U Višegradu, koji je tokom rata podvrgnut jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja, povratnici Bošnjaci koje smo posjetili tvrde da su međuetnički odnosi prijateljski, ali da nema turizma oko čuvenog mosta Mehmed paše Sokolovića i višegradske hidroelektrane „grad bi bio mrtav“.
„Hajte, moja žena vas čeka mjesec dana‟, kaže Omer Kapetanović dok ulazimo u kuću u kojoj živi sa suprugom Sehijom u selu Kapetanovići (općina Višegrad), iako smo ih o dolasku obavijestili nedjelju dana ranije.
„Prvo kafa“, kaže Sehija, dok na sto donosi šoljice za kafu i domaće kolačiće. Dok sipa kafu iz džezve, što je tradicionalni način sipanja kafe, Omer nudi da probamo njegovu domaću rakiju od jabuka.
Omer i Sehija, čije velikodušno gostoprimstvo uživamo, jedini su povratnici u prijeratno mjesto stanovanja, selo Kapetanoviće, koje su morali napustiti da bi spasili živu glavu.
Na području njihove općine (Višegrad) dogodili su se sistemski napadi, ubijanja i mučenja muslimana, što je dovelo do ogromne promjene u broju stanovnika, odnosno gotovo potpunog nestanka muslimanskog stanovništva. Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) utvrđeno je da je Višegrad bio podvrgnut jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja.
U selu Kapetanovići, prema prijeratnom popisu stanovništva, živjelo je 47 stanovnika, a sada su sami Omer i Sehija. Uslovi života su teški. Iako im se do sela dolazi neasfaltiranim putem, jako su sretni što su nakon dvije godine borbe uz pomoć bosanskih Srba uspjeli dobiti struju.
U Višegradu smo sreli i Edina Karamana, općinskog vijećnika. Vratio se u Višegrad 2008. godine gdje živi sa suprugom i dvije kćerke. Kaže da je svakodnevno na raspolaganju povratnicima. Budući da je dijete sa sela, kako sam sebe naziva, ponekad pomaže i kod teljenja krava.
Uveče jezivo miran grad
Osvrćući se na demografsku strukturu, Karaman pojašnjava da je u Višegradu prije rata živjelo 13. 471 muslimana, a sada samo 1.145.
„Broj se malo povećava ljeti, dolaskom takozvanih vikendaša – ljudi koji u svoje prijeratne domove dolaze iz dijaspore ili drugih mjesta u Bosni na ograničeno vrijeme“, kazao je Karaman, pojasnivši da je grad Višegrad uveče jezivo miran u odnosu na ono što je bilo prije rata.
Da nema turizma oko čuvenog mosta Mehmed paše Sokolovića i višegradske hidroelektrane, kako kaže Karaman, grad bi bio mrtav. Karaman se boji da broj Bošnjaka u Višegradu koji tamo žive bi za narednih 20-ak godina mogao biti statistička greška.
Osnovano se pitamo da li su brutalni zločini spriječili da se više ljudi vrati u Višegrad. Masakri koji su se dešavali obilježeni su posebnim zlom, ljudi su živi spaljivani u kućama, za koje je predsjedavajući Sudskog vijeća Patrick Robinson rekao: „Zločine u ovom predmetu koje su počinili Milan Lukić i Sredoje Lukić karakteriše bezobziran i izopačen prezir prema ljudskom životu.“
Sudski postupci i presude
Sudsko vijeće je utvrdilo da je Milan Lukić lično ubio najmanje 132 muslimana civila početkom juna 1992. godine za svega nekoliko dana. „Milan Lukić je igrao glavnu ulogu u događajima u Pionirskoj i na Bikavcu u kojima je živo izgorjelo u prvom slučaju 59, a u drugom najmanje 60 osoba“, navedeno je u presudi MKSJ.
Prema pravosnažnoj presudi MKSJ, Milan Lukić je kao vođa „Belih orlova“ ili „Osvetnika“, lokalne paravojne grupe bosanskih Srba, osuđen na doživotni zatvor, dok je Sredoje Lukić, pripadnik iste paravojne jedinice, osuđen na 27 godina zatvora. Pripadnik iste paravojne jedinice koja je sarađivala s policijom i raznim vojnim jedinicama stacioniranim u Višegradu, Mitar Vasiljević, je osuđen na 15 godina zatvora.
Sud Bosne i Hercegovine (Sud BiH) je osudio Radomira Šušnjara, jednog od zapovjednika srpskih paravojnih jedinica na 20 godina zatvora, kao i Momira Savića, pripadnika neutvrđene paravojne formacije u vrijeme djelovanja Užičkog korpusa bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA), zatim komandira 3. čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske (VRS) na 17 godina zatvora.
