Svjesni smo da se većina njih neće zadržati, ali svaka od tih osoba donosi moguću životnu lekciju koja će nas naučiti o svijetu i samom sebi. Međutim, postoje one osobe koje zauvijek promjene put naših života. To su rijetke osobe koje vam poboljšaju život ili ga čak i spasu. To su obični heroji.
Ovo je priča o porodici običnih heroja koji su prigrlili moju porodicu kada nam je pomoć bila najpotrebnija. Ljudi koji nas vole zbog onoga što smo mi uprkos razlikama koje se mogu javiti između nas.
U 2004. godini, kada sam imala 10 godina, moja porodica i ja smo se preselili iz jednog malog hrvatskog grada do daleke zemlje Australije. Moj otac je prvi otišao u regiju sjeverno od Sidneja. Otputovao je sam sa jednim koferom. Moja majka, brat i ja smo ga ispratili u misiju da pronađe novi dom za ovu malu hrvatsku obitelj. Centralna obala se pokazala kao teško mjesto za preseljenje jer je to područje sa najmanjim brojem imigranata u cijeloj Australiji. S obzirom da naša porodica ranije nije imala stan u toj regiji, pronalazak smještaja se pokazao kao veliki izazov. Sada kada razmišljam o tim vremenima, shvatam kolike žrtve i poteškoće su moji roditelji morali da prežive kako bi nam stvorili novi život na suprotnoj strani svijeta. Međutim, ovdje sam da pričam o jednoj običnoj porodici čija je izuzetna ljubaznost zauvijek promjenila naše živote. Porodica koja je, kao i mi, u jednom momentu ostavila svoj dom i otputovala u nepoznato.
Naš put sa porodicom Budimlić se ukrstio onog dana kada je moj otac ušao u jednu malu agenciju za nekretnine u jednom malom australijskom gradu. Alma, Bošnjakinja koja je većinu svog života provela u Australiji se prisjeća tog dana riječima: ,,Čim sam pročitala njegovo prezime, znala sam da je sa Balkana. Ispričao mi je svoju priču. Onda sam ga ja pozvala u stan svojih roditelja. Svi smo prošli kroz teška vremena pa sam suosjećala sa njim. Pitao me je o životu u Australiji, a ja sam bila zainteresovana za njegovu odluku da dođe ovamo. Nikada nisam pitala da li je musliman, katolik ili pravoslavac. To mi nije bilo važno. Moji roditelji su me naučili da poštujem svakog i da nikad ne mrzim, uprkos tome što je moja porodica izgubila dom i domovinu zbog etničkog čišćenja.”
Alma je odvela mog oca da upozna njene roditelje. Neposredno poslije toga su se naše porodice udružile i formirale prijateljstvo zasnovano na ljubavi i povjerenju. Alma i njeni roditelji su nas upoznali sa čudima Australije, ali nažalost, naše vrijeme u zemlji ,,dole ispod” nije trajalo dugo. Nenadani premještaj iz Evrope u Australiju je bio veoma težak za moje roditelje. Nakon samo devet mjeseci odlučili su da nas vrate u Hrvatsku. Kao što je slučaj sa mnogim ljudima, kulturološki šok je bio veliki, prilagođavanje je išlo teško, a misao da su iza sebe ostavili svu porodicu je bila bolna.
Ali ovo nije bilo naše posljednje putovanje u Australiju, a ni poslednji put da nam porodica Budimlić pruži pomoć. Po povratku u Australiju 2008. godine, oni su nam otvorili vrata svog doma i pružili smještaj. Također su pomogli meni i mom bratu da se upišemo u školu. Na pitanje zašto su bili tako željni da nam pomognu, Almina majka, Mina, odgovara: ,,Znam kako je napustiti svoju domovinu i doći na strano mjesto. Osjetila sam potrebu da pomognem i čak sam pozvala vašeg oca da dođe i ostane kod nas prvi put kada ga je Alma upoznala. Sretna sam što smo uspjeli pomoći i što smo vam olakšali proces preseljenja.”
Kako je rat u Bosni počeo da se razvija, porodica Budimlić je u decembru 1992. godine bila prisiljena da napusti Bosansku Dubicu koja se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Noseći samo nekoliko stvari sa sobom, porodica je prošla hrvatsku granicu do Opatije gdje su proveli neko vrijeme dok su čekali da dobiju vize.
,,Nikada neću zaboraviti taj dan – dan kada smo ostavili sve iza sebe. Čak i prije nego što smo otišli nismo spavali u našoj kući jer bi vojska uvijek kucala na naša vrata. Sjećam se trenutka kada sam sve svoje stvari ostavila našoj susjedi iz Srbije. Obje smo plakale. Rekla sam joj da ne plače i da ne čuva te stvari za mene. Rekla sam joj da ću se možda jednog dana vratiti. Ali u to vrijeme je bilo nemoguće znati kada. Moja susjeda i ja smo sve dijelile, sve do tog posljednjeg dana. Sada kada se sretnemo, obje plačemo kada se prisjetimo tog strašnog dana. Čak i nakon svog tog vremena ona i dalje čuva te moje stvari za mene”, prisjeća se Mina.
Iako je putovanje bilo teško, Mina se rado sjeća pomoći koju su dobili sa različitih strana. Porodica koju su poznavali iz rodnog grada ih je stavila u kontakt sa jednom gospođom iz Opatije. Ona je očistila svoj podrum i uselila njihovu porodicu. ,,Tu smo živjeli pet mjeseci. Susjedna porodica je isto bila iz našeg sela, a lokalno stanovništvo je stalno pomagalo. Sjećam se da su moja djeca pomagala baki i djedu, Zori i Vladi, da prodaju svoje voće na lokalnim pijacama. Taj par je uvijek bio sretan što ih ima i što im pomažu. Nismo imali mnogo, ali smo bili okruženi dobrim ljudima”.
Poslije dugog čekanja i uz pomoć porodice, prijatelja i stranaca, Mina i njena porodica su otputovali u Australiju. ,,Ljudi u Australiji su divni i spremni su da vam pomognu ako vide da ste i vi sami spremni da si pomognete. Moj muž i ja smo uspjeli naći posao. Onda smo se nakon dvije godine preselili u svoju kuću. Nakon 25 godina, i dalje smo ovdje i djeluje mi kao da se sve to desilo jučer.”
Bez obzira na to kakva je vaša etnička pripadnost, rasa, religija ili nacionalnost, svima nam nekada zatreba pomoć u životu. Uvijek ću se sjećati svih nevjerovatnih stvari koje je porodica Budimlić učinila za mene baš kao što će oni zauvjiek pamtiti pomoć koju su dobili prije 25 godina. Nadam se da ću jednog dana uspjeti uzvratiti njihovu ljubaznost tako što će moja porodica biti ,,porodica Budimlić” nekom drugom.
Ova publikacija odabrana je kao dio omladinskog takmičenja Srđan Aleksić. U pitanju je regionalno takmičenje koje animira mlade da se aktivno angažuju u svojim lokalnim zajednicama i pronađu, dokumentuju i podijele priče o moralnoj hrabrosti, međuetničkoj suradnji i pozitivnoj društvenoj promjeni. Ovo takmičenje dio je nagrađivanog programa „Obični Heroji“ Centra za postkonfliktna istraživanja čiji je primarni cilj korištenje međunarodnih priča o spasiocima i moralnoj hrabrosti da promoviše međuetničko razumijevanje i mir među građanima Zapadnog Balkana.
Realizacija programa za omladinske dopisnike Balkan Diskursa je omogućena kroz sredstva fondacije Robert Bosch i Nacionalnog fonda za demokratiju.
