U bosansko-hercegovačkom društvu, regiji, ali i svijetu sve više dolazi do spajanja vjerskog i etničkog identiteta, povezanosti religije i politike, postavljanja spomenika nekoj vojsci unutar ili na vjerskom zemljištu neke vjerske zajednice, a što može biti opasno i zbunjujuće za mlade generacije.
Teolozi i predstavnici vjerskih institucija rješenje vide u edukaciji mladih, ali i svih vjernika kako bi prevladali etnonacionalne nametnute narative. U regionalnom kontekstu, Alen Kristić, teolog i projekt menadžer Centra za mirovno obrazovanje – CMO, pojasnio je posvemašnju redukciju religija na ulogu ideološkog aparata nacionalnog čemu su pogodovale i različite povijesne okolnosti kao što je to, uz ostalo, milet Osmanskog Carstva i zakašnjelo prispijeće moderne.
„Na stablu takve višestoljetne regionalne redukcije religija izniklo je obilje otrovnih društvenopolitičkih i religijskih plodova. Gotovo je ugušena svijest o tome da se u njedrima religija kriju i resursi univerzalističkog humanizma religijskog karaktera bez kojih su nezamislive sekularne koncepcije ljudskog dostojanstva ili ljudskih prava”, kazao je Kristić.
Korištenje religijskih resursa isključivo kao pogonskog goriva ideološkog aparata nacionalnog, prema Kristiću, dovelo je do toga da se u regiji svaka partikularnost, naročito jedva razlučivo religijsko i nacionalno, živi neurotično u znaku ratničke isključivosti, a ne razigrano u znaku bezuvjetnog gostoprimstva.
Povezanost vjere i politike manifestira se i kroz izgradnju spomenika unutar ili u neposrednoj blizini vjerskih objekata u čast određenim vojskama iz prošlog rata. Mustafa Prljača iz Ureda za odnose sa javnošću Rijaseta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (BiH), naglasio je da u dvorištima njihovih vjerskih institucija nema spomenika, ali u nekim mjestima postoje spomen- obilježja koja služe memorijalizaciji žrtava tog mjesta koja nije gradila Islamska zajednica, već lokalna udruženjima jer nisu uspjeli dobiti dozvole da ih izgrade na javnom prostoru.
,,Mi smo se, kao zajednica, i tome opirali koliko smo mogli, no lokalne vlasti u nekim mjestima, naročito u entitetu Republika Srpska, ljudima nisu dopuštale da na javnom prostoru izgrade spomen-obilježje i oni su to onda gradili unutar zemljišta koje pripada džamiji ili nekom drugom islamskom vjerskom objektu“, kazao je Prljača, istaknuvši da Islamska zajednica funkcionira potpuno autonomno i nimalo nije ovisna o drugim domaćim ili stranim subjektima.
Iz Ureda Biskupske konferencije BiH, kao ni iz Mitropolije dabrobosanske u BiH nismo dobili odgovor o izgradnji spomenika na njihovim zemljištima. Fra Ivan Nujić, direktor Franjevačke klasične gimnazije u Visokom smatra da nije u redu u crkvenim i džamijskim prostorima postavljati spomenike u čast vojskama iz prošloga rata u BiH, kao ni vojskama iz bilo kojega drugog rata.
,,Vojsci nije mjesto u sakralnom nego u profanom prostoru: u vojarni ili na vojnom poligonu. Postavljanjem ratnih obilježja određene vojske u sakralne prostore ili u njihovu blizinu na stanovit se način sakralizira sudjelovanje te vojske u ratu, odnosno argumentima božanske naravi legitimiraju se njezini ratni „uspjesi” i „pobjeda nad neprijateljem“, odnosno ubijanje ljudi. Tako se „naša vojska“, bez obzira koliko je ljudi usput poubijala, u konačnici predstavlja kao Božja vojska, a ubijanje ljudi se promovira kao spasonosno ili čak bogougodno djelo. Naravno da se tu radi o teškoj manipulaciji”, kazao je fra Nujić.
Vjerske institucije treba uvijek nastojati odvojiti od političkog i ekonomskog utjecaja, smatra fra Nujić, iako su one, kroz cijelu povijest uvijek bile manje ili više povezane s centrima ne samo političke nego i vojne i ekonomske moći.
