Rodno zasnovano nasilje kao društveni problem

Prema UN Women priručniku za izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju, nasilje nad ženama je ,,možda najsramotniji i najrasprostranjeniji oblik kršenja ljudskih prava. Ono ne poznaje geografske i kulturološke granice, kao ni granice ekonomskog bogatstva“.

„Praktično svaka vrsta fizičkog, psihičkog i ekonomskog nasilja prema djevojčicama, djevojkama i ženama je rodno zasnovano nasilje. Ova vrsta nasilja nije uvijek vidljiva okom u smislu modrica, rana ili drugih fizičkih povreda, međutim razna ponižavanja, uvrede, ismijavanja, omalovažavanja su itekako nasilje pa čak i ako se desilo samo jednom, a pogotovo ako se to dešava unutar porodica i od osoba koje deklarativno ,,vole“ osobe nad kojima vrše nasilje“, ističe Zejna Šanjević Kussmaul, predsjednica Udruženja žena Univerzum Mostar.

Šanjević Kussmaul dodaje da Bosna i Hercegovina  ne čini dovoljno da dokumente čiji je potpisnik, poput Istanbulske konvencije, uistinu i primjenjuje, te da je  nedonošenje adekvatnih sankcija za njihovo nepoštovanje u suštini najveći problem.

„Rodno zasnovano nasilje u praktičnom bosanskohercegovačkom kontekstu znači da muškarac biva nasilan prema ženi – jer je u poziciji da može. To podrazumijeva da jedan čovjek zbog svojih bioloških karakteristika osjeća nadmoć i pravo na upravljanje tjelesnim i zdravstvenim integritetom drugog čovjeka, pa i pravo na odluku o životu i smrti“, kaže psihologinja i aktivistica Hana Sokolović koja smatra da je važnost stalnog podsjećanja na ovu temu u javnom prostoru bazirana na činjenici da veliki broj žena trpi nasilje u trenutku dok se čita ovaj tekst. Zbog svega toga, ističe, podrška mora biti neupitna.

„Rodno zasnovano nasilje je svaki oblik ugnjetavanja i maltretiranja jedne djevojčice ili žene. Možda se može prepoznati ako partner izražava agresiju, ljubomoru ili ako ga uspjeh ili ljepota njegove partnerice sputava. Sve to mogu biti indikatori nasilja. Međutim, nekad se ono pojavi poslije tri ili četiri godine braka. Želim naglasiti da je problematika silovanja u braku zanemarena u diskusiji i da ono spada u rodno zasnovano nasilje“, objašnjava Ružica Ljubičić, novinarka koja se bavi rodnom ravnopravnosti u medijskom i naučnom aspektu.

Misija OSCE-a u BiH definiše rodno zasnovano nasilje kao smetnju sigurnosti svim građanima/kama u BiH. Njihovo istraživanje za BiH objavljeno u junu 2019. godine pokazuje da je 38% žena iskusilo neki oblik nasilja već od petnaeste godine života. U istraživanju se navodi i da su najčešći oblici nasilja psihološko nasilje od strane intimnog partnera (36%) i seksualno uznemiravanje (28%).

„Pandemija Covid-19 je razotkrila tko je sve nasilnik u našem društvu, ali i potakla žene da prijave nasilje. Nakon pokreta ,,Nisam tražila“ se sve više govori o proživljenom nasilju i to je dobro. Upoznali smo svu silu i dominaciju muškarca na poziciji moći u raznim segmentima društva“, naglasila je Ljubičić koja trenutno radi na doktorskoj disertaciji ,,Senzacionalistički prikaz rodno zasnovanog nasilja u bosanskohercegovačkim tiskovinama“.

Zbog trenutne pandemije koronavirusa, većina žena je tokom lockdown-a bila prinuđena da bude zatvorena u svom domu sa nasilnikom. „Situacija sa pandemijom je pokazalu svu ozbiljnost i obim ovog problema. Ponovo država nije učinila ništa ili bar ne dovoljno da se pomogne žrtvama rodno zasnovanog nasilja. Mnoge situacije su završile ozbiljnim traumama sa dalekosežnim posljedicama“, kaže Šanjević Kussmaul.

„Pandemija u kojoj i dalje usvajamo nove obrasce ponašanja, društvene i zdravstvene norme, neke žene zatvorila je u normu svakodnevnog nasilja od kojeg su izgubile i jedini mogući izlaz – neke doslovno, fizički, druge gubitkom posla, treće gubitkom članova porodice koji su mogli pružiti spas“, naglašava Sokolović.

BiH je potpisnica nekoliko međunarodnih konvencija i sporazuma, uključujući Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) i Konvenciju Vijeća Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, što dokazuje da je rodno zasnovano nasilje diskriminatorno i kažnjivo zakonom. Također, nasilnik koji krši zaštitnu mjeru može biti kažnjen novčanom kaznom od 2.000 do 10.000 KM u Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno od 300 do 500 KM u Republici Srpskoj.

Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija) donesena je u maju 2011. godine. Prema ovoj Konvenciji postoji nekoliko vrsta rodno zasnovanog nasilja a to su: psihičko nasilje, proganjanje, seksualno nasilje, seksualno uznemiravanje, cyber nasilje i ekonomsko nasilje.

