Tokom Drugog svjetskog rata u Zenici simbol borbe i mira predstavljale su sestre Ditrih, a koje su mučki ubijene iako su bile mlade djevojke. Ne postoji puno podataka o njihovom djelovanju zbog nedostatka arhivske građe ali i njihovog djelovanja jer je priroda posla bila konspirativna. Priča o sestrama Ditrih smatra se jako važnom, a građani i građanke Zenice ih se mogu sjetiti kada prolaze ulicom u samom centru, koja nosi naziv po njima.
Sestre Ditrih – Tihoslava, Borislava i Miroslava, koje su od milja zvali Lina, Borka i Mira su bile saradnice Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP-a) u Zenici. Dostavljale su podatke o pokretima okupatorskih vojnika, policijskih i bezbjedonosnih snaga, a što je omogućavalo efikasniji i sigurniji rad pripadnika ilegalnog pokreta. Lina i Borka su bile simbol borbe, a Mira simbol mira.
Mirza Džananović, doktor historijskih nauka, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zenici i predsjednik Udruženja za zaštitu humanih, intelektualnih i kulturnih vrijednosti „Zjenica“, pojasnio je da su aktivnosti sestara Ditrih, kao i ostalih pripadnika ilegalnog pokreta zahtijevale maksimalnu opreznost i skrivanje rada, kako se one, a ni ostali pripadnici ne bi izložili opasnosti.
Usprkos takvom principu rada, u jednoj provali ili raciji koju je izvela okupatorska obavještajna služba, sredinom decembra 1944., sestre Ditrih su otkrivene i uhapšene. Odvedene su prvo u zeničku Kaznionu, gdje su svirepo mučene, a zatim prebačene u logor Jasenovac, gdje su u konačnici likvidirane u aprilu 1945. godine, nekoliko dana prije oslobođenja.
„Svu brutalnost i zločinački karakter okupatorskog režima, možda se može i najbolje ilustrovati na primjeru sudbine sestara Ditrih: mučiteljima i ubicama sestara je bilo svejedno što su u pitanju mlade djevojke“, kazao je Džananović.
Prema zvaničnim podacima stranice logora Jasenovac, Lina je bila najstarija sestra, rođena 1925. godine u Nemili kod Zenice. Na Palama (Istočno Sarajevo) rođene su Bora 1927. i Mira 1928. godine.
Progon, ubijanje, mučenje
Zenica, kao i drugi bh. gradovi, tokom Drugog svjetskog rata nalazila se pod okupacijom i vrlo brutalnim režimom koji su provodile njemačke i ustaške okupacione vlasti. Odmah po ulasku okupatora u Zenicu sredinom aprila 1941. godine uvodi se niz mjera čiji je cilj progon stanovnika koji se ne uklapaju u planove režima. To se u prvom redu odnosilo na Jevreje i Srbe, a kako je vrijeme prolazilo sve veći broj stanovnika je izložen ubijanju, mučenjima i progonima.
O strahotama kroz koje su stanovnici prošli, Džananović je naveo podatak da je oko 1.000 stradalih, uključujući gotovo cijelu populaciju zeničkih Jevreja. Napomenuo je da je okupatorski režim bio posebno oštar u Zenici prvenstveno zbog velikog značaja industrijskih kapaciteta u tom gradu.
„U gradu je djelovalo nekoliko obavještajnih službi koje su konstantno provodile aktivnosti na eliminaciji svih protivnika režima, sumnjivih lica i posebno saradnika Narodnooslobodilačkog pokreta. Zenički ilegalni pokret nekoliko puta je u potpunosti uništen u provalama i racijama koje su okupatori provodili, a veliki broj pripadnika ovog pokreta je ili ubijen na licu mjesta ili u zeničkoj Kaznioni ili je završio u nekom od koncentracionih logora, poput Jasenovca, iz kojih se većina nikada nije vratila“, kazao je Džananović.
