Jednostavna Google pretraga s pojmovima ‘tražim posao’ ili ‘mogućnosti zaposlenja’ na bosanskom jeziku daje vam odličnu sliku trenutne situacije u zemlji. Ono što se najčešće pojavljuje su opcije za poslove u Njemačkoj, prilike u inostranstvu ili statistike o nezaposlenosti, posebno mladih i žena. Imajući na umu ovu sumornu sliku, ovaj će se članak baviti predstavljanjem najvećih izazova za postizanje pune zaposlenosti u zemlji i potencijalnim načinima za napredak.
Nekoliko faktora doprinosi povećanju nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini, a najznačajniji su nedostatak praktičnih komponenti u obrazovanju, sveukupna nepovezanost između obrazovnog sistema i tržišta rada, korupcija i nepotizam te nedostatak poticaja za pojedina područja poslovanja. Prema podacima Svjetske banke, stopa nezaposlenosti u zemlji je pala s 15,7 posto u 2019. godini na 14,9 posto u 2021. godini, dok je stopa nezaposlenosti mladih za 2021. godinu iznosila 32,9 posto, u odnosu na globalni prosjek od 19,14 posto. Uz to, najveća stopa nezaposlenosti mladih u posljednjih 30 godina (1991-2021) u Bosni i Hercegovini iznosila je 63,11 posto 2012. godine. Stalan pad nezaposlenosti nije pravi znak napretka, već je uglavnom rezultat vanjske migracije. Prema Uniji za održivi povratak i integracije, 2021. godine iz države je otišlo 170.000 osoba, a postoje podaci da je u proteklih deset godina blizu pola miliona napustilo Bosnu i Hercegovinu.
Iako je bh. ekonomija u stalnom porastu od 1990-ih, prema Međunarodnoj organizaciji rada (ILO), Bosna i Hercegovina još uvijek ima jedno od ‘najizazovnijih tržišta rada u regiji.’ Svaki napredak na bh. tržištu rada otežan je trendovima vanjske migracije, heterogenom strukturom vlade i složenom birokratskom javnom upravom koja svaki razvoj prema dugoročnim reformama i socioekonomskim odgovorima čini gotovo nemogućim. ILO također primjećuje da se ekonomija zemlje relativno uspjela oporaviti od uticaja krize izazvane virusom COVID-19, ali da taj oporavak nije poboljšao tržište rada, budući da je samo 2020. godine zabilježila pad radnih sati od 7,4 posto, što je ekvivalentno 85.000 poslova s punim radnim vremenom.
Od 1990-ih, obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini prolazi kroz tranziciju s ciljem modernizacije prvo infrastrukture uništene u ratu, a potom i zastarjelih nastavnih planova i programa. Međutim, ova tranzicija je uveliko zaustavljena nepostojanjem Ministarstva obrazovanja na državnom nivou, budući da su sve reforme i upravljanje obrazovnim sistemom visoko koncentrisani na entitetskom, kantonalnom i lokalnom nivou te na nivou Distrikta Brčko. U takvom okruženju, Program za međunarodno ocjenjivanje znanja (PISA) iz 2018. godine naglasio je ozbiljnu zabrinutost za kvalitetu obrazovanja općenito, budući da je više od polovine 15-godišnjaka imalo slabe uspjehe u čitanju, pisanju i matematici, u usporedbi s petinom svojih kolega u Evropskoj uniji. Zanimljivo je da je ista procjena pokazala da je indeks kognitivne prilagodljivosti učenika u Bosni i Hercegovini bio jedan od najviših među zemljama i ekonomijama. Dok je većina škola u kojima su provedene procjene rekla da im nedostaje kapaciteta za pravilno podučavanje učenika, izvještaj Evropske komisije također navodi da postoji stalna neusklađenost obrazovnih kurikuluma s potrebama tržišta rada (Evropska komisija, 2020).
Što se tiče kapaciteta i sredstava, oko 4,6 posto ukupnog proračuna Bosne i Hercegovine odlazi na obrazovanje. Otprilike 91 posto tih sredstava troši se na nastavne i administrativne troškove, ostavljajući vrlo malo prostora za ulaganja u infrastrukturu, poboljšanja kvalitete ili inovativnosti. Obuka nastavnika također je izazov, jer se većina oslanja na obuku koju pruža civilno društvo ili druge institucije izvan njihovih škola (Evropska fondacija za obuku, 2020). Imajući sve ovo u vidu, ne čudi što mladi ljudi u Bosni i Hercegovini izlaze iz učionice nespremni za teško tržište rada i konkurenciju za stabilno zaposlenje koje ih čeka. Poslodavci u većini slučajeva traže samo iskusne radnike, isključujući mlade bez prethodnog radnog iskustva, što onemogućuje mladima čak i početna radna mjesta. Ova pojava stvara takozvanu ‘experience trap’ jer mladi diplomanti nemaju priliku iskoristiti svoje vještine i znanja nakon godina obrazovanja jer niti su više dio obrazovnog sistema, niti zaposleni niti na obuci.
Općenito, postoje neke razlike kada je riječ o zapošljavanju u privatnom naspram javnog sektora. Čini se da je privatni sektor ‘svijetla tačka’ zemlje, posebno u područjima koja se tiču novih tehnologija i IT-a, s više početnih poslova i ulaganja u razvoj radne snage. Međutim, i privatni i javni sektor muči ista stvar – najgori neprijatelj i najveća prepreka državi – sistematska korupcija i nepotizam. Poslovni sektor obično je najosjetljiviji na korupciju, jer zaustavljen i složen proces registracije i dugotrajna administracija predstavljaju plodno tlo za podmićivanje, kako bi se dobio pristup uslugama ili jednostavno ubrzali procesi zapošljivosti (CHR.Michelsen Institute, 2018). Javni sektor, s druge strane, pati od tako visokih nivoa korupcije i političkog favoriziranja da je najveća ‘javna tajna’ u zemlji da bez novca i/ili članstva u političkoj stranci, čak i početna pozicija pripravnika u javnom sektoru je pusti san. U istraživanju koje je proveo UN Ured za drogu i kriminal 2011. godine, 70 posto ljudi koji su se prijavili za posao u javnom sektoru priznalo je da su tu poziciju platili, dali dar ili učinili uslugu kako bi bili zaposleni.
Obzirom na neumoljive statističke podatke o stanju i preprekama zapošljavanja u Bosni i Hercegovini ipak postoje inicijative, projekti, privatni sektor, kao i pojedinci koji su se uspjeli izboriti s grubim političkim i društvenim sistemom i stvoriti prilike za posao i razvoj za sebe i druge. Od mladih poduzetnika do studentskih udruženja i aktera civilnog društva, Bosna i Hercegovina još uvijek ima ljudi i grupa voljnih uhvatiti se u koštac s korumpiranim sistemom.
Ovaj članak dio je serije tekstova u okviru projekta #EmployMe Centra za postkonfliktna istraživanja i Balkan Diskursa. Cilj serijala je podići svijest o problemima s kojima se susreću mladi ljudi u oblasti obrazovanja i zapošljavanja u BiH te istaknuti neke dobre prakse u borbi s tim preprekama. Ovaj serijal dio je “Programa zadržavanja mladih u BiH – Opšta mobilizacija” kojeg provodi Udruženje građana Nešto Više u saradnji s PRONI Centrom za omladinski razvoj, uz podršku Delegacije Evropske unije u BiH.
