Ljubav je uvijek ispravna vrijednost za koju se treba boriti

Danijela (51) i Miralem (54) iz Sarajeva, u sretnom su braku već dvadeset i sedam godina. (foto: Mitar Simikić)

Iako su kroz zajednički život nailazili na mnoge poteškoće, Danijela i Miralem već 27 godina žive u sretnom braku. Ponosno ističu kako je ljubav uvijek ispravna vrijednost za koju se treba boriti, jer kada ima ljubavi – ima i poštovanja među partnerima.

Upoznali su se u diskoteci

Počeli su se zabavljati još u srednjoškolskim danima, a upoznali su se u jednoj diskoteci, koje su bile vrlo popularne u to vrijeme. Danijela kaže da je Miralem bio jedan od najljepših mladića, te s osmijehom ističe da ju je oduvijek privlačilo ono što je izgledalo nedokučivo.

„Mene je privukao njen stas, bila je plava sa kovrdžama“, kaže Miralem gledajući u Danijelu.

Vjenčali su se 1993. godine za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da je Miralem rođen u Gacku, jedva je uspio dobiti svoj rodni list. Danijela koja je rođena u Sarajevu, u Opštini Centar, imala je isti problem, pri čemu joj je pomogao jedan prijatelj. Prisjećaju se kako tadašnji općinski predstavnik, koji je bio iz Stranke demokratske akcije – SDA, nije htio doći da potpiše vjenčanje. Danijela kaže da se tada odvažila jedna divna žena Mukadesa, došla kao općinska predstavnica i svojim potpisom ozvaničila njihov brak.

„Za vrijeme našeg vjenčanja, zbog snajperskog djelovanja nismo mogli ući u zgrade, pa smo za ulazak koristili male prozore. Bile su male merdevine kroz koje se ušuljate kroz prozor. Moj komšija je tada izrezao metalni dio na balkonu, kako bih mogla ući u haljini i kako bi gosti normalno ušli“, priča Danijela.

Vjenčali su se 1993. godine za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. (foto: Mitar Simikić)

Danijela kaže da je i ona dijete iz „miješanog“ braka, njen pokojni otac je bio Srbin, a majka Hrvatica. Miralem je većinu svog života proveo u Sarajevu. Kaže da dolazi iz tradicionalne muslimanske porodice, u kojoj su se uvijek poštovali svi ljudi bez obzira na vjeru i naciju. Ističu kako se njihove porodice nikada nisu protivile njihovom braku.

Danijela se prisjeća da ju je još kao dijete drug pitao šta je po nacionalnosti, a ona mu nije znala odgovoriti. Pitala je oca šta da kaže, a on joj je tada rekao da se oni ne dijele i ne izjašnjavaju.  Kaže tako je i danas: „Čovjek sam, ne izjašnjavam se drugačije“.

Ne obilježavaju niti jedan religijski praznik. Danijela kaže da joj smeta kada ljudi jedni drugima sve redom čestitaju, a u suštini nemaju nimalo ljubavi jedni prema drugima.

„Kako će imati ljubavi kad istu telefonsku poruku pošalje svima, šablonski, bezveze, samo reda radi“, dodaje Miralem.

Danijela se prisjeća da je Miralem bio jedan od najljepših mladića kada su se počeli zabavljati. (foto: Mitar Simikić)
„Mene je privukao njen stas, bila je plava sa kovrdžama“, kaže Miralem gledajući u Danijelu. (foto: Mitar Simikić)

Negativna iskustva su ojačala njihovu ljubav

Tokom braka imali su razna iskušenja. Danijela se prisjeća kako im je jedan komšija rekao da taj brak nema budućnost, niti uspjeha. Miralem dodaje kako je komšinica jednom prilikom prokomentarisala: „Šta ste vi našli da pravite malu Jugoslaviju“.

Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, Danijela priča kako je bilo razdvajanja jer dolaze iz „miješanog“ braka. Prisjeća se da je jednom prilikom došla predstavnica Merhameta i rekla joj dobar dan, a potom Miralema pozdravila s merhaba. Kaže da su humanitarnu pomoć mogli dobiti samo na ime njenog supruga Miralema, nikako na njeno.

