Markiranje planinarske staze na Mahnjači potaklo je stanovnike Željeznog Polja da i sami otkriju ljepote i potencijal svoje planine i sela. Ovo je priča o tome kako zajednički rad planinara i mještana otvara put novim rekreativnim, ali i ekonomskim mogućnostima.
Kada se, vozeći iz Žepča prema Zenici, u centralnoj Bosni i Hercegovini (BiH), provučete kroz tjesnace rijeke Bosne kod mjesta Želeća, s desne strane ugledat ćete planinski greben prošaran livadama i jelovom šumom. To je planina Mahnjača, najviša sjeverna tačka rastegnutih Dinarida u dolini Bosne. Na tom pravcu sjeverno ništa tako visoko nema sve do slovačkih Tatri.
Ova doskora nepoznata tačka u planinarskim krugovima odlikuje raznolikom florom i flaunom, zanimljivom historijskom pozadinom i dobrim izvorima planinske vode. Velika mjesna zajednica i angažirano stanovništvo svakako imaju šta ponuditi gostima i sada i u budućnosti.
Položaj planine, na tromeđi opština Žepče, Teslić i Zenica čini je pogodnom za različite planinarske ture koje vode do njenih najviših vrhova – Velike Mahnjače (1358 metara nadmorske visine) i Palašnice (1323). S ovih vrhova pružaju se pogledi sve do Save i Majevice na sjeveru i Konjuha na istoku. Masiv Vlašića, kojem ova planina i geografski pripada, s Palašnice se vidi kao na dlanu.
Upravo je zbog toga, Mahnjača oduševila strastvenog zeničkog planinara i vodiča Afana Abazovića.
Prvo je u februaru 2018. godine u saradnji s mještanima Željeznog Polja, sela od preko 4.000 stanovnika na padinama Mahnjače, organizirao humanitarnu turu za jednu bolesnu djevojčicu. Tada se rodila ideja za pravim označivanjem staza na ovoj planini.
,,Analizirajući topografske karte, satelitske snimke, spajajući sa tim i terenski rad i izviđanje, a u razgovoru sa prijateljem Kenanom Efendićem i narodom Željeznog Polja, utvrdio sam da je potreba za realizacijom projekta markacije staze prijeko potrebna”, kaže Abazović, predsjednik Udruženja ,,Azimuth 135” iz Zenice.
Priča, kako je do rata u Bosni i Hercegovini ova planina bila uglavnom nepoznata planinarima i drugim ljubiteljima prirode. Jedini masovniji događaj, koji se tu organizovao, bilo je narodno veselje za 27. juli – Dan ustanka naroda BiH, inače, nekada državni praznik u bivšoj Jugoslaviji.
Od humanitarne ture do markacije staze
Nakon humanitarne ture, priča Abazović, odlučio je markirati stazu. U tome su mu pomogli zenički planinari i planinarke, Lejla i Una Selimović te Amir Tufekčić. Doprinos su dali i mještani ili ljudi porijeklom iz ovog mjesta, Almin Mujetekić, Hasan Okanović, Kenan Efendić, Bego Tutnjić i Suvad Hadžić. No, najviše su pomogli lokalni entuzijasti, koji će u međuvremenu osnovati i svoje planinarsko društvo.
Staza vodi kroz živopisni zaselak Orčevići, smješten na strmim sjevernim padinama planine. Potom planinari, nakon uspona, grebenom dolaze do uređenog lovačkog doma i izletišta Gojanovci. Dobrim vojnim drumom, nedaleko od linije fronta, koju je u proteklom ratu u BiH držala 319. brdska brigada Armije Republike BiH, izlazi se do pod vojni objekat na Velikoj Mahnjači – važan radio-relejni čvor bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA).
Dalji hod zapadnim grebenom pruža zadivljujuće poglede na „pola Bosne“: od doline istoimene rijeke od Žepča i Maglaja, sve do visova Vlašića i Borija. Potom se planinari spuštaju u zaselak Mjestova Ravan, a na tom dijelu trase imaju priliku odmoriti se i družiti s mještanima na nekoliko lijepo uređenih izletišta.
Na prostranim strmim pašnjacima planinari i izletnici će svakako sresti ljeti i lokalne ovčare, živopisne, pričljive i gostoljubive ljude od kojih mogu kupiti dobrog travničkog – ili kako oni kažu – „masnog“ ovčijeg sira.
Mještani osnivaju planinarsko društvo
Staza je markirana krajem septembra 2020. godine, a početkom oktobra svečano je otvorena nova planinska ruta. Na ovom, za planinarske prilike, velikom događaju, učesnike ture ugostili su stanovnici Željeznog Polja, a bila je prisutna i delegacija Komisije za markiranje Planinarskog saveza BiH.
Nakon prve humanitarne ture, grupa lokalnih entuzijasta i sama otkriva čari i mogućnosti svoje rodne planine.
,,Negdje u februaru 2020. došli smo na ideju da se skupimo i osnujemo planinarsko udruženje ,,Mahnjača 1358”. Bilo nas je tad, kad se osnivalo 12-13 i tad smo osnovali i upravni odbor”, kaže Muris Tutnjić, aktivan i živopisan član zajednice, sada predsjednik udruženja.