„Istanbulska konvencija sadrži zaštitne mehanizme koji mogu pomoći ženama, ali se oni ne primjenjuju. Kao primjer mogu navesti zastoj finansiranja sigurnih kuća u BiH. Najveći problem su percepcija i stereotipi o Istanbulskoj konvenciji da ona širi LBGT ideologiju. Mnogo visokopozicioniranih dužnosnika nije pročitalo niti razumjelo sadržaj ovog dokumenta. Istanbulska konvencija može zaštititi žene od mnogih opasnosti kao što je ulazak u dječje brakove“, navodi Ljubičić.

S druge strane, zakoni o zaštiti od nasilja u porodici u FBiH i RS propisuju sljedeće zaštitne mjere: udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabranu vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor, zabranu približavanja žrtvi nasilja, zabranu uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju, obavezan psihosocijalni tretman, obavezno liječenje od ovisnosti, privremeno lišenje slobode i zadržavanje u pritvoru. Institucije/organizacije koje su, prema zakonima, uključene u provedbu ovih zaštitnih mjera su: policija, Centar za socijalni rad, općinski sud, zdravstvene ustanove i nevladine organizacije.

„Izuzetno neefikasan sistem zaštite žena koje prijavljuju nasilnike, društvena stigma i izostanak ekonomske nezavisnosti žena dio je varijabli koje trebamo uzeti u obzir kada govorimo o značajnom prisustvu rodno zasnovanog nasilja u našem društvu“, ističe Sokolović.

Ipak, postoje razni mitovi i neistine o rodno zasnovanom nasilju. Jedan od njih je da nasilje izazivaju žene svojim ponašanjem ili oblačenjem te da u tom slučaju muškarac nije kriv jer mu je ona ,,dala povod za to“. Zbog brojnih stereotipa i predrasuda, žrtve se rijetko odlučuju na prijavu rodno zasnovanog nasilja. Često prođu i godine kada žrtve počnu govoriti.

„Prije svega, ne možemo od žene koja proživljava nasilje očekivati da ona odmah progovori ili prijavi nasilje. Pitanja poput ,,Zašto je šutjela do sada?“ pokazuju nedostatak empatije i razumijevanja ovog problema. Izuzetno je teško. Najvažnije je da žena ili djevojčica shvati da nije kriva za ono što se događa. Poželjno bi bilo obratiti se policiji, psihologu i Centru za socijalnu skrb. Ukoliko se nasilje već događa, jedno od potencijalnih rješenja su boravak u sigurnim kućama, bijeg, razvod, odlazak od partnera“, savjetuje Ljubičić.

Dodaje i da su preventivna rješenja povećanje edukacije i osviještenosti o tome šta je rodno zasnovano nasilje. Neke žene smatraju da je njihova agonija normalna i zbog toga trpe nasilje. Zbog svega toga preporučila je svim ženama i djevojčicama da idu na kurs samodbrane kao i da se obrate SOS linijama za pomoć koje su otvorene 24 sata.

Većina žrtava rodno zasnovanog nasilja nikada ne prijavi nasilnika zbog razmišljanja da može ostati bez djece ili zbog osuđivanja okoline, ali i zbog ekonomske ovisnosti o muškarcu. „Nasilje se ničim ne može opravdati niti neko ima pravo da bude nasilan iz bilo kojeg razloga prema nekom drugom. Već u osnovnim školama treba uvesti posebnu edukaciju na ove teme koje su jako, jako ozbiljne. Ukoliko se ovo pitanje ne počne sistemski rješavati bojim se da ćemo i dalje svjedočiti nasiljima mnogih vrsta. Nasilje se mora prijaviti, a nasilnici adekvatno kazniti“, poručuje Šanjević Kussmaul.

Uzimajući u obzir istraživanje Misije OSCE-a, samo je 5% žena prijavilo nasilje od strane partnera, a njih 3% izloženost seksualnom uznemiravanju. Također, OSCE-ovo istraživanje o dobrobiti i sigurnosti žena iz 2018. godine pokazalo je da je jedna od sedam žena doživjela fizičko ili seksualno nasilje od petnaeste godine života od strane partnera ili nepartnera, a šamaranje je naznačeno kao najčešći oblik fizičkog nasilja. Međutim, 13% onih koje su preživjele fizičko nasilje ukazalo je da je najozbiljniji oblik nasilja od strane bivšeg partnera uključivao prisilni seksualni odnos što je veoma zabrinjavajuće.

„Normaliziranje ideje prava na kontrolu muškarca nad životom žene ipak smo, u najvećoj mjeri, ostavili u decenijama iza nas. Iako glasnije nego ikad govorimo o nasilju nad ženama, to ne znači da ga više nema, niti da neke žene zaslužuju više zaštite nego druge. Svaka žena, bez obzira na njen obrazovni ili socioekonomski status, etnički, vjerski ili bilo koji drugi identitet, ima pravo na potpunu zaštitu od nasilja“, zaključuje Sokolović.

Nasilje možete prijaviti na: 1265 (Federacija BiH) i 1264 (Republika Srpska).