Kontrola nad narativima u medijima daje proizvođačima sposobnost da utiču na ono što javnost vjeruje da se dešava u njihovim zajednicama i širom svijeta.
U dobu kada su “lažne vijesti” u prvom planu svih diskusija, a stalni pristup internetu nam pruža nevjerovatan tok informacija, mediji nam prikazuju mnogo različitih slika realnosti. Kontrola nad narativima u medijima daje proizvođačima sposobnost da utiču na ono što javnost vjeruje da se dešava u njihovim zajednicama i širom svijeta.
Mediji imaju moć da formiraju način na koji javnost razumije priču. Osim toga, način na koji je priča ispričana zavisi i od osobe koja prezentuje priču, njenog ličnog iskustva, uvjerenja i za koga piše. Svaka osoba posmatra situaciju kroz svoj jedinstveni objektiv. Postoji mnogo suptilnih predrasuda koje utiču na to kako je priča predstavljena u medijima. U daljem tekstu su navedene neke važne stvari koje medijski potrošači trebaju imati na umu dok čitaju vijesti.
Šta vijest sadrži?
Vijesti se mogu lako iskriviti time što se isključe ili zamagle određeni elementi priče. Na primjer, novine koje su desno orijentisane mogu izostaviti neke ciljeve političara ljevice i istaknuti samo negativne elemente. Ovo je bilo očito u medijskom prikazu političkih stavova lidera Laburističke partije Jeremy Corbyna (Ujedinjeno Kraljevstvo). Studija London School of Economics[1] otkrila je da su “tri četvrtine novinskih priča o Jeremy Corbynu u prvim mjesecima njegovog rukovodstva iskrivile ili propustile da predstave njegove stvarne stavove o određenim temama.” Corbynovi stavovi su bez izmjena predstavljeni u samo 11 posto vijesti. Ostali stavovi su ili izbačeni iz konteksta ili iskrivljeni. Kao kritički čitalac važno je provjeriti više izvora prilikom čitanja priče i imati u vidu ono što neki novinski članci sadrže ili izostavljaju. Čitajući više izvora, možete sami da razumijete priču i zašto različiti akteri u medijima različito predstavljaju određene narative. Konkurentne strane imaju interes da monopolizuju javno mnjenje i osiguraju da se ljudi saosećaju sa njihovom verzijom događaja i da se njihove akcije smatraju legitimnim i pravičnim. Danas se igre moći sve više igraju u oblasti komunikacije kao borba za monopoliziranje javnog mnjenja.
Kako su ljudi predstavljeni?
Različiti ljudi mogu biti prikazani kao ljudi sa kojima se možemo poistovjetiti ili ne, kao dobri ili loši i to sve sa nekoliko jednostavnih taktika. Koji jezik se koristi u opisu? Na koje akcije se fokusiraju? Kako su one prikazane? Da li se koriste fotografije koje čine da subjekt izgleda agresivno ili prijateljski? Okviri se koriste kako bi prikazali narrative na način koji može potaknuti specifičnu reakciju ili tumačenje. Bez potrebe da potpuno zamagljuju istorijske događaje, proizvođači vijesti mogu odabrati elemente koji će doprineti određenoj reakciji i koji će odgovarati njihovoj verziji ispravnog i pogrešnog. Narativi mogu istaknuti jedno pogrešno ponašanje nad nekim drugim, preuveličavajući tako važnost određenih događaja kako bi se stvorila priča koja ima smisla za publiku. Na primjer, prije početka građanskog rata u Siriji 2011. godine, Obamina administracija je bila zainteresovana za unaprijeđenje veza sa sirijskim režimom. Bašar i Asma el-Asad su prilično zapadnjački okrenuti, obrazovani i naviknuti na kosmopolitske evropske gradove. Ove osobine su naglašene tokom perioda pozitivnih sirijsko-američkih odnosa. Asma el-Asad je smatrana elegantnom prvom damom. Po izbijanju građanskog rata 2011. godine kada je SAD uzvratila pobunjenicima, američki mediji su imali tendenciju da prikazuju Bašara i Asmu kao pohlepne i gladne novca. Asma, nekada hvaljena u modnim časopisima, osuđena je zbog raskošne potrošnje ’’ukradenog’’ sirijskog novca na odjeću i nameštaj.[2]
Koji jezik se koristi za navođenje?
Jezik koji se koristi da opiše ljude i događaje suptilno (ili ne tako suptilno) iskrivljuje način na koji tumačimo vijesti. Određene riječi se mogu koristiti da navedu čitaoca da li da interpretira priču kao dobru ili lošu, legitimnu ili nelegitimnu. Na primjer, ako su akteri uključeni u bombardovanje označeni kao “borci za slobodu”, razmišljaćemo o događaju mnogo drugačije nego ako su označeni kao “teroristi”. Razmislite o upotrebi jezika britanskog lista The Independent u svom izveštaju o lideru Laburističke partije Jeremy Corbynu: “Za mnoge, a ne za nekoliko”. The Independent tvrdi: “Šta god da ste mislili o Jeremy Corbynu ranije, ne možete poreći ovaj proglas”. “Za mnoge, ne za nekoliko” ispostavilo se da je više od samo slogana, za razliku od ponavljanja slogana Therese May “jak i stabilan”. Korištenje složenice kao što je “ne možete poreći” je išlo snažno u korist Corbyna. Nasuprot tome, May je optužena za ’’besmisleno ponavljanje’’, što je delegitimiralo njenu poruku implicirajući da je čak i dosadna.[3]
Kako su događaji prikazani?