Bosanska kafa se svakodnevno pije u njihovom domu, iz fildžana. (foto: Mitar Simikić)

Njihova kćerka Adela je mirnodopsko dijete, ima 22 godine i po završetku fakulteta u Dubrovniku, ostala je živjeti u Hrvatskoj. Sin Armin rođen je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, studirao je ruski jezik i trenutno živi s njima u Sarajevu. Djeci nikada nisu određivali s kim da se druže, niti su spominjali bilo kakve etničke podjele. Danijela kaže da je bilo situacija da su sina nekada nazivali pogrdnim imenima, te se nažalost dešavalo da određene grupice djece nasrnu i fizički na njega.

„Naša djeca nisu išli na časove religije, a bila je ponuđena samo islamska. Dešavalo se da ti časovi budu u sred nastave, pa su na taj način djeca bila segregirana i podijeljena. Bilo je čak i muslimanskih porodica koje nisu svoju djecu slali na takve časove“, kaže Danijela.

Ponosno ističu kako djecu uče osnovnim ljudskih vrijednostima, te da je najbitnije ostati dobar čovjek.

Kada su se vjenčali komšinica ih je pitala da li to oni žele praviti malu Jugoslaviju. (foto: Mitar Simikić)

Odlučili su se ostati u Bosni i Hercegovini

Danijela objašnjava kako je u ratu bilo mnogo više slučajeva „miješanih“ brakova, nego nakon rata, a posebno sada. Kažu da naš sistem rijetko promoviše međuetničke brakove, a jedino umjetnost još radi na tome da se promovišu pozitivni primjeri ljubavi, tolerancije i suživota.

„Dok sam radila još kao prevodilac u USAID-u, putovala sam u Bratunac, Zvornik i ta područja oko Srebrenice. Kada bih došla kući, radosno sam ukućanima pričala kako ima Muslimana i Srba koji zajednički rade na projektima, o slučajevima da je Musliman dobio plastenik, a da mu je Srbin pomogao u tome. Bila sam oduševljena time“, kaže Danijela.

U Bosni i Hercegovini je bilo mnogo slučajeva gdje su se sklapali „miješani“ brakovi, kako bi lakše otišli iz zemlje, pa su ih nekada nažalost znali smatrati i tom kategorijom. Danijela kaže da su htjeli napustiti državu kada se rodio Armin 1994. godine, ali dodaje da je tada bilo neizvjesno da li će dobiti status izbjeglice s djetetom u naručju. Drugi pokušaj odlaska iz BiH desio se 1998. godine kada se rodila kćerka Adela.

„Suprug i moj otac pogriješe vrata i umjesto za Ameriku predaju papire za Kanadu. Kada smo dobili odobrenje za odlazak u Kanadu, odustali smo jer se radilo o francuskom govornom području države“, kaže Danijela.

Armin, njihov sin, rođen je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. (foto: Mitar SImikić)
Svojoj djeci uvijek govore da je najbitnije ostati dobar čovjek. (foto: Mitar Simikić)

Upornost i znanje vam niko ne može oduzeti

Za vrijeme karantena zbog pojave pandemije, pričaju kako su imali dosta vremena da se posvete jedni drugima. Kćerka je imala online nastavu, a sin je bio tu s njima da pomogne. Danijela kaže da je ona veliki ljubitelj kuhinje, pa je dosta pripremala hranu i tako povezivala porodicu.

„Jeli smo po čitave dane!“, dodaje kroz smijeh Miralem.

Zeleni kutak njihovog toplog doma. (foto: Mitar Simikić)

Previše se analizira u ovoj državi, a nikako da čvrsto krenemo u promjene, kaže Miralem. Danijelu često kontaktiraju mediji, jer se kao turistički vodič borila za ravnopravnost i legalizaciju posla turističkog vodiča. Međutim, kada je uvidjela da predstavnici vlasti ne znaju čak ni način registracije turističkog vodiča, shvatila je da se nema za šta boriti. Dodaje kako joj ljudi dolaze iz Velike Britanije, Australije i drugih svjetskih centara, a ono što se dešava kod nas vrlo često je samo puko „ugrađivanje“.

