Irvin Mujčić ima 32 godine, živi u Srebrenici i, kako kaže, život je tu posvetio ostvarivanju želja iz djetinjstva.
Irvin je sa samo šest godina, 1992. godine, sa majkom, bratom i sestrom prisilno protjeran iz rodne Srebrenice u Tešanj. U tom bosanskohercegovačkom gradiću proveli su šest mjeseci kod djeda, odakle su uspjeli da odu u Hrvatsku gdje su skoro godinu živjeli u izbjegličkom kampu, da bi se sredinom 1993. godine ukrcali na brod za Italiju.
„Čudno je bilo kad smo stigli u Italiju, jer nismo znali gdje ćemo stanovati. Bilo je više gradova koji su imali programe za izbjeglice. Mi smo završili u jednom malom gradiću na Alpima, na 1100 metara nadmorske visine“, počinje svoju životnu priču Irvin Mujčić u intervjuu za Balkan Diskurs.
Sjeća se kako ih je u to malo mjesto na Alpima odvezao vozač, a kada su stigli svo stanovništvo ih je dočekalo na glavnoj ulici.
„Bila je tu i lokalna filharmonija koja je svirala. Spremali su ogroman sto i veliki ručak. Sve mi je to bilo čudno jer je samo nekoliko mjeseci ranije majka pješačila 7 ili 8 kilometara, tokom granatiranja, da bi nam kupila malo brašna da se prehranimo.“
Irvin kaže kako te 1992. godine nije želio da ode iz Srebrenice, pa se na dan polaska sakrio u šumi u blizini kuće, ali su ga pronašli i morao je u izbjeglištvo. Njegov otac je ostao u Srebrenici, gdje je ubijen tokom genocida.
Nakon što je u Italiji završio školovanje i dobio zaposlenje, Irvin je odlučio da se vrati u Srebrenicu sa ciljem da pomogne svojoj lokalnoj zajednici i to kroz razvoj seoskog turizma.
„Prirodni resursi se koriste brutalno. Naš zrak je potpuno zagađen. Naše rijeke i vode su zagađene. Naša zemlja i naša hrana su zagađene. Brzo se živi, sve se brzo troši, i sve se brzo uzgaja sa hemikalijama. Postalo je nebitno kako se ljudi osjećaju i kakva im je duša“, kaže Irvin koji je u Srebrenici osnovao udruženje ,,Prijatelji prirode – Oaza miraˮ.
Irvin vjeruje da su ekološko uništavanje planete i nemaran odnos ljudi prema okolini doprinjeli da ljudi izgube empatiju i udalje se jedni od drugih.
„Zato sam odlučio da ostavim tu ,,modernuˮ civilizaciju i da se vratim majci prirodi.ˮ
Kada se vratio u Srebrenicu, Irvin je prvo organizovao turističke ture po opštini i srebreničkim selima kako bi Italijanima, ali i drugim turistima, pokazao netaknutu prirodu koja okružuje Srebrenicu. Nakon ovoga je kupio i zemljište nekih 15-ak kilometara udaljeno od Srebrenice, u mjestu Kasapić gdje je počeo izgradnju posebnog etno sela.
„Naša mala oaza mira gradi se između rijeke Jadar i potoka Kasapić. Sve civilizacije svijeta su rođene između dvije rijeke. Mi trenutno gradimo četiri drvene kućice. Ne želimo izgraditi etno selo koje će ljudima služiti za fotografisanje i promociju na društvenim mrežama. Cilj nam je sagraditi nešto što je ekološki podnošlijvo za okolinu. Nešto što će se sklopiti sa prirodom umjesto da je uništavaˮ, objašnjava Irvin.
Irvinova želja je da ponovo vrati u život ono što je tipično za ovaj kraj Bosne i Hercegovine. Ideja je da etno selo bude povezano sa drugim krajevima opštine Srebrenica preko pješačkih puteva ili tura sa konjima. Sama izgradnja etno sela ide sporije nego što je to u današnje vrijeme očekivano, jer se izgradnja obavlja uz minimalno učešće modernih mašina, što i jeste Irvinov cilj – da u Srebrenicu vrati vještine i vrijednosti prirodnog života i očuvanja okoline.
„Mi gradimo po principu osačanskih neimara. To je stari način gradnje iz našeg kraja. Nažalost ostao je jedan mali broj majstora koji znaju tako raditi. Danas je lakše i brže graditi sa blokovima ili naručiti drvene montažne kućice. Osačansko neimarstvo je nešto drugo i zahtijeva da se većina poslova radi ručno, jer ne postoji mašina koja može zamjeniti ruke čovjeka: od tesanja do blanjanja, te postavljanja svake poluoblice.ˮ
Irvin navodi kako osačansko neimarstvo zahtijeva viziju i razumjevanje za svaki komad drveta kao poseban i ne poznaje korištenje šarafa. Zbog ovih karakteristika, kuće izgrađene na ovaj način su mnogo otpornije na prirodne neprilike, poput zemljotresa.
„Ogromna je razlika u izgledu i ljepoti, ali i u sigurnosti. Kroz ovaj način rada i izgradnje nastojimo ljudima prikazati sve ljepote naše prirode, sela i gostoprimstva.ˮ, poručuje Irvin za kraj našeg razgovora.
Kada je 2014. godine odlučio da se iz Italije vrati u Bosnu i Hercegovinu, Irvina je vodila želja za lokalnim ljudima i njihovom humanošću. To je i pronašao tokom putovanja kroz BiH na kojem je sreo veliki broj sugrađana koji su bili spremni da mu pomognu i srdačno ga dočekaju. Tradicionalni duh ljudi u BiH doprinjeo je da ovaj mladi čovjek ostatak svog života posveti Srebrenici u pokušaju da ovoj lokalnoj zajednici vrati prirodni sjaj.
Irvinov rad i aktivnosti njegovog udruženja možete pratiti i podržati putem Facebook stranice ,,Srebrenica – City of Hopeˮ.