„Vjerski službenici nad članovima svojih zajednica imaju duhovnu moć, koja se začas može pretočiti u političku i ekonomsku. Nesavjesni ili nesposobni vjerski vođe, ukoliko im se ukaže prilika, lukavim ili korumpiranim političarima prodaju ili prepuštaju utjecaj na članove svojih zajednica, što dakako dovodi do srozavanja vjerskog života i otpada od vjere”, naveo je fra Nujić.
Patrijarh Kirillo nazvao Zapad zlom
Kao primjer vjerskog vođe u svijetu koji širi političke ideje, ali i podržava rusku agresiju na Ukrajinu, Kristić navodi patrijarha Kirilla koji je Pravoslavnu rusku crkvu u potpunosti reducirao na ulogu ideološkog aparata putinovskog režima.
,,Patrijarh Kirill pružio je čak i sakralnu legitimaciju rata u Ukrajini, manihejski proglašavajući Zapad apsolutnim zlom, mjestom razaranja kršćanskih vrijednosti, čak svojevrsnim antikristom, a Rusiju apsolutnim dobrom. Važno je da je takvo ponašanje patrijarha Kirilla izazvalo i različite oblike crkvenog i teološkog protivljenja, pogotovu uzme li se u obzir represivni karakter putinovskog režima“, kazao je Kristić.
Grupa „Ruski svećenici za mir“, tristotinjak pravoslavnih svećenika u samoj Rusiji, stali su potpisom iza izjave koja sadrži osudu ruske agresije na Ukrajinu, dok je oko 400 svećenika Ukrajinske pravoslavne crkve pod jurisdikcijom patrijarha Kirilla zatražilo od Vijeća poglavara istočnih crkava da patrijarha Kirilla proglasi krivim za krivovjerje zbog pristajanja uz „ruski svijet“, ali i zbog moralnog zločina blagoslivljanja rata protiv Ukrajine, pojasnio je Kristić, navodeći primjer hrabrosti ruskog pravoslavnog svećenika Ioanna Burdina, paroha Karabanovu, koji je otvoreno propovijedao protiv rata u Ukrajini.
S druge strane, Kristić smatra da je papa Franjo primjer međuvjerske suradnje koju je dokazao potpisivanjem „Deklaracije o ljudskom bratstvu i sestrinstvu za mir u svijetu i zajednički život” zajedno s Velikim imamom Al-Azhara Ahmadom Al-Tayyebom 2019. godine, dok izdvaja biskupa Matu Uzinića kao primjer drugačijeg pristupa unutar Katoličke crkve u BiH te episkopa Grigorija Đurića u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Spomenici ne moraju biti nužno manipulativni
Fra Nuić je pojasnio da spomenike koji se podižu vojnicima, bilo da su samo natpisi na kamenim pločama ili cijele skulpture s ratnim rekvizitima koji se postavljaju ne samo na grobljima nego i u prostorima ispred ili čak unutar vjerskih zajednica nije nešto što se događa samo u BiH. Naime, u mnogim austrijskim selima na glavnom trgu, a to je ujedno trg ispred ili blizu crkve, postoji spomenik s imenima vojnika palih u I. i II. svjetskom ratu, uključujući i one koji su se borili u Wermachtu.
„To ondje nikome ne smeta jer na taj način lokalna zajednica i obitelji vojnika čuvaju sjećanje na svoje članove, bez obzira u kojoj su vojsci sudjelovali”, naveo je fra Nujić i istaknuo da u ovom slučaju podizanje spomenika palim vojnicima ne mora nužno biti manipulativan čin jer ne uključuje i veličanje vojske u kojoj su se ti vojnici borili.
Spajanje vjerskog i etničkog identiteta može biti opasno, ali i zbunjujuće za mlade generacije, smatra Kristić, navodeći da je krucijalni problem što nove generacije u našoj regiji nekritički baštine poguban način pripadanja i izgradnje identiteta općenito, a ne samo kad je riječ o pripadanju ili izgradnji religijskog ili etničkog identiteta.
