Ova porodica iz naselja Donji Ulišnjak pored Maglaja zahvaljujući proizvodnji starobosanskog namještaja jedna je od onih rijetkih koji se u današnjici zalažu za očuvanje kulture, tradicije i isticanje vrijednosti zanata.
Elvir Hambašić je izradu namještaja pretvorio u unikatan biznis kojim prehranjuje svoju porodicu. Interesovanje je prenio i na svoje dvoje starije djece, a pomaže mu i supruga Sanida. Zbog kvalitete i posebnosti svojih rukotvorina, veliki broj kupaca broje i u inostranstvu.
Od petorice braće koliko ih Elvir ima, on je bio jedini koji je odlučio da se ovom zanatu u potpunosti posveti. Istrajan trud, rad i usavršavanje omogućili su mu da od ovog posla može da živi zajedno sa svojom suprugom i troje djece. Zbog kvalitete svojih proizvoda, imaju veliki broj internacionalnih mušterija.
U rezbariji broji već, otprilike, 15 godina rada. Prvobitno je radnja bila prijavljena kao domaća radinost, a poslije je Hambašić htio da je prijavi kao tradicionalni i stari obrt – drvorezbarstvo. Kako se ono nalazi pod zaštitom UNESCO-a, to je iziskivalo posjetu komisije kako bi se utvrdilo da je šara izrezbarena bez upotrebe bilo kakvih šablona i pomagala te da zadovoljava utvrđene kriterije. Nakon što su uslovi ispunjeni, radnja je prijavljena. Danas ona nosi simboličan naziv „Suvenir“.
U svojoj radionici, u kojoj mu nesebično i vrijedno pomažu sin Amar i starija kćerka Irma, posjeduje sve potrebne mašine – od presa za lijepljenje, hoblarica i kombinovane mašine za rezanje i krojenje daske, pa do banseka za iskruživanje te mašine za obradu ivica i oblina. Nedavno je toj kolekciji dodao i cekular koji može obarati pilu pod uglom i još jednu manju hoblaricu. Njegov cilj je da njegova djeca po završetku srednjeg obrazovanja imaju spremno radno mjesto.
,,Zbog opasnosti, rad na mašinama još uvijek ne mogu prepustiti djeci. Taj dio posla obavljam ja. Sve iscrtam i dam njima, a oni već znaju koji dio posla se radi kojim alatom. Sin je počeo raditi s dijetlom, a moram priznati da je Irma privrženija ovom poslu. Uglavnom, raspodijelimo se tako da za svakog bude po nešto, a nakon što naplatim gotove proizvode jedan dio dajem djeci kako bih ih dodatno motivisao“, kaže.
Moguće je naručiti bosansku sobu u kompletu, što podrazumijeva sećiju, sto, veći ili manji peškun, komodu, fotelju, rafe, … Naravno, svaki komad dostupan je i pojedinačno. Pored toga, u ponudi imaju i drvene zdjele i tacne te drvene predmete, najviše ljubavnih motiva koje u potpunosti izrađuje kćerka Irma. Za proizvodnju koriste drvo oraha, trešnje, parene i sušene bukve. Kako je u pitanju ručni rad, na samo jedan komad odlazi puno vremena.
„Imamo male peškune od 100 KM, stolove od 350 do 1.500 KM, sećije do 2.500 KM. Moje najveće tržište je Sarajevo, ali kupuju i stranci. Moram da napomenem da su moje mušterije svih religija i nacija. Sasvim je nebitno ko si i šta si. Uzima svako kome se ovakav namještaj sviđa i ko je spreman da uloži novac u ovako nešto“, kaže Elvir. Dodaje da se ovakav namještaj održava kao i svaki drugi, bez posebnih postupaka.
Izrada započinje biranjem daske u skladu s tim koji komad namještaja izrađuju. Odabrana daska prebacuje se na mašine za hoblanje, rezanje i lijepljenje. Nakon toga je potrebno iskrojiti dijelove. Recimo, sama ploča jednog stola se sastoji od 20 različitih dijelova. Elvir ih ocrta, Amar i Irma lupaju, a potom očiste. Ponavlja se proces lijepljenja, a završnica podrazumijeva fino brušenje, farbanje i lakiranje.
„Ovom poslu moraš posvetiti pažnju. Isto je i s bilo kojim drugim, ako ga radiš bez volje i ljubavi onda to ne može ni uspjeti. Sve dok voliš ono što radiš težićeš ka tome da ide na bolje i da taj posao usavršavaš. U prilog mi ide što se radionica nalazi odmah pored kuće, pa mogu raditi i odmoriti se kad god hoću“, ističući da je za izradu jednog stola potrebno i do 25 dana intenzivnog rada. Dosta manje vremena oduzimaju zdjele, tacne i kutije, a rasprodaju se jako brzo.
Hambašićevo radno vrijeme počinje od 8h ujutru, a ponekad se u radionici zadrži i do 23h kako bi se sve stiglo završiti na vrijeme. Niti jedan izrađeni produkt ne nalikuje drugom.
Prodaja je bila znatno smanjena zbog epidemiološke situacije, ali polako se sve vraća u prijašnje stanje. Iako je ovo porodični biznis, Elvir je namjeravao da zaposli stolara za rad na mašini, ali potraga je bila bezuspješna. Oslanja se na pomoć djece i supruge. Kao jedna ekipa, zajedničkim snagama začinjenim porodičnom ljubavlju predstavljaju čuvare starobosanske tradicije što se danas rijetko sreće.
„Mislim da će se kroz nekoliko generacija sve zaboraviti i da će se potražnja znatno smanjiti. Samo ophođenje mlađih generacija prema svojoj historiji i njenim ljepotama dovoljno ukazuje na to. Ipak, uvijek postoji mogućnost da sve ustvari bude obrnuto, a to bih iskreno i želio“, kaže Elvir.