„Treba biti uporan, upornost i znanje ti niko ne može oduzeti. Pitaju mene ko mi je štela, a ja kažem dragi Bog i niko više. Ne idem ja u vjerske objekte, ali sve što ne želim da meni neko radi, ne radim ni ja drugima i to je moja vjera“, kaže Danijela.

Mladima iz „miješanih“ veza i brakova poručuju da ne odustaju

Danijela se prisjeća kako je nekada vladala sloga među ljudima, te kako su njena majka Dragica i komšinica Magbula imale divne rituale. Kaže da se danas puno toga promijenilo, te da čak i ne poznaje svoje komšije u zgradi.

„Majka je radila od sedam do tri sata, a kada bi stigla kući lupala je svojoj Magbuli na zid, kao poziv na kafu“, priča Danijela.

Danijela se prisjeća kako je nekada vladala sloga među ljudima, te kako su njena majka Dragica i komšinica Magbula imale divne rituale ispijanja kafe zajedno. (foto: Mitar Simikić)

Percepcija nacionalno mješovitih brakova se znatno promijenila, a samo se rijetki odlučuju da započnu takvu vezu. Prema podacima entitetskih zavoda za statistiku Republike Srpske i Federacija BiH,  u Bosni i Hercegovini je tokom 2019. godine sklopljeno više od 18 hiljada brakova, a od toga je samo oko 600 nacionalno miješanih.

Danijela i Miralem poručuju mladima koji su u romantičnim interetničkim vezama, da nemaju nikakve barijere i ograničenja, već ako se ljubav desi, da je prihvate, da rade na tome da jačaju svoju ljubav i da prevazilaze prepreke koje im društvo nameće.

Za ljubav se uvijek vrijedi boriti, čak i u društvu koje etničke razlike gleda kao način podjele. (foto: Mitar Simikić)

Urednik teksta: tim Balkan Diskursa; fotografija: Mitar Simikić; urednik fotografije: Dr. Paul Lowe

Ova priča je nastala u okviru projekta ,,Priče o ljubavi” kojeg realizuje Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) sa grupom mladih dopisnika Balkan Diskursa. Projekt se realizuje uz finansijsku podršku VII AkademijeBOLD programa Američke Ambasade BiH i razvojnih grantova CPI, sa ciljem dokumentovanja priča o uspješnim romantičnim vezama osoba različite etničke pripadnosti u BiH i razbijanja narativa da su ovakvi odnosi nepostojeći i neodrživi u trenutnom društvenom poretku. 

Mirnes Bakija je obučeni dopisnik Balkan Diskursa iz Sarajeva. Magistrirao je Komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Trenutno je novinar na Radiju Slobodna Evropa u sklopu Regional Reporting Fellowship programa. Teme o kojma najčešće izvještava su ljudska prava, marginalne skupine, te o pravima žena. Sarađivao je sa mnogim medijima i organizacijama civilnog društva u BiH, kao što su eTrafika, BIRN, Mediacentar, Tacno.net, Zamisli.ba i drugi. Urednik je i koordinator projekta i publikacije "Može i drugačije", te je bio jedan od članova dopisničkog tima na projektu "Love Tales". Dobitnik je tri novinarske nagrade, od čega su dvije o govoru mržnje prema marginalnim skupinama, te je osvojio nagradu na fotografskom konkursu MIR.

Vezani članci

Open Data Kosovo: Nove profesije ističu potencijal žene
,,Sudbina koju društvo tradicionalno nudi ženama jeste brak“, napisala je Simon de Bovoar (Simone de Beauvoir) u svojoj znamenitoj knjizi ,,Drugi spol“ 1949. godine. Sedamdeset jednu godinu kasnije, mnoge žene su suočene s društvenim pritiskom koji ih tjera da se odluče – porodica ili karijera.
Hrabro Srce Umjetnika
Ahmetu posljedice tog čina s obzirom na njeno ime, vjeroispovjest, nisu ništa značile. Jedino mu je bilo bitno da joj osigura siguran dom, što je i uradio.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu