O njegovom zanimanju za umjetnost možemo govoriti s posebnim naglaskom na ilustraciju i digitalnu umjetnost. Njegovi radovi izloženi su u mnogim umjetničkim galerijama, ali i institucijama te javnim prostorima širom svijeta – od Sarajeva i Mostara, preko Berlina, New Yorka, Miamija, Los Angelesa, pa do Tajvana.
Radove „Madness Continuous“ i „Depth“ odabrala je Platforma za savremenu umjetnost, a predstavljeni su na poznatom Times Squareu u New Yorku.
Mladi umjetnik Rikardo Druškić rođen je 1990. godine u Zagrebu. Veći dio života proveo je u Sarajevu, a priča o talentovanom sarajevskom „djetetu kosmosa“, kako sebe naziva zbog artikulacije unutrašnjih emocija i saznanja, kreće od njegovog srednjoškolskog obrazovanja.
,,Bio sam žrtva školskog sistema, ili je školski sistem bio žrtva mene. Nisam siguran koja je tačna formulacija“, kaže i dodaje da je sigurno da jedno drugome nisu pripadali. Priča da upravo zbog konflikta sa školskim sistemom, cvjeta u zrelijim godinama. Taj sistem je, kako kaže, osim što je zastario i formalan, dodatno dosadan i zasnovan na autoritetu.
,,Ima sve stavke da ga moje unutarnje biće odbacuje i demonizira. Za mene je škola, izuzev druženja, bila pakao“, ističe.
Kako ne podnosi autoritet, nastao je hladni rat ,,škola-Rikardo“ čiji je epilog njegova umjetnost i talenat koji viđa cijeli svijet. ,,To je način mog bijega od represije nad mojim unutrašnjim ‘Ja’. Tako je bilo lakše i jednoj i drugoj zaraćenoj strani“, kaže Druškić. „Moja unutrašnja istina je Bog, a umjetnost vanjska svrha kroz koju prezentujem svoje istine“, priča Druškić.
Tokom godina rada, uspio se afirmisati kao jedan od najtraženijih mladih umjetnika iz Bosne i Hercegovine (BiH).
Umjetnost kao medij
Umjetnost je, ističe, često elitistička i kao takva plaši običnog čovjeka. Ona bi trebala biti u funkciji medija, odnosno medij koji prenosi poruke. Ali na tom putu postoji jedan šum u komunikaciji koji treba što prije da se riješi. ,,Riješiti se neće mišljenjem da je problem u publici kao neobrazovanim konzumentima“, smatra.
Druškić priča da se od početka trudio ostati skroman, odnosno onakav kakav i jeste te na takav način i prezentirati svoju umjetnost – običnu, krhku i s puno mana s jedne i onu s kojom se može mnogo ljudi identificirati, s druge strane. A ti ljudi, to su upravo oni koji su, uz njegovu porodicu, podrška koju je imao od prvih umjetničkih koraka.
Uz tu skromnost i podršku, dolaze i priznanja za njegov rad. Iako su radovi obišli tri kontinenta, Druškić ističe da ga ipak najviše raduje priznanje njegovih sugrađana, jer ono, kako kaže, prevazilazi i njegovu umjetnost i njega kao umjetnika.
Svjestan i da se umjetnost ne cijeni, Druškić kaže da ono što radi nije priznato u akademskim krugovima, čak je ponekad i ismijavano. Iako bez formalnog akademskog obrazovanja, ovaj talentovani umjetnik pokazao je u mnogim dijelovima svijeta koliko vrijedi ono što radi.
,,Moj uspjeh, a to su višestruke domaće i internacionalne nagrade, izložbe, oslikavanje murala, rezidencije, je zapravo pokazatelj ljudima da, ma u kolikom sivilu živjeli, a živimo, svojim trudom, radom, praćenjem svoje intuicije i srca, čovjek iz BiH može ustati iznad tog sivila i zasijati“, govori.
To sijanje je, kaže, tako ponosno i jako da makar na trenutak vraća kolektivnu nadu u naša srca. S druge strane, jednim od najvećih uspjeha smatra i ličnu transformaciju kojoj su se posebno obradovali oni koji ga najviše vole – njegovi roditelji.
„To se može bolje pokazati na paleti nego izreći riječima“
Tako je kazao Michaelangelo, a ono što Druškić radi jeste izražavanje u domeni slikarstva, ilustracije i urban arta. Njegov primarni medij je slikarstvo. Koristi tehnike akrila i mixed media na platnu. S druge strane, u ilustracijama kombinira tradicionalnu i digitalnu tehniku, dok murale oslikava akrilima. „Tehnika je bitna, ali poruka umjetnika je ono što ga izdvaja od drugih i čini unikatnim“, ističe.
