Svijet je 1992. godine postao svjestan i uznemiren zbog seksualnog nasilja koje je činjeno u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te je tražio uspostavu tribunala koji bi doveo počinitelje pred pravdu.
Iako su postojali određeni presedani za gonjenje počinilaca seksualnog nasilja za vrijeme rata prema međunarodnom krivičnom pravu i prije rata u bivšoj Jugoslaviji, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je bio prekretnica za suđenje ovom zločinu. Prvi put seksualno nasilje je adresirano u međunarodnom pravu 1907. godine sa Haškom konvencijom, koja je samo implicitno osudila silovanje uspostavljajući da “porodična i časna prava” trebaju biti “poštovana”. Međutim, Konvencija nije zaustavila nekažnjivost seksualnog nasilja povezanog s konfliktima, jer ovaj zločin dugo vremena nije bio procesuiran nakon toga. Na primjer, zlostavljači “žena za zadovoljstvo” iz Japana nikada nisu odgovarali na Tokijskim sudovima, a nacistički vojnici nisu bili suđeni za silovanje na Nirnberškim procesima (Domi & Karcic, 2022). Član 2 Zakona o Kontrolnom savjetu broj 10 (1945. godina, Savezničko kontrolno vijeće) priznao je silovanje “ili druge nečovječne postupke počinjene protiv bilo koje civilne populacije” kao zločin protiv čovječnosti, a Ženevska konvencija iz 1949. godine otišla je korak dalje tvrdeći da žene moraju biti zaštićene “od silovanja, prisilne prostitucije ili bilo kojeg oblika nepristojnog napada” (ICRC, 1949). Međutim, tek pola stoljeća kasnije preživjeli seksualnog nasilja počinjenog tokom rata (CRSV) uspjeli su izvesti svoje počinitelje pred sud (Khan, 2018).
Tanya Domi, profesorica na Univerzitetu Columbia i predsjednica Savjetodavnog odbora Centra za postkonfliktna istraživanja, i Hikmet Karčić, autor knjige “Muči, Ponižavaj, Ubij: Unutar Sistemskih Kampova Bosanskih Srba”, napisali su u članku za Foreign Policy u martu 2022. godine: „Većina revolucionarnih međunarodnih pravnih presedana o seksualnom nasilju proizašla je iz ad-hoc tribunala“. Od svog osnivanja, MKSJ je donio niz presedana neophodnih za gonjenje seksualnog nasilja “kao ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida”, i po prvi put, ratno silovanje civila je shvaćeno kao oružje rata, a ne samo kao ʻnesmotrenoʼ ponašanje vojnika i sistematska pojava (MKSJ, Predmeti pred MKSJ koji su predstavljali prekretnice). Konkretno, ovdje je pregled predmeta koji su uticali na međunarodno pravo:
- CRSV počinjen nad muškarcima
Prvo suđenje na MKSJ-u, protiv bivšeg bosansko-srpskog političara Duška Tadića, bilo je prvo suđenje za seksualno nasilje nad muškarcima (MKSJ, Predmeti pred MKSJ koji su predstavljali prekretnice). Prije rada Tribunala, spominjanja silovanja u konvencijama i ugovorima smatrala su silovanje zločinom kojem mogu biti žrtve samo žene. Kvalifikovanjem prisilnog oralnog seksa između dvije ili više žrtava kao silovanje, MKSJ je postavio temelje za zaštitu žrtava muškaraca CRSV. To je bilo posebno važno jer je OSCE otkrio da se većina CRSV-a nad muškarcima odvijala u obliku prisilnih seksualnih interakcija između dvije muške žrtve (OSCE, 2017).
Tako je MKSJ usvojio princip da silovanje predstavlja ratni zločin bez obzira protiv koga je izvršeno, doprinoseći budućoj zaštiti šireg spektra ljudi.
- Šta sve obuhvata CRSV?
Anto Furundžija je prva osoba suđena isključivo za optužbe vezane za seksualno nasilje (MKSJ, 1998). Ovaj slučaj proširio je statut MKSJ-a, koji je prvobitno samo spominjao silovanje kao zločin protiv čovječnosti, uspostavljajući da se zločin može teretiti i kao kršenje Ženevskih konvencija i kao kršenje zakona i običaja rata. Iste godine, suđenje Hazimu Deliću (kao dio slučaja Mucić) postavilo je važan presedan u međunarodnom krivičnom pravu priznavanjem silovanja kao oblika torture (ICTY, Predmeti pred MKSJ koji su predstavljali prekretnice).