Priča o sestrama Ditrih je možda najbolji pokazatelj koliko je taj period zeničke prošlosti neistražen, ali i koliko podaci koje imamo su još uvijek nedorečeni, pa nekada i nepouzdani. Najčešće se pominju pod nadimcima Mira, Borka i Lina, a na spomeniku koji im je podignut, kao i u bazi podataka logora Jasenovac, pominju se sa imenima Miroslava, Borislava i Tihoslava, mada se na nekim drugim mjestima pojavljivalo i ime Angelina umjesto Tihoslava. Iako je priča o sestrama Ditrih i njihovoj tragičnoj sudbini potresna, Džananović naglašava da je jako važno pričati je jer su mlade djevojke u teškim i okrutnim vremenima imale potrebu i hrabrost staviti svoje živote na kocku kako bi pomogle u borbi protiv zločinačkog režima.
„Cijena te hrabrosti koju su one, ali i njihova porodica, platili bila je strašna. Skoro kompletna porodica je zbrisana sa lica zemlje. Upravo zbog svega navedenog stava sam da priča o sestrama Ditrih ne smije biti zaboravljena“, dodaje Džananović.
Škola, spomenik, sada mala ulica
Tokom socijalizma jedna osnovna škola u Zenici nosila je naziv „Sestara Ditrih“, a u dvorištu škole podignut je spomenik sa njihovim likom. Tokom posljednjeg rata škola je dobila novi naziv, a spomenik je sklonjen na drugu lokaciju. Džananović smatra da je riječ o sramotnom i necivilizacijskom činu. S obzirom da jedna ulica u zenici jeste dobila naziv po sestrama Ditrih i ona se nalazi u centru grada u blizini sjedišta uprave, profesor smatra da nas ne trebaju zavaravati ovi podaci i da pomislimo da je sestrama dat veliki značaj i iskazan odgovarajući pijetet.
„Ta ulica je i kratka i sakrivena da veliki broj Zeničana koji živi u tom dijelu grada ne zna da uopće ima naziv, a posebno ne da se zove po sestrama“, naglašava Dženanović.
S obzirom da postoje neki navodi da je bila i četvrta sestra, Marija, koja je navodno pomagala u poslijeratnoj izgradnji Zenice, profesor navodi da jeste preživjela Marija, koja je nastavila živjeti u Zenici i davati svoj doprinos. Poslijeratna izgradnja Zenice, kako je kazao Džananović, je zaista kompleksna priča, ali u najkraćim crtama možemo zaključiti da je taj proces bio intenzivan, a uzrokovan je u prvom redu snažnim razvojem industrije.
„Zenica se tokom socijalističkog razdoblja transformirala u moderan grad sa velikim brojem obrazovnih, kulturnih sportskih i drugih sadržaja te je zapravo naš grad tada i dobio formu i izgled kakav ima i danas. Sintagma koju najčešće koristimo kada opisujemo Zenicu tog doba je „uzavreli grad“ i zaista taj opis je u potpunosti adekvatan. Zenica je bila veliko gradilište u koje su se doseljavali ljudi iz svih krajeva tadašnje države“, pojasnio je Džananović.
Po uzoru na sestre Ditrih da li se neko isticao tokom posljednjeg ratu, profesor je kazao da postoje osobe koje su snažno doprinosile odbrani i razvoju grada u uslovima u kojima se živjelo u ratu ali je nemoguće pronaći direktnu poveznicu sa sestrama jer Zenica usprkos brojnim nedaćama, stradanjima i problemima tokom 1992.-1995. nije bila pod okupacijom i odbranjena je sloboda. Zbog toga, prema riječima Džananovića, Zenica je bila adresa za desetine hiljada izbjeglica iz brojnih gradova Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske, jer zaboravlja se da su prve izbjeglice u Zenicu došle tokom 1991. godine i to iz Vukovara, ali i drugih gradova koji su već stradali tokom rata u Hrvatskoj.
„U kasnijem periodu broj izbjeglica iz BiH se nažalost konstantno povećavao, pa neke procjene iz 1995. godine sugerišu da je broj stanovnika u gradu prelazio cifru od 200.000, od čega je samo izbjeglih i raseljenih bilo preko 50.000“, podsjetio je Džananović.
