Heroina bez plašta – Banjalučanka koja je spasila djevojku iz virova Vrbasa

Zašto je ovaj postupak Gajićeve izazvao oduševljenje širom naše države objašnjava činjenica da je cijela priča imala pozitivan kraj. Gajićeva je odlučila da rizikuje sopstveni život, iako je u tom momentu poznatim banjalučkim Gradskim mostom koračalo više desetina ljudi. Kako je Gajićeva objasnila za Balkan Diskurs, kada je svoje najmlađe dijete Milicu prepustila u ruke starijoj ćerki Anđeli, jedino što je uspjela da izusti prije skoka u Vrbas, bilo je „nemoj da se brineš“, fokusirajući se samo na djevojku kojoj je trebala pomoć više nego ikad. 

„O sebi uopšte nisam razmišljala, jer kada sam skočila u Vrbas i otvorila oči shvatila sam da je brana puštena, a s obzirom na to da sam na Vrbasu odrasla, nije me bilo strah brzine struje Vrbasa. Bila sam svjesna da znam da plivam i da poznajem teren na Vrbasu, a moj je cilj bio samo da dođemo do vrbe koja je dodirivala Vrbas, uhvatim se za vrbu desnom rukom, da držim djevojku lijevom rukom i nogama te da nas održavam na površini i guram do obale“, kazala je Gajić.

Na samom izlazu iz vode, kako je kazala, u pomoć su joj pritekla tri policijska službenika i još dvoje građana koji su pomogli da se djevojčica nađe na obali.

„Ne znam šta bi se desilo da nismo uspjele doći do te vrbe, tu ima dosta sedri i virova, a po mojoj procjeni, sve to je trajalo možda neki minut, ne mogu da odredim konkretno. Dok sam silazila niz obalu prema Vrbasu u jednom trenutku mi je prošlo kroz glavu „imam djecu, ne daj Bože da ih nešto zadesi, da li bi im neko pomogao?“ Prije uskakanja u Vrbas kada sam vidjela da djevojke čas ima, čas nema, samo mi je bilo bitno spasiti je“, kazala je Gajić.

„Opet bih isto uradila“

Kako je navela, sa djevojkom direktno nije još uvijek stupila u kontakt, ali sa njenom porodicom jeste, te joj je majka maloljetne djevojke tada rekla da je njena ćerka sada dobro, dok u budućnosti planiraju da se bolje upoznaju.

„Na mostu i na starom splavu je tada bilo dosta ljudi, ali niko nije uskočio u vodu da pomogne. Kasnije mi je ćerka prenijela da je neka gospođa vikala da pomognu djevojci“, prisjetila se Gajić. 

Naglasila je da joj je drago što je spasila tako mlad život, a na pohvale porodice, političara i svih građana koji je nazivaju herojem, ima da kaže da ona sebe tako ne vidi, već kao običnu suprugu, majku i građanku Banjaluke. 

„Nikada ne bih mogla da postupim kao ostali. Da je bila i vatra u pitanju uskočila bih da pomognem iako imam maloljetnu djecu, naravno da bih osjećala krivicu, ne znam kako bih svojih troje djece pogledala u oči da nisam pomogla djevojčici. Naročito bi me grizla savjest kad bih saznala da je u pitanju maloljetnica. Sa moje strane gledišta, smatram da je dužnost svakog građanina da pomogne u nevolji drugome, ma koja nevolja bila i evo, dok vam ovo govorim, bez razmišljanja bih opet uradila isto“, istakla je Gajić. 

Hrabri čin Banjalučanke, psiholog Simo Đukić objašnjava kao najčistiji vid prosocijalne pomoći drugome, altruizam, kod kojeg pomagač krajnje nesebično i ne očekuje nikakav vidi materijalne niti psihološke nagrade.

„Cilj je dakle pomoći osobi čak i ako pomagač može pretrpiti ozbiljnu štetu. Radi se, dakle, o primjeru čistog i ličnim interesima ljudi neukaljanog altruizma za koji neki smatraju da u takvom obliku zapravo i ne postoji. Rekao bih ipak da postoji, čemu svjedoče i ovakva herojska djela“, kazao je Đukić. 

Prema njemu, reakcije čistog altruizma kojem ovakvo djelo svjedoči nisu česte jer su ljudi prilično sebični u svojoj prirodi i neki smatraju da čisti altruizam bez očekivanja ikakve lične nagrade, bila ona fizičko ili psihičko potkrepljenje, ne postoji, a dosta faktora treba da se poklopi i dosta osobina mora da posjeduje ovakva osoba poput Gajićeve.

Prekinut fenomen difuzije odgovornosti

Proces reagovanja kakav je imala, prema Đukić, može se podijeliti u pet faza. Prva je bila primjećivanje samog događaja, a druga je prepoznavanje događaja kao značajnog a što je i motivacijski faktor za djelovanje. 

„Radi se o mostu sa kojeg ljudi inače skaču u rijeku i za mnoge prolaznike ovakav događaj ne izazove pažnju kakvu zaslužuje iako bi trebao. Merimu dakle izdvaja i to što je automatski prepoznala nesvakidašnjost i ozbiljnost situacije“, kazao je Đukić.

Treća faza jeste faza preuzimanja odgovornosti, a Đukić je naziva i najznačajnija faza. 

„Ovime je Merima prekinula psihološki fenomen difuzije odgovornosti gdje je, pretpostavljam u jednom momentu, sama sebi rekla: ,,Neće niko drugi, moraš ti“. Difuzija odgovornosti ima pretpostavku da što je veći broj posmatrača u nekoj situaciji, to je manja vjerovatnoća da će iko pomoći. Ljudi su u zaokupljeni mišlju da će to uraditi onaj drugi i time pomoć izostaje. Merima nije podlegla ovom fenomenu i preuzela je odgovornost“, pojasnio je Đukić.

Nakon faze odluke, bitna je i četvrta faza, koja prema psihologu Đukiću je prepoznavanje da se ima dovoljno kapaciteta, znanja i sposobnosti za pružanje pomoći. 

„U ovom slučaju nakon donošenja odluke za pomoć ovo je bio lakši dio jer Merima zna kakve sposobnosti plivanja i snage ima. U slučaju nekih drugih nesreća jako je važno najprije nenaškoditi sebi i biti svjestan granica svojih znanja i vještina. Posljednja faza jeste sam skok nakon kojeg je odluka o pomoći konačna. Herojski čin Merime stoji upravo ovdje jer nije dala vremenu da je odvuče od odluke da pomogne. Merima nije časila ni časa u računanju koje su opasnosti po nju, koje ni za njenu maloljetnu djecu“, dodao je Đukić.

Čin spašavanja djevojke iz Vrbasa okarakterisan je kao herojski, što psiholog smatra ispravnim jer su „ovakve reakcije kao što sam rekao rijetke i mnogo faktora je odigralo ulogu što je dobro po djevojku kojoj je ovako spašen život“. 

„Možemo samo pretpostaviti šta bi se desilo da se osoba poput Merime nije našla na pravom mjestu u pravo vrijeme, ali poznajući mehanizme u pozadini čini mi se da ishod ne bi bio optimističan i dobar“, zaključio je Đukić.

Naglasio je da kao što postoje altruistične osobe poput Gajić, tako postoje i osobe sklone suicidnim mislima i težnjama. Još uvijek nije poznato da li je ovo bio pokušaj suicida ili trenutak slučajne nezgode, ali prema savjetu Đukića, ne treba ignorisati nečije poklike da sebi želi nauditi opravdavajući ih da su neslane šale.