U jednoj od posjeta Memorijalnom centru Potočari ugledala sam na ulazu čovjeka u invalidskim kolicima. Zatim sam upoznala tog čovjeka – Senada – i njegovu nevjerovatnu priču o hrabrosti i preživljavanju.
Prije dvije godine, dok sam bila u jednoj od posjeta Memorijalnom centru u Potočarima sa prijateljicom iz Holandije, ugledala sam na ulazu čovjeka u invalidskim kolicima. Dok nam se približavao sa blagim osmijehom na licu, uputio je pozdrav: “Dobar dan, djevojke“. Obje smo postale očarane njegovom energijom i toplinom. Nedugo zatim sam upoznala tog čovjeka – Senada – i njegovu nevjerovatnu priču o hrabrosti i preživljavanju.
Nakon provedenih dva sata na klupama u Memorijalnom centru saznala sam da je izgubio oca u genocidu koji se dogodio nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine, te da se vratio u svoje rodno mjesto i planira da ostane “sve do kraja“.
Nekako sam znala da ću narednih godina redovno posjećivati Senada. Umjesto odlaska u grad, uzimala sam bicikl i za 20 minuta sjedila sa Senadom na terasi i prepričavali smo ratne, ljubavne i druge priče.
Saznala sam da se vratio u rodne Potočare jer kako kaže: “Nema ništa ljepše nego ugledati svako jutro mila brda oko Srebrenice“. Nezaobilazna tema su sorte malina, pesticidi, načini navodnjavanja jer je Senad sa kolegom Radenkom pokrenuo veliki biznis uzgoja malina u ovoj regiji i postao primjer poljoprivrednicima, političarima i zagovornicima etno-nacionalnih podjela. Sebe opisuje kao velikog borca za život, a na pitanje šta to znači, dodaje “borac za međuljudske, ravnopravne odnose“.
Kad sam prvi put posjetila Senada, vidjela sam fotografiju okačenu na zidnom satu, rekao mi je: “to je moj i Radenkov otac“. “Mi smo svi odrasli zajedno, ovdje u našem selu, oni su se družili“.
“Sve naše komšije i ljudi u okolici su čitav život sa nama rasli. Drugi način života ne znam. Ovo sve što imamo srpskih kuća, do ovih bregova, to je bilo sastavni dio našeg života. Svi smo se znali, igrali se, čuvali stoku, išli u školu zajedno, ženili se, udavali, ispraćali mrtve, dočekivali novorođene, slavili sve… Pomagali se međusobno“, kazao je Senad.
Iako je preživio gubitak oca, mnogih članova porodice, te sa invaliditetom uspio izbjeći streljanje, Senad i dalje vjeruje u moralne i ljudske vrijednosti čovjeka. Nekoliko puta je pretučen, a u razgovoru se prisjeća posljednjeg susreta sa ocem u Srebrenici.
“Počelo je komešanje, ljudi su gubili glave, a mi smo krenuli dole u krug fabrike. Nismo se ni spakovali, nego uzeli neku torbu. Majka je stavila neke naše porodične slike i malo hljeba.Već je bila iscrpljena i umorna i nije mogla puno da se kreće. Mi smo s njom sišli do pola puta i onda je rekla:,,Idite vi, ja ću doći za vama“, prisjetio se Senad, istaknuvši da su oni otišli naći mjesto da na okupu čekaju šta će se dalje dešavati.
Kada su došli do mosta, kako je kazao Senad, otac mu je rekao idi dovedi majku i tu ćemo sjediti i čekati dalji razvoj situacije.
“Otišao je među narod da čuje šta se priča, šta bi bilo najbolje raditi. Tu ispušismo po cigaru i to je posljednji put da sam ga vidio živog“, kazao je Senad.
Najvjerovatnije, Senad je kazao da mu je otac strijeljan jer se našao slučajno u grupi ljudi koja je probila ogradu i ušla u fabriku.
Događaji koji su usljedili u Srebrenici i doveli do njegovog spašavanja, kako navodi, promijenili su mu život i učinili da vjeruje da su čuda moguća. Uspio je ući u jedan autobus koji je prevozio žene i djecu i krenuo prema Kladnju, gdje je naišao na srpskog vojnika koji će mu spasiti život.
“Prešao sam nekoliko barikada na putu ka Kladnju i kod treće ili četvrte, više nisam mogao. Bila je toliko velika da sam se popeo do polovine i upao u rašlje, grane, okliznuo sam se i zakačio za granu. Jedan stražar me uspio otkačiti i padnem na asfalt i on okrene pušku pravo u moje lice. U tom momentu, priskoči vojnik sa druge strane i gura pušku oko moje glave i govori: “Njega ne diraj, njega znam“. I ovaj se povuče, kazao je Senad.
Vojnik ga je, kako je kazao, podigao sa zemlje, uzeo ispod pazuha i rekao nemoj se mene bojati, ja tebe znam.
“Nisam znao ko je, ni danas ne znam. Ja sam sve vrijeme gledao u zemlju, ni lijevo, ni desno. On uze, izvadi cigaru. Ne možeš ti uzeti cigaru, koliko se treseš od straha. On mi zapali cigaru i stavi na kamen da sjednem. Kaže ne plaši se, sve će biti u redu, povest ću te ovuda“, kazao je Senad, ističući da je vojnik sve znao o njemu, ko mu je otac, gdje radi, brat, sestra.
Prema riječima Senada, vojnik mu je dao još jednu cigaru da ponese i razmakao minsku stazu, skinuo neke žice, kablove, konopce i podigao ga sa kamena i preveo stazom.
“Rekao mi je idi ovom cestom, ne okreći se, ne gledaj nikuda, ne odazivaj… Samo hodaj, dok ne dođeš do svojih. Nemaš još puno“, prisjetio se Senad.
Ne može da se sjeti lika čovjeka koji ga je spasio ali mu je ostao upečatljiv taj moralni osjećaj odgovornosti, koji nije dao drugom čovjeku da učini loše prema njemu.
U mnogobrojnim razgovorima, pitala sam Senada da li postoji još neki razlog zašto se vratio u svoje rodne Potočare.
Senad je kazao da često sanja taj događaj kada je bio spašen i da želi da pronađe tog vojnika ili njegovu familiju kako bi im se nekako odužio.
“Možda još nije došlo vrijeme za to ali jednog dana, siguran sam da će doći“, kazao je Senad, istaknuši da se osjeća obaveznim da gradi zajedništvo koje je postojalo prije ratnih sukoba, kako bi se prijateljstvo između ljudi različitih nacionalnosti sačuvalo i njegovalo.
Senad smatra da je bitno kakav si čovjek, a ne kojoj grupi pripadaš. “Ja sam čovjek, ti si čovjek – ne vidim u čemu je problem“, istaknuo je.
Smatra da prošlost ne možemo promijeniti ali je trebamo pamtiti da se ne bi ponovila i da utičemo na to kakva će nam biti budućnost.
