Stotine djece trčalo je po Kosmaju, Kozari, Sutjesci i drugim značajnim mjestima nastalim u spomen žrtava Drugog svjetskog rata. Sada su te posjete rijetke, a neki spomenici godinama nisu dočekali turiste.
Većina spomenika posvećena antifašističkoj borbi napravljena je tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Sagrađeni su na lokacijama značajnih istorijskih bitaka iz Drugog svjetskog rata ili na mjestima stradanja civila i partizana. Djela su to tada vrsnih domaćih kipara i arhitekata, poput Dušana Džamonje, Vojina Bakića, Bogdana Bogdanovića, Ivana Sabolića, Svetislava Ličine, Vojina Stojića, Vanje Radauša, Gradimira Medakovića, Miodraga Živkovića, Jovana Grabulovskog, Janeza Lenassija, Petra Krstića, Vuke Bombardellija, Boška Kućanskog ili Marka Mušiča.
Temom jugoslovenskih spomenika bavio se i belgijski umjetnik, Jan Kempenaers kroz projekat „Spomenici: Kraj jedne ere“. On je na taj način zainteresovao zapadni svijet fotografijama spomenika koje su izložene u brojnim galerijama širom svijeta. Ono što je autora, ali i posjetioce izložbi najviše impresioniralo, je apstraktnost jugoslovenskih spomenika, njihov futuristički izgled i umjetnički kvalitet, netipičan za socrealizam kakav je tih godina bio prisutan u Istočnoj Evropi.
Nekada spomenik, danas trag u prostoru
„Spomenici izgrađeni u spomen žrtvama Drugog svjetskog rata na prostoru svih država nastalih raspadom Jugoslavije danas predstavljaju samo trag u prostoru, a ne i trag u vremenu“, kaže arhitektica Nina Stevanović. Njihov memorijalni karakter, dodaje ona, obzirom na političke struje danas je često minimiziran, nekada i zaboravljen, a jako često i potpuno izbrisan.
„Njihova arhitektonska, skulpturalna i sveukupna umjetnička vrijednost, u odnosu na arhitekturu koju danas praktikujemo i umjetnost kojoj smo naklonjeni na prostorima zemalja bivše Jugoslavije, zapaža se kao ‘incident’, kao momenat u vremenu, kao akces“, objašnjava.
Smatra da se danas na ovim prostorima umjetnički i arhitektonski „ne pruža ruka umjetničkom izrazu koji je cvjetao 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka“, te da taj izraz nije prisutan u arhitekturi današnjice, pa se stoga ovi spomenici često doživljavaju kao nešto strano, čudesno, kao nasljeđe koje nam takorečeno posve i ne pripada.
„Brišući njihov memorijski značaj i ne nalazeći njihov arhitektonski i umjetnički ‘stil’ našim, tradicionalnim, ne prisvajajući ga u potpunosti, oni nestaju kao trag vremena i opstaju isključivo kao trag u prostoru“, kaže.
Arhitektica i istoričarka arhitekture Sabina Tanović smatra da je bivša Jugoslavija kreirala i uzgajala specifičnu kulturu sjećanja koja je bila fokusirana na formiranje kolektiviteta i osjećaja pripadnosti. ,,Do koje mjere je projekat uspio djelomično se ogleda u trenutnom odnosu prema spomenicima“, kaže ona, odgovarajući na pitanje šta spomenici nastali 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka izgrađeni u spomen žrtvama Drugog svjetskog rada predstavljaju danas u odnosu na period Jugoslavije.
Duhovi prošlosti
Konkretno u Bosni i Hercegovini, memorijalna mjesta posvećena Drugom svjetskom ratu su istovremeno duhovi prošlosti, ali kako objašnjava Tanović, i mjesta otpora i sjećanja. ,,Civilne organizacije, mlađe generacije i aktivisti ih prepoznaju i koriste kao platformu za progresivne poruke. Nažalost, i obrnuto je tačno: antifašistički simboli se prisvajaju za populističke propagande“, dodaje Tanović.
Brojni memorijali i memorijalni kompleksi u Bosni i Hercegovini, nastali tokom jugoslovenskog perioda posvećeni žrtvama Drugog svjetskog rata su danas uglavnom zapušteni ili, kako Tanović kaže, čak posvojeni za promovisanje etnonacionalnih interesa.