Za zločine u Višegradu, MKSJ i Sud BiH osudili su pripadnike vojnih i policijskih snaga:
Boban Šimšić, pripadnik rezervnog sastava policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, na 14 godina zatvora,
Predrag Milisavljević, pripadnik rezervnog sastava Stanice javne bezbjednosti Višegrad, a zatim Višegradske brigade VRS, na 20 godina zatvora,
Miloš Pantelić, pripadnik rezervnog sastava Stanice javne bezbjednosti (SJB) Višegrad, a zatim Višegradske brigade VRS, na 15 godina zatvora,
Željko Lelek, policajac u Višegradu, na 16 godina zatvora,
Vitomir Racković, pripadnik Teritorijalne odbrane Srpske općine Višegrad, a kasnije pripadnik IV čete Višegradske brigade VRS, na deset godina zatvora,
Nenad Tanasković, pripadnik rezervnog sastava policije SJB Višegrad, pa Centra službe bezbjednosti (CSB) Trebinje, na osam godina zatvora,
Petar Kovačević, pripadnik VRS, na devet godina zatvora,
Oliver Krsmanović, pripadnik VRS, na 18 godina zatvora,
Mićo Jovičić, pripadnik interventne čete druge Podrinjske lake pješadijske brigade Višegrad VRS, na pet godina zatvora,
Momir Tasić, pripadnik VRS na 14 godina zatvora i
Petar Tasić, pripadnik VRS, na pet godina zatvora.
Visoko pozicionirane osobe, koje su između ostalog, osuđene i za zločine u Višegradu su:
Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske, na 40 godina zatvora,
Momčilo Krajišnik, član Glavnog odbora Srpske demokratske stranke i predsjednik Skupštine bosanskih Srba, na 20 godina zatvora,
Biljana Plavšić, srpska predstavnica u kolektivnom predsjedništvu BiH, član kolektivnih i proširenih Predsjedništva Srpske Republike u BiH (kasnije Republike Srpske), koja je imala de facto kontrolu nad pripadnicima oružanih snaga Bosanskih Srba, na 11 godina zatvora i
Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba VRS, na doživotni zatvor.
Ratno nasljeđe još uvijek nije riješeno na zadovoljavajući način. Hotel „Vilina vlas“, koji je tokom rata korišten kao logor za silovanje, i dalje radi bez podsjećanja na njegovu strašnu prošlost. Mnogi još uvijek negiraju da su se u Višegradu dogodili tako strašni zločini.
Grad je vrlo često i mjesto okupljanja srpskih nacionalista, takozvanog Ravnogorskog pokreta. Zbog izazivanja i raspirivanja vjerske i nacionalne mržnje, razdora i netrpeljivosti među konstitutivnim narodima u BiH optuženi su Dušan Sladojević, Slavko Aleksić i Riste Lečić, pripadnici Ravnogorskog pokreta otadžbina Srpske u Višegradu 10. marta 2019. godine.
Nepravosnažnom presudom su oslobođeni krivice, a predsjednica Udruženja Žena žrtava rata, Bakira Hasečić, je kazala: „Vidjet ćemo šta će se riješiti u Apelacionom vijeću u drugostepenoj presudi. Ali, ovo je katastrofalno, grozno je da država Bosna i Hercegovina, i ovaj Sud, koji dijeli pravdu, stoji iza četnika, ratnih zločinaca, koji su nas klali, silovali, ubijali i etnički očistili. Ovo je katastrofa za buduće generacije koje dolaze iza nas.“
Mirno otišli na sigurno
Ramiz Salkić, potpredsjednik Republike Srpske — bosanskohercegovačkog entiteta čiji je Višegrad dio — krajem augusta prošle godine je rekao da je „sistemska diskriminacija“ na etničkoj osnovi i dalje problem, zatraživši od Visokog predstavnika u BiH da je eliminiše.
U selu Kapetanovići, Omer je kazao da tokom rata niko nije stradao, a živjelo je 47 mještana. Srbi, mještani okolnih sela oko sela Kapetanovići, pustili su ih da mirno odu na sigurno. Jedino su se vratili Omer i Sehija 2008. godine. Prilikom prve posjete selu Kapetanovići, 2003. godine, mještani su gađani eksplozivnom napravom. Na sreću, niko nije povrijeđen, ali i pored toga što je poznato ko je izvršio napad, niko nije procesuiran. Tek s poboljšanjem sigurnosne situacije i zakonskim reformama koje su riješile pitanje vlasništva nad kućama na prijelazu dva stoljeća, ljudi su se počeli vraćati u prijeratna mjesta prebivališta.
Povratnici u Višegrad su uglavnom u okolnim selima, veoma mali broj ih je u gradu. Prema popisu iz 1991. godine, Bošnjaci u Višegradu su činili skoro dvije trećine stanovništva ove općine, a rat je njihov udio smanjio na deset posto.
Kada smo upitali Omera da li može da navede neke probleme s kojima se susreo kao povratnik, rekao je: „Nema, nema, stvarno, nema ništa‟. Karaman također tvrdi da „nije imao nikakvih problema.“
Međuetnički odnosi su prijateljski. Ljude koje smo sreli ne odustaju – imaju sve što je potrebno da njihov povratak bude uspješan.
Ovaj članak je nastao kao produkt terenskog rada proljetne grupe pripravnika Centra za postkonfliktna istraživanja tokom 2021. godine. Autori teksta su Samuel Raus, Chloé Heller, Amila Lelo, Emina Lišančić i Dalila Kurtić
