“Kako arhivirati ili zabilježiti detalje masakra države koja želi da sakrije svoje masakre?” Srbijanski redatelj Ognjen Glavonić je pokušao da uradi ovo sa svojim najnovijim filmom Dubina dva.
U svom govoru na konferenciji “Zašto se sjećamo?” tokom WARM Festivala 2017 umjetnik Vladimir Miladinović upitao je: “Kako arhivirati ili zabilježiti detalje masakra države koja želi da sakrije svoje masakre?” Srbijanski redatelj Ognjen Glavonić je pokušao da uradi ovo sa svojim najnovijim filmom Dubina dva.
Prikazan u Sarajevu 30. juna u kinu Meeting Point, ‘’Dubina dva’’ je Glavonićev prvi dugometražni dokumentarni film. Kombinujući snimke svjedočenja koja su data pred Međunarodnim krivičnom sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), iskaze žrtava i slike sa lokacija zločina film podsjeća na masakr Albanaca tokom rata na Kosovu 1998-1999. godine i prevoz njihovih tijela u masovnu grobnicu u blizini Beograda.
Ovaj eksperimentalni dokumentarac ne prikazuje lica, ne sadrži imena likova i nema naratora. Umjesto toga, bezlični glasovi vode publiku kroz narativ zajedno sa smirenim scenama koje su u isto vrijeme mirne i jezive. Dok slušamo kako Dunav zapljuskuje strane čamca, narator nam, zapanjujuće detaljno, govori: “Primetio sam pukotinu na zadnjoj strani kamiona. Vidio sam dve ljudske noge i jednu ruku koje vire iz pukotine.”
Počevši sa otkrivanjem zamrznutog kamiona koji je bio ispunjenog tijelima žrtava, film prati njihovo uklanjanje, prevoz i prikrivanje i na kraju opisuje masakr riječima preživjelih i prisutnih vojnika. Nekoliko građana je otkrilo kamion 6. aprila 1999. godine u blizini srbijanskog grada Tekija. Nakon uvida u sadržaj, ministarstvo unutrašnjih poslova naložilo je uklanjanje tijela i uništavanje kamiona u cilju čuvanja državne tajne kako bi se izbjeglo izazivanje dodatnih vazdušnih udara od strane NATO-a.
53 (uglavnom) netaknuta tijela i 3 glave su prevezeni u Beograd, a njihovi lični predmeti su dokumentovani: dječja torba sa UNICEF sveskom, drvene bojice i mala lutka; češalj; zlatna burma; i, naravno, meci pronađeni u njihovim tijelima.
Jedina preživjela koja je uspjela izbjeći smrt pretvarajući se da je mrtva nakon što je bila upucana najmanje četiri puta opisala je kako je njenoj porodici naređeno da izađu iz kuće i bježe od srbijanskih vojnika koji su bili naoružani automatskim puškama prije nego što su ih na kraju sve satjerali u piceriju koju su onda ispunili granatama i pucnjevima.
Sve u svemu, više od 700 tijela je premješteno i sahranjeno u Batajnici, predgrađu Beograda. Otkriveni 2001. i 2002. godine, u masovnim grobnicama su bili posmrtni ostaci žena, djece i staraca, a svi su bili civili. Pod naređenjem da ne govori o svojoj ulozi u sahranjivanju tijela, jedan počinilac – čiji je glas bio promjenjen zbog svjedočenja – prisjetio se jedne naredbe: “Budi pažljiv da te ne bi pojeo mrak”
Dokumenti iz rata su otkrili da je operacija bila dio većeg programa – “Dubina dva” – uništavanje dokaza o masakrima na Kosovu. Program je bio poznat i samom tadašnjem predsjedniku Miloševiću, čiji rukopis na jednom od dokumenata pokazuje jasnu naredbu: “nema tijela, nema zločina”.
Bez prikaza lica, Glavonićevo prenošenje priča počinilaca ih humanizira – oni bi mogli biti bilo ko, bilo koji vojnik koji radi po naređenju. Pristupanjem zločinima na ovaj način, on izaziva narative žrtava i počinilaca koji su proglašeni od strane političara i istorije. Iz ovih svjedočenja je jasno da su vojnici koji su izvršavali naređenja bili i sami žrtve. Jedan narator je opisao kako nije mogao da puca tokom masakra i kako mu je rečeno da pije alkohol kako bi se opustio (često korištena tehnika savladavanja vojnika kojima je naređeno da izvrše zločine). Drugi je u filmu opisao noćne more koje ga i danas prate.
Ovi žločini su i dalje strogo čuvana tema o kojoj mnogi u Srbiji ne znaju ništa ili odbijaju da razgovaraju. “Svi znaju nešto”, rekao je umjetnik Vladimir Miladinović, “ali oni ne znaju tačno šta znaju.” Ovo je dijelom slučaj medijskih blokada i namjernih prikrivanja događaja.
Prvi koji su izvještavali o otkrivanju kamiona bili su novinari lokalnog časopisa o kriminalu – Timočka krimi revija – iako su ovi članci objavljeni tek dvije godine kasnije. Štaviše, vlasnik magazina, Dragan Vitomirović, je malo nakon objave umro pod misterioznim okolnostima koje ni danas nisu razjašnjene.
I pored prvobitne nade da će “slučaj hladnjače” konačno prekinuti poricanje i započeti proces javnog priznavanja i odgovornosti u Srbiji, ovo i dalje ostaje vrlo nerazjašnjen slučaj. Za 15 godina otkako su otkrivene masovne grobnice, nije bilo domaćih krivičnih gonjenja za učešće u masakru ili prikrivanju, uprkos širokoj koordinaciji neophodnoj za rad te veličine.
Nedostatak poznate i priznate istorije događaja potaknuo je Miladinovićevu istragu za referencama i izvorima iz sopstvenog znanja i sjećanja. U ovom cilju, iskazi žrtava, počinilaca, svjedoka i onih koji su negdje između ovih grupa su neprocjenjivi. Oni se moraju čuti i priznati, jer nema ničeg goreg, kako kaže Miladinović, nego “da patiš, da preživiš, da kažeš, a onda da ti se ne vjeruje samo zato što je to što si preživio nezamislivo”.
Kako su nacionalističke struje porasle širom svijeta i Balkan je osjetio njihovu snagu. S obzirom da ovi nacionalistički stavovi sve više privlače pažnju među mladima, interesovanje za ove teme i pronalaženje istine postaju krajnje neophodni. Glavonić je proveo godine istraživajući masakar i masovne grobnice prikazane u filmu, a i on i Miladinović su koristili arhivu MKSJ-a kako bi podstakli svoj rad i razumijevanje. Iako i dalje ne postoji nikakva odgovornost i nikakva javna istorija zločina, Miladinović kaže: “Okruženi smo dokazima.” Samo je pitanje koliko smo spremni da kopamo do istine.
—
‘’Dubina dva’’ je prikazana u sklopu 4. WARM Festivala u Sarajevu od 28. juna do 4. jula. Festival, organizovan od strane WARM Fondacije i Centra za postkonfliktna istraživanja (CPI) okuplja aktiviste, reportere, akademike i umjetnike koji rade u oblasti savremenog konflikta.
