Rohinje: Lica najbrže rastuće humanitarne krize u svijetu

Svijet je opasno mjesto. Ali ne zbog zlih i opasnih ljudi, već zbog ljudi koji po tom pitanju ne rade ništa. – Albert Einstein –

Rohinje su jedna od manjinskih, muslimanskih grupa u Mjanmaru. Nakon što je Rohinjama ukinula državljanstvo, ova pretežno budistička država je započela kampanju etničkog čišćenja Rohinja muslimana. Etničko čišćenje je rađeno kroz vojne racije, ubijanje i nasilne migracije.

Fotografije: Nasif Imtiaz

Tekst: Nasif Imtiaz i Dakota Peterson

Ayub, dok mu sunce obasjava leđa, stoji i prisjeća se grozota koje su zadesile njegovu zajednicu na području koje je nekad zvao domom. ,,Bio sam u Mjanmaru… Jedne noći, grupa groznih ljudi je došla i uništila moj dom. Neki od vojnika iz Mjanmara su me svezali i silovali moju ženu i njenu sestru pred mojim očima. Htjeli su da me ubiju, ali su na kraju odlučili da me poštede iz nekog razloga. Moja žena je umrla šest mjeseci nakon što smo pobjegli u Bangladeš. Nikada neću zaboraviti ta mučenja koja su nam priredili. To nisu ljudi, to su životinje.”

Mjanmar je dom mnogih manjinskih grupa, uključujući i Rohinja muslimane koji pretežno naseljavaju državu Rakajn na zapadnoj obali. Ovaj dio države je preplavljen nasiljem, opsadnim stanjima i masovnim odlascima od avgusta 2017. godine kada je državna vojska počela svoju planiranu genocidnu strategiju. Ono što je u početku bio odgovor na napade na vojne i policijske položaje od strane Vojske spasa arakanskih Rohinja (ARSA) se pretvorilo u najbrže rastuću krizu na svijetu – etničko čišćenje naroda Rohinje koje traje već dvije godine. Nakon što je Rohinjama ukinula državljanstvo, ova pretežno budistička država je započela kampanju etničkog čišćenja Rohinja muslimana. Etničko čišćenje je rađeno kroz vojne racije, ubijanje i nasilne migracije.

Familija Janob Bahare je uništena tokom etničkog čišćenja. Ona i njena djeca su na silu morali gledati kako pripadnici Mjanmarske vojske ubijaju njene roditelje.

Mjanmarska država Rakajn je i ranije bila izložena etničkim podjelama. Rohinje se suočavaju sa diskriminacijskim praksama sve od kako je država dobila nezavisnost i odvojila se od Velike Britanije 1948. godine. Britanska kolonijalna vlast je dozvoljavala radnicima iz Indije i Bangladeša da migriraju u Burmu, postupak koji nije odgovarao domorodskoj populaciji i vladi. Usljed toga, država je označila narode Rohinja kao ilegalne migrante i napala je ovu ranjivu zajednicu. Iako međunarodna zajednica osuđuje zločine protiv čovječnosti koji se tamo dešavaju, skoro 700 hiljada Rohinja je izbjeglo iz Mjanmara u Bangladeš i razna druga mjesta preko mora.

Oni koji su prešli u Bangladeš su uglavnom tražili utočište u Kutupalongu i Balukhali. To su, trenutno, najpoznatija izbjeglička naselja u Bangladešu, pored drugih improvizovanih okolnih kampova koji su napravljeni kako je rastao broj izbjeglica.

Iako veliki broj izbjeglica navodi da imaju pristup doktorima, bolnicama i obrazovnim uslugama, problem manjka resursa je i dalje prisutan te zbog toga mnoge osnovne životne potrebe ne mogu biti ispunjene. Čak i Apel Ujedinjenih Nacija (UN) za 951 milion dolara ne bi mogao zadovoljiti potrebe 1.2 miliona izbjeglica Rohinja. Da stvar bude još gora, samo 18% od zahtjevenog iznosa je prikupljeno. Kao rezultat toga, Rohinje žive u ekstremnim uslovima zbog prenatrpanih kampova, loše higijene, širenja bolesti i neuhranjenosti.

Bijeg od etničkog čišćenja, iz Mjanmara u Bangladeš, nije idealno rješenje. Mnoge izbjeglice, ali i predstavnici UN-a, su izjavili da su tegobe u Bangladešu ništa u poređenju sa opasnostima koje čekaju ove ljude ako se vrate u Rakajn. Međutim, samo je pitanje vremena kada će Rohinje biti primorane da se vrate u svoju državu. Što se tiče Bangladeša, repatrijacija mora da počne ubrzo, jer kao država u razvoju, nema kapacitet da rukovodi ovolikim brojem izbjeglica. Komesar UN-a za ljudska prava, Michelle Bachelet, pozvala je Bangladeš da se suzdrži od izbacivanja izbjeglica i objavila je da agencija UN-a neće olakšati repatrijacije.

Beskućnici, nepoželjni i natjerani da se premještaju iz jednog mjesta u drugi kao pijuni u igri šaha, ove grupe ljudi prolaze kroz neke od najtežih životnih stanja. Uprkos svemu tome, ne smijemo zanemariti teret koji oni nose, niti njihov potencijal i brojne istinite priče koje još trebaju biti saslušane. Priče koje bi mogle otključati bolja rješenja za pomoć izbjeglicama i migrantskim krizama koje se dešavaju trenutno u svijetu.

Vezani članci

Esma Bandić: Umijeće letenja
Preko ljubavi i duhovnosti koja nije opasana bilo kakvim formama književnica Esma Bandić pokušava sjediniti ljude različitih religija. U knjigama koje piše poziva na mir i ljubav, te međureligijski dijalog.
Dalibor Tanić: Ako me vidite samo kao Roma, to je vaš hendikep
Ovo je trebala biti priča o nacionalnim manjinama, a prerasla je u manjkavost riječi pred veličinom čovjeka koji ne dozvoljava da se određuje prema tome šta je, već ko je on prema svim važnim parametrima, a koji nacionalnu pripadnost ne mjere.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu