Amila Ramović: Prava umjetnost posjeduje progresivnu i kritičku misao

Osim akademskog zvanja, predsjednica je Muzikološkog društva Federacije Bosne i Hercegovine i članica udruženog društva za muzikologiju International Musicological Society sa sjedištem u Baselu. Profesija joj na taj način pruža mogućnost da upoznaje brojne buduće umjetnike.

,,Studenti umjetnosti su strastveni posvećenici ovom pozivu i u svome su radu vođeni optimizmom da će vrijednosti koje oni instinktivno i intelektualno osjećaju biti prepoznate i od njihove okoline. Zato je za svakog koga umjetnost zanima posebna privilegija raditi s mladim ljudima koji još uvijek nisu „korumpirani“ konformizmom koji je najveći neprijatelj progresivne i kritičke umjetničke misli, jer samo takva umjetnost je ona prava. Međutim, istina je da ovaj njihov stav brzo dođe na kušnju čim završe svoje studije, jer naše društvo nema nikakvu platformu za podršku umjetnicima”, ističe Ramović.

Kaže kako mladi glazbenici s kojima radi, čak i oni najtalentiraniji i najnagrađivaniji, uglavnom vrlo brzo odustaju od umjetničkog djelovanja i traže zaposlenje u glazbenim školama, a onda ih taj svakodnevni rad iscrpljuje.

,,To nije čudno kada znamo da na primjer u javnom institucionalnom sektoru u Sarajevu imamo samo Filharmoniju i Operu u kojima se neko može profesionalno baviti muzikom. Nezavisni sektor u ovom smislu možemo i zanemariti, jer ga mizernim finansiranjem zanemaruju i administracije, tako da mladi umjetnik ne može da se nada da će u BiH živjeti od muzike. Ova ih realnost brine, demorališe i na kraju dođu do toga da se toj realnosti jednostavno prepuste”, dodaje ona.

Preživjela je opkoljeno Sarajevo u proteklom ratu i vidjela kako umjetnost djeluje i u takvim uvjetima. Pod opsadom je, kaže, vidljivo i jasno da je iskustvo umjetnosti u direktnoj vezi s opstankom kao jedan od najotpornijih načina očuvanja identiteta kao ljudskih bića.

„U situaciji kada je naše fizičko postojanje bilo dovedeno u pitanje, kada smo kao ljudska bića bili poništeni od agresora, ali i tog „civilizovanog“ evropskog svijeta koji nas okružuje, kontinuitet života se potvrđivao ostvarenjima duha. Tada smo osjećali da biološki opstanak, preživjeti, nahraniti se, ugrijati se, nije bio dovoljan”, navodi Ramović, prisjećajući se kako je to bio period kada su građani riskirali živote da bi otišli na izložbe i predstave.

Ramović smatra da su povijest i kultura uvijek zanimljive teme za umjetnike što je posebno izraženo u BiH koja je opterećena povijesnim narativima.

,,U postratnoj Bosni, upravo zbog dominantnih politika i narativa koje su te politike plasirale, u polju umjetnosti došlo je do poplave etnonacionalnog kiča, zasnovanog na historijskim i mitološkim narativima gdje se privrženost narodu i domovini manifestuje u formatu umjetničkih djela. Kažem u formatu, zato što su ta djela svjesno ili nesvjesno koncipirana s ciljem da pokrenu nekakve empatijske procese, na način na koji pop kultura zavodi svoje konzumente. Takva ostvarenja u konačnici često bivaju osnažena društvenom potporom”, objašnjava Amila Ramović.

Ozbiljna umjetnost, kako navodi, traži suvremeni kritički pristup, kontekstualiziran u znanju ne samo bh. realnosti, nego i suvremenog umjetničkog diskursa. ,,Takav umjetnički govor, koji prepoznajemo kao lice uspješne bh. umjetnosti, u velikoj mjeri nose umjetnici koji djeluju u internacionalnim prostorima, nezavisni od očekivanja reakcija iz naše sredine. Braco Dimitrijević je zasigurno najznačajnija umjetnička figura bh. umjetničke scene svih vremena. Njegovi radovi redovno se nalaze u stalnoj postavci najznačajnijih svjetskih muzeja. Unatoč tome, nisam sigurna da je on kroz administracije prepoznat u svom punom kapacitetu, ali ni u našem širem društvenom prostoru”, kaže Ramović.

Objašnjava kako ograničenost umjetničkog diskursa uveliko leži u činjenici da BiH, na svim nivoima, zapravo vrlo malo ulaže u kritički usmjerenu umjetnost, jer ona nije u interesu onoga što vodeće politike imaju za cilj.

Na pitanje dovodi li kritička kultura ponekad do odvajanja s vlastitom kulturom u kontekstu odlaska mladih iz ovih prostora, Ramović odgovara kako te dvije stvari funkcioniraju paralelno.

,,Mladi napuštaju BiH jer ne vide mogućnost da bi se nešto moglo promijeniti, a to je posebno važeće u umjetničkom miljeu. Ono što je istina je da se situacija može promijeniti ozbiljnim kritičkim djelovanjem. A ta kritička kultura, dakle kritičko mišljenje kroz argumente, formiranje stava, artikuliranje stava i njegovo plasiranje u javnom prostoru, je ono što nama kao društvu na svakom planu nedostaje. Često vidim kod mladih, ali i ne samo mladih, odustajanje od kritičkog djelovanja”, kaže ona.

Umjetnost je neovisna od politike, no postavlja se pitanje koliko se one trebaju povezati, ukoliko se teži ostvarivanju nekih boljih ciljeva. Vjeruje da umjetnost involvira ljude i stoga je ona, prema njenom mišljenju, po svojem svojstvu politična, ona oblikuje duh i kulturno naslijeđe koje gradi identitet jednog prostora.

„Dobra umjetnost je stoga politična jer je visokosenzibilna prema stvarnosti, bez obzira na to da li su teme kojima se bavi apstraktne ili konkretne, ona odgaja publiku da kritički prepoznaje te nijanse i osposobljava je da poima svijet u njegovoj višeznačnosti”, kaže ona i dodaje da je dobra umjetnost u pravilu neprijatelj desnih politika, a dobri umjetnici su skoro uvijek negdje usmjereni nalijevo.

Mladim umjetnicima poručuje da zamisle budućnost, da imaju pred sobom konkretne ciljeve i da se bore da se oni ostvare. ,,Vrlo često je ostvarenje tih ciljeva sasvim realno, samo što nas poruke iz društvene stvarnosti navode na sumnju i pesimizam. Dominantna politika u BiH je zasnovana na prevenciji otpora i na slamanju volje za pobunom i promjenom, tako nas ‘treniraju’ i administracije i mediji. Ali ova njihova pozicija je temeljno vrlo slaba i ona se u susretu sa snažnom stvaralačkom energijom lako može poraziti”, pojašnjava.

Ističe da je potrebno da asocijacije studenata umjetnosti i mladi umjetnici u nezavisnom sektoru artikuliraju vlastite vizije i upotrijebe javni prostor, društvene mreže i medije kako bi izvršili pritisak na one koji im mogu napraviti uslove da se one ostvare.

,,Stalno se nadam da će mladi muzičari, ali i mladi umjetnici uopšte, pokrenuti neke javne akcije i tražiti od javnih administracija da promijene svoj odnos prema njima, ali se to još uvijek nije desilo. Ako pogledamo trošenje budžetskih sredstava, pokazuje se da rafinirani intelektualni rad nije nešto što oni koji finansiraju kulturnu produkciju prepoznaju kao vrijednost. To bi se moralo promijeniti ako želimo da BiH dobije aktivnu, stabilnu, koherentnu i relevantnu umjetničku scenu”, zaključuje Ramović.