Slučaj Kunarac, drugo suđenje MKSJ-a, zasnovano isključivo na optužbama za seksualno nasilje, proširilo je kvalifikaciju na način da je i držanje u seksualnom ropstvu zločin protiv čovječnosti. (MKSJ, 2001). Dakle, iako MKSJ nikada formalno nije priznao seksualno ropstvo u svom Statutu, postupci Tribunala postavili su presedan za buduće institucije, poput Specijalnog suda za Sijera Leone (SCSL) i Suda BiH, da priznaju seksualno ropstvo kao zločin protiv čovječnosti (OSCE, 2014).
- Priznavanje silovanja kao sredstva genocida i “etničkog čišćenja”
Jedan od najvažnijih prekretnica koje je Tribunal postavio u vezi s gonjenjem ovih zločina bio je 1998. godine, kada je potvrdio da silovanje može biti korišteno kao sredstvo genocida od strane oružanih snaga (MKSJ, Predmeti pred MKSJ koji su predstavljali prekretnice). Iako je Tribunal za Ruandu (ICTR) prvi izrekao presudu koja tvrdi da silovanje predstavlja genocid prema međunarodnom pravu, MKSJ i ICTR su paralelno djelovali jedan s drugim. To znači da su se njihovi slučajevi uvelike preklapali (T.M.C. Asser Instituut, Tužilac protiv Jean-Paula Akayesua).
U slučaju Krstić, Sudsko vijeće MKSJ-a utvrdio je da postoji veza između silovanja i nastojanja da se “etnički očisti” određeno područje, nakon što je Drinski korpus Vojske Republike Srpske počinio silovanja u Srebrenici (MKSJ, 2001). Također, utvrđeno je da je seksualno nasilje predvidljiva posljedica rata, te da se stoga ne bi trebalo tretirati kao samo nusprodukt sukoba. To je postavilo presedan da se CRSV tretira kao zločin za koji su odgovorni nadređeni, a ne kao rezultat neizbježnog nesmotrenog ponašanja vojnika i civila koji iskorištavaju trenutnu situaciju (UN Women, 2011).
- Pravna definicija silovanja
U slučaju Akayeso, vođenom pred ICTR-om, prvi put je međunarodni krivični tribunal definisao silovanje. Definicija koju je postavio bila je namjerno ostavljena preširoko (“fizička invazija seksualne prirode, počinjena nad osobom u okolnostima koje su prisilne”), i također nije imala nikakve reference o saglasnosti (ICTR, 1998). U slučaju Čelebići, MKSJ je koristio definiciju zločina iz predmeta Akayeso, a kasnije na suđenju Furundžiji, utvrdili su vlastitu definiciju silovanja. Ova definicija je utvrdila da se silovanje događa kao “sila ili prijetnjom sile protiv žrtve ili treće osobe” (MKSJ, 1998). Kasnije, u slučaju Kunarac, Sudsko vijeće je reformulisalo definiciju da eksplicitno spomene saglasnost, ili njen nedostatak (MKSJ, 2001). Ovo je postavilo presedan za buduće sudove da prepoznaju da ne mora nužno postojati prisila, sila, ili prijetnja sile da bi se dokazalo da je saglasnost nedostajala.
Formiranje definicija za silovanje osvijetlilo je poseban problem s kojim se MKSJ suočavao. Njegov mandat je bio da se isključivo pridržava običajnog prava, pa su se morali osloniti na široko prihvaćene, prethodne definicije zločina. (Coan, 2000). Istovremeno, definicija silovanja nije postojala, ostavljajući MKSJ bez izbora pa je utvrdio vlastitu definiciju kako bi osudio počinitelje. Kroz ovu ulogu sličnu zakonodavnoj, MKSJ je bio u mogućnosti postaviti presedane, koje su druge međunarodne sudove i tribunale, poput Interameričke komisije za ljudska prava, citirale pri suđenju za silovanje (Coan, 2000).