,,Riječit primjer jeste i memorijalni kompleks Vraca u Sarajevu koji se može tretirati kao slojevit dokaz prošlosti – od njegove inauguracije u 80-im, preko agresivnog uništavanja grada (tokom opsade 1992-95), do sistematskog uništavanja fizičkog prostora sjećanja kroz nemar i vandalizam tokom protekle tri decenije“, dodaje.
Današnje vlasti, prvenstveno su zainteresovane za gradnju novih spomenika, memorijala i memorijalnih kompleksa posvećenih memorijalizaciji rata u Bosni i Hercegovini, objašnjava Tanović, pa tretiraju Vraca kao periferni projekat koji se aktuelizuje kao simbolično mjesto okupljanja samo na relevantne godišnjice.
Ne uklapaju se u nacionalističke politike
Nina Stevanović smatra da današnje vlasti ne gledaju na te spomenike, jer, zapravo, ne znaju što će s njima. Ne mogu ih prisvojiti, kaže ona, jer se ne uklapaju u nacionalističke političke narative današnjih balkanskih politika. Objašnjava da savremenost i apstraktnost izraza Dušana Džamonje, Vojina Bakića, Bogdana Bogdanovića, Jordana Grabulovskog, Miodraga Živkovića, Edvarda Ravnikara, kao i multinacionalni, tj. multietnički memorijalni narativ njihovih djela ostaju po strani, jer se ne mogu iskoristiti za produbljivanje političkih nacionalnih narativa.
Samo u Hrvatskoj je uništeno blizu 3 hiljade spomenika iz Drugog svjetskog rata. Iako su antifašistički spomenici iz doba bivše Jugoslavije masovno zapušteni, a neki od njih u Bosni i Hercegovini stalna su meta vandalskih napada, Sabina Tanović vjeruje da oni neće biti zaboravljeni.
,,Zapravo, možda će biti zaboravljeni pa ponovo otkriveni, a vjerujem da im ima spasa sve dok postoji javni interes za njihovo očuvanje. Memorijalni kompleks Vraca u Sarajevu je uprkos nezainteresovanosti vlasti prepoznat od strane građana i aktivista kao unikatno istorijsko nasljeđe na čijem su prostoru organizovane akcije čišćenja, javne rasprave i koncerti. Vjerovatno su ovi događaji podstakli interes vlasti da preduzmu određene mjere namijenjene očuvanju kompleksa“, kaže.
Mogu li biti zaštićeni?
Za Ninu Stevanović pitanje zaštite i obnove spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata je veoma kompleksno i mora se posmatrati unutar pitanja sveukupne zaštite i obnove arhitekture nastale u periodu 1945-1990. „Iako su mnogi od ovih spomenika zaštićeni formalno, kada se radi o njihovoj zaštiti i obnovi u praktičnom smislu formalna zaštita postaje nedovoljna. Kao prvo, i u slučaju kada budu obnovljeni, ovi spomenici jako brzo ponovo budu devastirani, kao naprimjer Partizanska nekropola u Mostaru (Bogdan Bogdanović, 1961 – 1965) obnovljena početkom maja 2018. godine već je ponovo devastirana u novembru iste godine“, podsjeća Stevanović.
Uzrok ponovne devastacije, prema njenom mišljenju, je nepostojanje ovih prostora u svakodnevnim životima građana. „Spomenici žrtvama Drugog svjetskog rata ostaju ‘prazni’ od namjene, oni postaju ‘rupe’ u kolektivnom sjećanju, naravno, zahvaljujući politikama koje živimo na ovim prostorima, te kao takvi oni gube ‘svakodnevnu upotrebnu vrijednost’ koja je neophodna za njihovu istinsku zaštitu i uspješnu revitalizaciju“, dodaje.
Veliki broj spomenika iz tog perioda predstavlja vrijedna umjetnička djela koja svjedoče o jednom vremenu. Njihovim zapostavljanjem načinjena je velika šteta kulturi naroda na Balkanu. ,,Istovremeno, prepoznavanje potencijala ovog nasljeđa kroz dokumentaciju, arhiviranje, istraživanje i reaktualizaciju može imati značajan uticaj na očuvanje i prezervaciju nasljeđa“, kaže Tanović.