„Živeći stoljećima na granicama sukobljenih civilizacija i carstava, u osjećaju trajne i neposredne, stvarne ili umišljene neprijateljske ugroze, u našoj smo regiji usvojili kao jedini mogući način izgradnje identiteta izgradnju identiteta sučelice licu neprijatelja. A to praktično znači da svi naši identiteti prije svega sliče vojnoj utvrdi i da je ključna strategija njihove izgradnje razgraničavanje i razlikovanje – ako je potrebno i po cijenu vještačke konstrukcije razlika”, kazao je Kristić.
Fundamentalna zadaća svih religija, pa tako i kršćanstva i Katoličke crkve, kako je istaknuo Kristić, nije ništa drugo doli iznova spajati potrgane niti univerzalnog ljudskog bratsva i sestrinstva.
„Nijedna religija, pa ni kršćanstvo, nijedna kršćanska crkva, pa ni Katolička nije svrha samoj sebi, ne smije se srozati na sluganstvo nijednoj političkoj, nijednoj religijskoj ideologiji, nego se posvetiti humanizaciji civilizacije, ustrajnom podsjećanju da su sva ljudska bića po stvaranju braća i sestre i da bi sve druge naše pripadnosti, svi drugi naši partikularizmi, morali biti u službi očuvanja i produbljivanja svijesti o tome da smo svi braća i sestre po stvaranju – u konačnici i po tome što smo svi na jednak način krhka, ranjiva i smrtna bića“, pojasnio je Kristić.
Edukacija kao rješenje
Da su mladima, ali i svim vjernicima potrebne edukacije za svladavanju etnonacionalističkih nametnutih narativa, smatra Kristić koji je u sklopu Centra za mirovno obrazovanje organizirao “Veliku školu mira” u kojoj sudjeluje 12 škola i “Malu školu mira”, u kojoj sudjeluju četiri škole na području Srednjobosanske županije.
,,Duboko sam uvjeren da su takvi oblici neformalnog obrazovanja u našem kontekstu od neprocjenjive važnosti, i to prije svega jer naše formalno obrazovanje još uvijek nije prožeto makar osnovnim elementima cjelovito shvaćenog mirovnog obrazovanja, ali i zbog toga što su mladi posvuda, pa čak i u samoj obitelji, nerijetko izloženi pogubnim narativima ratničke i ekskluzivističke prirode”, kazao je Kristić.
Dodao je da je krajnje vrijeme da u regiji religije okaju se pokornički grijehovi poslušničkog služenja ideološkom aparatu nacionalnog.
,,Krajnje je vrijeme da se i u našoj regiji religije posvete, baš na tome ustrajava papa Franjo, povezivanju potrganih niti univerzalnog ljudskog bratstva i sestrinstva, razvoju socijalnog prijateljstva onkraj nacionalnih, religijskih i svjetonazorskih granica. A to bi praktično značilo da u svojim njedrima ožive resurse univerzalističkog humanizma religijskog karaktera i postanu povlaštene regionalne odgajateljice kako da sve svoje partikularizme, naročito religijske i nacionalne, konačno počnemo živjeti u znaku radikalne otvorenosti i gostoprimstva“, smatra Kristić.
Prema njegovim riječima, religije bi trebale podsjećati da sve naše partikularizme upravo zagrljaj s univerzalnim – miroljubiv susret s licima s druge obale – liječi od izobličavanja u smrdljive brloge, a univerzalno istodobno spašava od apstraktne sterilnosti.
Fra Nujić smatra da poruku mira treba slati prevencijom i liječenjem bolesnih odnosa u korijenu, odnosno djelovanjem protiv vjerske isključivosti i predrasuda i mržnje.
,,Isticanje i širenje vjerske isključivosti i posezanje za nasiljem u ime religije ne može se ničim opravdati naprosto zato što mirotvorstvo spada na samu bit religije. Stoga je širenje mira i ostvarivanje suradnje s drugima i drugačijima bitna oznaka vjerničkog identiteta i dužnost svih koji se smatraju vjernicima. To je zajednički projekt u kojem trebaju odgovorno sudjelovati svi vjernici, vremenski i brojem metoda neograničen projekt, put kojim se ide, staza koja se popločava dobrim djelima u životnoj svakodnevici”, zaključio je fra Nujić.
