkanu, visoke stope PTSP-a u Bosni nisu iznenađujuće. Na primjer, studija provedena na Balkanu 2010. godine pokazala je da je 35.4 posto ispitanih Bosanaca iskusilo neki oblik PTSP-a (Prieb, Bogic & Ajdukovic, 2010). Ovaj postotak je skoro duplo veći nego kod ispitanika iz bilo koje od ostale četiri nacionalne grupe (Srbi, Hrvati, Slovenci i Kosovari) koje su učestvovale u studiji a također su iskusile ratove na Balkanu.
Kako se liječi PTSP?
Tretman PTSP-a zavisi od individualnih potreba svakog pacijenta, ozbiljnosti njihove dijagnoze, vrste PTSP-a koji imaju (akutni, hronični, zakašnjeli) i njegovih uzroka. Obično tretman uključuje neku vrstu psihoterapije i/ili lijekove. Trenutni dokazi preporučuju kognitivno-bihevioralnu terapiju (CBT). I dok je CBT dokazano efektivnija od lijekova, dostupnost kvalifikovanih psihoterapeuta varira od zemlje do zemlje i od grada do grada. Ovaj nedostatak pristupa kvalifikovanim psihoterapeutima i individualni izbor znače da mnogi oboljeli odluče odbiti terapiju i samo uzimaju lijekove (Foa, Keane & Friedman, 2009).
U nastavku: O sjećanju i zaboravu: CPI-ov projekat Milion kostiju (Dio II)
—
Daljnje čitanje:
Foa E B, Keane T M, Friedman M J, Cohen J A (eds). (2009). Effective treatments for PTSD: practice guidelines from the International Society for Traumatic Stress Studies. New York: Guilford Press, 2009.
Krippner S, Pitchford D B. & Davies J. (2012). Post-Traumatic Stress Disorder. Santa Barbara, California: Greenwood.
Priebe S, Bogic M, Ajdukovic D, Franciskovic T, Galeazzi G M, Kucukalic A, Lecic-Tosevski D, Morina N, Popovski M, Wang D, Schutzwohl M. (2010). Mental disorders following war in the Balkans: a study in 5 countries. Archives of General Psychiatry. May; 67 (5): 518-569.
Steel Z, Chey T, Silove D, Marnane C, Bryant R A, van Ommeren M. (2009) Association of torture and other potentially traumatic events with mental health outcomes among populations exposed to mass conflict and displacement: a systematic review and meta-analysis. JAMA. Aug 5; 302 (5): 537-49.
World Health Organisation (2013). Guidelines for the management of conditions particularly related to stress. Geneva: World Health Organisation.