Takmičenje „Art Revolution“ u Taipeiju 2014. godine i osvojena nagrada na njemu bio je njegov ozbiljni početak. Sa samo 24 godine, bio je, prisjeća se, izgubljen, prepun emocija i nije ih znao kanalisati. U tom periodu se nije dovoljno ni bavio umjetnošću jer mu je život ponudio neke druge puteve, nekada nepremostive. Međutim, ta nagrada je postala temelj za kasniju transformaciju i ono što je Rikardo danas jer on od tada o umjetnosti i sebi kao umjetniku razmišlja ozbiljnije.
Nakon toga su uslijedile mnoge izložbe, jedna od njih bila je i samostalna u Beču, zatim oslikavanje murala, kojim su okićeni i neki bosanskohercegovački gradovi, a radove je izlagao i u sarajevskoj Vijećnici. U njoj je izložio svoju „umjetničku osnovu“, odnosno ciklus „Buđenje svijesti“. „Izlaganje u Vijećnici za mene je bio metafizičko iskustvo“, prisjeća se.
Dodaje da je ovaj ciklus nastao brzo, intuitivno i spontano, a rezultat je bio artikulacija unutrašnjih apstraktnih dugogodišnjih haotičnih emocija. „Ta izložba me trasirala na životni put i od tada je za mene sve lakše. Jer, izlagati rad u jednom od simbola grada u kojem sam odrastao je priča za sebe. Puna Vijećnica ljudi koji su došli da vide moj rad dok je napolju bila snažna oluja. Moje biće je to činilo punim energije dubljeg smisla“, priča Druškić.
Nedugo nakon toga, stupio je u kontakt s Balkan Traffik festivalom iz Brisela, koji se bavi promocijom kulture Jugoistočne Evrope. Tako je došlo do saradnje i oslikavanja murala u centru Brisela i izložbe u Bozaru.
„Tih deset dana je do danas najboljih deset dana u mom životu“, kaže i dodaje da je nevjerovatan osjećaj ponosno predstavljati svoju zemlju u lijepom i pozitivnom svjetlu.
Njegova poruka je otišla u svijet, a mural su otvorili gradonačelnik Brisela Phillip Close i Federica Mogherini, koja je tada obavljala dužnost visoke predstavnice za Evropsku Uniju (EU).
Od tapkanja do zvijezda
Druškić se sjeća da su ranije godine njegovog života bile kao pad, ili tapkanje u mjestu te da je život bio bez dubljeg smisla. Tad je mrak, priča, dugo trajao, ali sada je čvrsto nogama na zemlji i kroči putem za koji zna da pripada njemu. „Unutarnji smisao je ono što daje snagu da idemo dalje nakon svih tragedija“, kaže.
Neimanje metafizičkih temelja je, smatra, ono u čemu se ogleda veliki dio postmodernističkog narativa.
„Živimo u kapitalizmu, sistemu koji je materijalno učinio onim što je najbitnije. Logično je onda da imamo mlade ljude koji zbunjeno koračaju“, dodaje Druškić.
On vjeruje da u svim mladim ljudima postoji želja za promjenom svijeta. Problem nastaje ako se krene s pogrešnom premisom – da trebamo mijenjati druge jer je to, kako kaže, pogrešno i nemoguće. Čovjek donekle, smatra Druškić, može kontrolisati jedino svoj život.
„Rad na sebi je suština svega, pa i mog umjetničkog predavanja. Ključan je za postizanje promjena kolektivne svijesti koja nam je potrebna. Ipak, ukoliko život pogledamo objektivnim parametrima, treba reći da živimo u daleko najboljem trenutku u historiji čovječanstva“, objašnjava.
Iako je u posljednjem periodu zbog pandemije virusa COVID-19 koji je zahvatio svijet od početka 2020. godine, odgođeno, pa čak i prekinuto dosta projekata na kojima je Rikardo trebao raditi, on nastavlja dalje. Posebno ga raduje što je, kako kaže, pandemija korona virusa imala pozitivan uticaj na umjetnost.
„Nikad više umjetničkih kolaboracija i otvorenih poziva za umjetnost nisam vidio. Osjeti se jedna vrsta globalne umjetničke sinergije gdje umjetnici rade, nevezano za temu, u vremenu koje ih povezuje, a kroz univerzalne vrijednosti“, navodi.
„Iz tog zaključujem, ali se i nadam da će duhovnost i metafizika opet na velika vrata ući u savremenu, postmodernističku umjetnost. Jer, dok [postmodernistička umjetnost] mijenja i ‘spašava’ druge, vjerujem da bi prije svega trebala spasiti sebe jer je bez metafizike isključena za suštinu, odnosno osiromašena“, zaključuje Druškić.