- Delegitimizacija pristanka kao odbrane
MKSJ je također postavio presedane za ono što se može i ne može koristiti kao dokaz na suđenjima za CRSV. Osim što je utvrdio pod kojim okolnostima tužilaštvo može i ne može koristiti dokaz pristanka preživjelog, Pravilo 96 tačno je utvrdilo kako tužilaštvo može dokazati nedostatak pristanka (dokazujući postojanje prisilnih okolnosti u kojima nije moguć značajan pristanak) (MKSJ, Inovativne procedure). Počinitelji CRSV-a bili su stoga ograničeni u korištenju odbrane da je postojao pristanak (jer postojanje oružanog sukoba inherentno stvara prisilne okolnosti, čineći pristanak nemogućim). U kontekstu rata u BiH, oružani sukob ili počinjenje genocida, suštinski se računaju kao prisilna okolnost, pa je Sudsko vijeće lako moglo zaključiti nedostatak pristanka s strane žrtve.
- Uticaj na kodifikaciju Rimske konvencije
MKSJ je imao značajan uticaj 1998. godine na kodifikaciju seksualnog nasilja u Rimskom statutu i naknadno uspostavljanje Međunarodnog krivičnog suda. Na primjer, Rimski statut iz 1998. godine nastavio je na definicijama silovanja utvrđenim od strane Tribunala u slučajevima Furundžija i Kunarac.
Uticaj pravne prakse MKSJ-a na međunarodno krivično pravo postaje očigledno u slučaju Krstić, gdje je utvrđeno da se silovanje može izvršiti s namjerom progonjenja. Međutim, MKSJ nije uključio rod kao osnovu za progon, te je stoga zahtijevao od tužitelja u budućim slučajevima da dokažu da postoji veza između silovanja i drugog progonjeničkog djela koje nije zasnovano na rodu (Edman, 2008). Komplikacije koje su nastale i naučene lekcije imale su ulogu kasnije u Rimskom statutu i Krivičnom zakonu BiH, koji su prepoznali rod kao osnovu za progon (Edman, 2008).
- Postavljanje standarda za zaštitu i dobrobit svjedoka
Pravilo 96 Pravila postupka i dokaza MKSJ-a adresira traumu koju mogu doživjeti preživjeli CRSV-a u sudnici, utvrđujući da nije potrebno da žrtva seksualnog nasilja potvrdi svoje svjedočenje, i da seksualna prošlost žrtve ne može biti prihvaćena kao dokaz od strane odbrane (MKSJ, Inovativne procedure). Još jedan prekretnički presedan uspostavljen Pravilom 96 dolazi u postavljanju standarda za zaštitu svjedoka, posebno preživjelih CRSV-a. Na primjer, Pravilo je omogućilo žrtvama da sjede iza zaslona ili čak u potpuno drugoj sobi dok svjedoče (kako bi se sačuvala njihova anonimnost i izbjeglo gledanje napadača) (MKSJ, Inovativne procedure).
Naslijeđe MKSJ-a je relevantno i danas
Naslijeđe MKSJ-a, posebno u pogledu gonjenja seksualnog nasilja počinjenog tokom rata prema međunarodnom krivičnom pravu, bilo je monumentalno. Odluka u slučaju Furundžija da jedan slučaj silovanja zaista može biti zločin protiv čovječnosti kada se uzme u obzir kontekst širokog napada na populaciju, odjeknula je deset godina kasnije sa Rezolucijom Vijeća sigurnosti 1820 (2008). U Rezoluciji 1820 seksualno nasilje može biti “ratni zločin, zločin protiv čovječnosti ili konstitutivni čin u vezi s genocidom”. Pravni presedani koje je postavio Tribunal u CRSV su relevantni širom svijeta (Stark et al., 2022). Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, pravni presedani i standardi koje je uspostavio MKSJ, kao i odnos sa Sudom Bosne i Hercegovine, pokazuju nam kako je bitna uloga domaćih i međunarodnih institucija u izgradnji pomirenja. To je još vidljivije kada je u pitanju pravda za žrtve seksualnog nasilja, a posebno kada su procesuiranja nastavljena na lokalnom nivou, odnosno kada su preuzeti slučajevi iz Haaga u lokalnu nadležnost.