Podsjeća da Evropa inovativno pristupa očuvanju sjećanja na Prvi i Drugi svjetski rat tako što koristi arhitektonski dizajn i savremene tehnologije u rekonstrukciji i revitalizaciji uništenog nasljeđa, a sve s ciljem odgovora na počinjenu štetu.
Nina Stevanović smatra da je šteta načinjena na dva načina. Prvo, tim što se propušta stvarno vrednovanje umjetničkih izraza spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata kroz njihovu istinsku zaštitu i stvarnu revitalizaciju.
,,Drugo, tim što se u našoj arhitekturi danas ne vidi poveznica s arhitektonskim, to jeste umjetničkim izrazom tog vremena. Spomenici koji se grade danas umjetnički su daleko iza spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata“, kaže ona.
Nastojanje da se izbriše prošlost
Čini se, dodaje Stevanović, da se danas nastoji obrisati taj dio prošlosti pa tim i njegova arhitektonska, skulpturalna i umjetnička zaostavština. ,,Arhitektura i umjetnost perioda 1945-1990 obiluju smjelošću i izvrsnošću a spomenici iz tog perioda su najdirektniji primjer. Zanemarujući ih, uskraćujemo našoj kulturi baš tu izuzetnost i smjelost koja joj je potrebna i kao memorija i kao vodilja“, kaže Stevanović.
Spomenička kultura u Jugoslaviji vremenom je razvijala nove tendencije u umjetničkim stilovima, pa se može vidjeti da mnogi spomenici izgledaju apstraktno i neke je teško tumačiti. Pitanje apstrakcije je, kaže Tanović, naročito aktuelno u komemoraciji kolektivnih trauma, kao što je na primjer Holokaust. Apstraktni izražaj je, kako objašnjava, moguće pratiti od memorijalnih projekata nakon Prvog svjetskog rata, kada je bilo neophodno dizajnirati memorijalna groblja i kosturnice na način da se oda počast vojnicima različitog porijekla.
,,Rješenja Edwina Lutyensa, na primjer, insistiraju na apstrakciji simbola s ciljem stvaranja uniformnog kolektiviteta u kontekstu memorijalnog groblja“, dodaje.
Nina Stevanović dodaje da je apstraktnost umjetničkog izraza većine spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata, uz ostalo, doprinijela tome da se teško povezujemo s istim. „Kao i s modernom arhitekturom, mi smo navikli crtati kuću kao kvadrat s dva prozora, vratima i kosim krovom. A na spomenik kao na bistu, statuu nekog velikodostojnika. Spomenik, apstraktni, nama samima… teško pojmimo njegovu umjetničku i duhovnu prirodu“, objašnjava.
To u konačnici, kako kaže, doprinosi kolektivnom zaboravu spomenika izgrađenih u spomen žrtvama Drugog svjetskog rata. ,,Tek u zadnjim decenijama – na stoljetnicu Prvog svjetskog rata – memorijalna mjesta dobijaju tzv. ‘visitor’ centre i memorijalne muzeje, s ciljem da se prošlost sačuva i da se, između ostalog, apstrakcija memorijalnog izražaja približi savremenom posjetiocu“, dodaje Tanović.
Isti je slučaj, kako kaže, i s memorijalnim mjestima Drugog svjetskog rata gdje svjedočimo velikom broju memorijalnih muzeja, memorijala i spomenika izgrađenih u posljednje dvije decenije. Memorijalni projekti Jugoslavije, prema njenom mišljenju, bili su veoma progresivni, a naročito u aspektu muzeološke konceptualizacije gdje su se pored spomenika planirali i memorijalni muzeji kao sto je slučaj sa Tjentištem, Kozarom i Vracama.
,,Dakle pored apstraktnog (i figurativnog) simbolizma, projekti su obuhvatali i edukativnu, istorijsku kontekstualizaciju kroz dizajn memorijalnog muzeja kao npr. Spomen-muzej ’21. Oktobar’ u Kragujevcu. Esencija jugoslovenskih antifašističkih memorijala jeste upravo jedinstvo u različitosti što je sigurno, pored tada dominantnih umjetničkih tokova, imalo uticaja na memorijalnu kulturu i izražaj“, objašnjava Tanović.