Uz osnovnu pomoć općinskih i kantonalnih vlasti, članovi ovog udruženja brzo rješavaju formalne stvari i već počinju sami markirati manje staze na planini. Danas je to izrazito aktivno lokalno udruženje i nezaobilazna tačka u svim inicijativama u ovom mjestu, koje se oporavilo od klizišta kojima je bilo teško pogođeno 2014. godine.
Tutnjić i njegove kolege, kao i drugi predstavnici zajednice i lokalno udruženje žena, priredili su na svečanoj turi upečatljiv doček planinarima, koji su uglavnom došli iz Zenice, ali i iz Sarajeva.
O tome priča Abazović, koji je posjetio svoje nove prijatelje i kolege na Dan nezavisnosti 2021. godine, kada je obilježena prva godišnjica udruženja ,,Mahnjača 1358”.
“Željezno Polje se, tokom cijelog procesa ,,aktivacije” planine, od tih prvih posjeta, pa do posljednje ture sa 230 učesnika, pokazalo kao izuzetno gostoprimljivo mjesto, koje vapi za posjetama turista“, kaže on.
Dodaje je da je mjesto dostupno komunikacijski – desetak kilometara asfaltnog puta od magistralne ceste, ima mogućnosti privatnog smještaja, domaće proizvode tradicionalne bosanske kuhinje, a sve su to elementi neophodni za jednu lijepu turističku priču.
Abazović i Tutnjić su složni da je potrebno da se što više lokalnog stanovništva zainteresuje za planinu, kako bi se ovom mjestu omogućio turistički razvoj.
Detalji za planinare: kako i kuda
Abazović objašnjava da je ovo kondiciono zahtjevna tura, ali da nema potrebe za „ozbiljnijom“ planinarskom opremom. Do polazne tačke stiže se lokalnim putem.
„Najjači uspon je odmah na početku, iz sela Orčevići do lovačkog doma Gojanovci. Potom ide lijepa crnogorična šuma i blage sinusoide do Palašnice, najjužnijeg vrha planine, odakle se pruža pogled od Vlašića do Konjuha. Potom slijedi strmiji spust do Jezera, pa onda poravna dionica do Padeži i onda ponovo spust u Mjestovu Ravan. Izuzetno je sadržajna, ima nekoliko izvora dobre planinske vode, te konstantnu promjenu vegetacije“, opisuje Abazović turu.
Ovaj kraj i njegova planina pričaju i zanimljivu historijsku priču. Iako podaci o ovom mjestu sežu u petnaesti vijek, kada Osmanlije osvajaju Bosnu, po svemu sudeći pohod austrijskog palikuće Eugena Savojskog 1697. godine natjerao je ljude da se iz doline Bosne premjeste u sigurne bosanske šume. Kraj pogodan za pašnjake polagano se razvija, da bi tokom dvadesetog vijeka učetvorostručio broj stanovnika.
Poznata je čuvena bitka na obroncima Palašnice u Drugom svjetskom ratu, kada je njemačka 7. SS “Princ Eugen” divizija nanijela velike gubitke Petoj kozaračkoj brigadi NOVJ. Tada je upravo na živopisnom planinskom predjelu, poginuo narodni heroj Rade Kondić, kojem je podignut i spomenik na Palašnici. Spomenik su prije desetak godina obnovili lokalni antifašisti.
Ni rat nije zaobišao ovu planinu, pa su tako neki njeni predjeli minirani. Ipak, staza je sasvim sigurna, jer uglavnom vodi ili već očišćenim putevima daleko od zone dejstava ili obroncima koji nisu ni bili obuhvaćeni ratom.
Lokalni planinari štite svoju planinu
Planinarsko društvo i udruženje „Mahnjača 1358“ nije tek obično udruženje ove vrste. Dio njihove misije je i očuvati ljepote planine, njene šume i otvoriti oči svim mještanima prema ovom prirodnom blagu.
Tako kamerama povezanim mobilnim internetom nadziru mjesta na koja neodgovorni pojedinci bacaju smeće i stvaraju divlje deponije.
„Situacija je jako loša zato što se smeće nekontrolisano baca u prirodu i tako se narušava njen izgled i ljepota. Spremni smo da učinimo sve kako bi se zaustavile divlje deponije smeća, a onima koji budu nastavili da nelegalno odlažu otpad, nakon što se to utvrdi pregledavanjem snimaka, odgovorno šumsko gazdinstvo će izreći novčanu kaznu u iznosu od 500 KM“, kaže Tutnjić.
Lokalni planinari svjesni su i svojih mogućnosti u pamćenju historije i naroda i planine. Tako će ove godine dočekati i ugostiti učesnike memorijalne ture „Put spasa“. Pohod je to u sjećanje na par hiljada stanovnika novošeherskog kraja, koji su kroz šume i kanjone 1993. izbjegli iz svojih sela u Željezno Polje.
Tutnjić dodaje da je iz razgovora s mnogim planinarima i gostima uvidio koliko Mahnjača može ponuditi. Udruženje se finansira članarinom i prilozima donatora, pa tako u narednom periodu očekuju da pronađu adekvatne prostorije i obogate Mahnjaču kako bi još bolje mogli dočekati nove goste.
„Trenutno nam je potrebna prostorija za naše udruženje gdje bi mogli držati svu potrebnu dokumentaciju i sastajati se po potrebi. U toku je rješavanje ove jako bitne stavke kako bi naše udruženje nastavilo sa normalnim radom“, zaključuje Muris Tutnjić.