Mediji koriste kulturno rezonantne okvire kako bi se dopali ciljnoj publici. Kada se istorijski događaj transformiše u posredni narativ, on mora nositi razumljivu poruku koja ima uticaj na publiku, to jest nešto kulturno i društveno relativno za publiku. Narativ mora biti povezan sa određenim diskursom koji se, s druge strane, može realizovati i razumjeti od strane potrošača. Proizvođači koriste svoje znanje o društvenim odnosima šireg ciljnog društva u narativima koje proizvode, što dalje reprodukuje dominantnu ideologiju. Mediji, stoga, stvaraju priču koja je u skladu s odnosima moći tog vremena, kao i nečim što je svarljivo i neosporno za publiku. Kulturne norme, prepoznatljive slike i jezik doprinose priči. Robert Entman tvrdi da je kulturološko znanje čovjeka dio njegove “šeme”, koja sadrži suštinska uvjerenja, preference, vrijednosti, stavove i pravila za povezivanje novih ideja. Ove šeme vode tumačenju poruka. Povezivanje okvira sa šemom koja je ugrađena u kulturu čini ih efikasnijim.[4] Na primjer, zamislimo izvještavanje protesta na Bliskom istoku od strane zapadnih medija. Bilo bi efikasnije da se istaknu demokratski zahtjevi demonstranata. Nasuprot tome, ako bi o istim protestima izvještavali novinari u Zalivu, možda bi bilo efikasnije da se istaknu religijski elementi.
Hajde da se vratimo na primjer porodice Asad. Vogue je objavio članak o porodici Asad malo prije izbijanja sukoba, ali je u martu 2011. godine, kada je započet građanski ustanak, članak brzo povučen sa polica. U članku, Asma je predstavljena kao moderna, profesionalna i porodična žena. Pisac je opisao domaćinstvo Asada kao nešto poznato američkom čitaocu: “uz ukrašeno božićno stablo, sedmogodišnji Zein gleda ’’Alisa u zemlji čuda’’ Tima Bartona na predsjednikovom iMacu… domaćinstvo na veoma demokratskim principima.”[5] Kao što je prethodno opisano, okviri su najefikasniji kada su kulturno istaknuti potrošačima. Upućivanje na božićno stablo, holivudski film, demokratiju i iMac kompjuter razlikuju porodicu Asad od orijentalne ideje o arapskoj muslimanskoj porodici koja je neprijateljska i daleko od hrišćanske tradicije i američke kulture. Ovo izaziva osećaj bliskosti i poznavanja u američkom čitaocu. Orijentalizam često prikazuje ne-zapadne žene kao “neznalice, siromašne, neobrazovane, vezane za tradiciju, strogo porodično orijentisane, viktimizirane…”, a zapadne žene kao “obrazovane, moderne, imaju kontrolu nad sopstvenim tijelima i seksualnostima i slobodu donošenja sopstvenih odluka.”.[6] Asma el-Asad je pretežno prikazana kao ova druga kategorija. Ova slika Asme se efikasno koristi tako da je ona više identifikovana kao jedna od “nas” zapadnjaka nasuprot jednoj od “onih” nazadnih, neprijateljskih Arapa. Orijentalizam je primjenjen kroz objektiv zapadne kulturne hegemonije, stoga, kako bi Asma izgledala kao privlačna, mekana sila koja može doprinijeti promjenama u Siriji, najefikasnije je isticati njene zapadne vrijednosti.
Koje fotografije se koriste za predstavljanje ljudi?
Možemo reći nešto sasvim drugačije o nekome ovisno o tome koju fotografiju koristimo. Izrazi lica koji su uhvaćeni u fotografiju mogu se koristiti za omekšavanje ili učvršćivanje slike. Osvetljenje, dubina i ekspozicija fotografije drastično mjenjaju utisak koji slika čini. Fotografija izabrana za predstavljanje priče nam daje vizuelni element onoga što ćemo pročitati i to može biti vrlo moćno. Ako medijski narativ ima nešto negativno reći o događaju, vjerovatno je da će i fotografija to odražavati.
Iako sve što čitamo možda nije potpuno objektivno, to ne znači da je to pogrešno. Ono što to znači je da moramo ostati kritički čitaoci. Biti informisan je složenije od jednostavnog čitanja vijesti. Bez obzira da li čitate nešto što se uklapa u vaš pogled na svijet ili ne, budite svjesni da način na koji se priča prezentuje je pod uticajem mišljenja, iskustava i vjerovanja njenog producenta.
—
[1] http://www.independent.co.uk/news/uk/politics/jeremy-corbyn-media-bias-attacks-75-per-cent-three-quarters-fail-to-accurately-report-a7140681.html?cmpid=facebook-post
[2] http://www.huffingtonpost.com/2012/03/20/asma-assad-eu-sanctions-blacklist_n_1366918.html
[3] http://www.independent.co.uk/voices/jeremy-corbyn-labour-manifesto-announcement-whats-in-it-policies-it-delivers-a7738366.html, Liam Young, 16 May 2017
[4] Entman, R. (1989). How the Media Affect What People Think: An Information Processing Approach. The Journal of Politics, 51(02), p.347.
[5] http://gawker.com/asma-al-assad-a-rose-in-the-desert-1265002284
[6] Mohanty, C. (1984). Under Western Eyes: Feminist Scholarship and Colonial Discourses. boundary 2, 12(3), p, 333
