Iako je riječ o humanom činu koji može spasiti život, u BiH i dalje postoji nedostatak svijesti o važnosti doniranja organa.
Transplantacija organa u Bosni i Hercegovini predstavlja niz izazova, a kao rezultat imamo dugu listu čekanja za pacijente kojima je potrebna transplantacija, te znatno niži broj transplantacija nego u drugim evropskim državama, ali i nepostojanje transplantacijskih programa.
Priče onih kojima je potrebna transplantacija otkrivaju teške posljedice takvog neadekvatnog sistema. Oni medicinski stručnjaci koji su spremni otvoreno razgovarati o razmjerima problema potvrđuju da bh. sistem transplantacije jednostavno ne radi dovoljno za svoje pacijente. Uprkos ovakvom okruženju, raste otpornost i odlučnost među onima na čije su živote uticali ovi propusti – oni se i dalje bore za život vrijedan življenja.
Tomislav i Dejan
Dejan je 2007. godine donirao ujaku bubreg. Transplantacija je izvršena u Zagrebu, Republika Hrvatska.
Njegov ujak Tomislav Žuljević kojem je doniran bubreg ispričao je kako je prije transplantacije više od godinu dana proveo na dijalizi sa koje se vraćao kući nemoćan i iscrpljen.
Pojavio se Dejan i rekao: „Ujko, odlučio sam da ti darujem bubreg“. Nije znao kako da reaguje, pojasnivši da su ga obuzele čudne emocije i osjećaji koji su bili pomiješani. Prvo je htio da odbije ponudu jer je Dejan mlad (28 godina), ima suprugu i dijete, a s druge strane razmišljao je kako mu je to možda i jedina šansa za novi život.
„Zajedno sa njegovom suprugom sam plakao i pokušavali smo odgovoriti Dejana od njegove namjere. Ali on je bio čvrsto odlučio da bude donor“, pojasnio je Žuljević.
Transplantacija je urađena u Kliničkoj bolnici Merkur Zagreb, 28. marta 2007., a danas obojica bez ikakvih zdravstvenih problema žive svoje živote.
„Dejan radi, nema nikakvih problema, nakon što mi je darovao bubreg dobio je jednu prekrasnu djevojčicu. A ja, ja sam, zahvaljujući Dejanu, spašen i kao pacijent i kao čovjek, sin, muž, otac i brat. Radim. Društveno sam koristan i nisam na teret niti obitelji niti državi kao što sam bio dok sam bio na dijalizi“, kazao je Žuljević.
Vanja
Donorsku karticu Vanja Šunjić je potpisala u trenutku kada joj je preminuo otac i kada je shvatila koliko je smrt blizu svih nas.
„U tom trenutku sam razmišljala o tome da je to najplemenitiji čin i doprinos koji mogu da dam za nekoga, ukoliko bi se meni nešto desilo i moji organi bi mogli da spase nekome život. Zbog životnog stila sam stalno u pokretu, a svjedoci smo koliko se groznih stvari dešava oko nas i u svakom trenutku možemo postati žrtva nasilne smrti, saobraćajne ili neke druge nezgode“, kazala je Šunjić.
Dodala je da svaki put kad dođe u novo okruženje, ljudima oko sebe naglasi da ima potpisanu donorsku karticu i da ukoliko joj se nešto dogodi da mogu reagovati u skladu s tim. Smatra da bi njenoj porodici bilo drago da nastavi živjeti makar u tom obliku, kroz neku divnu osobu kojoj je potreban organ koji bi joj omogućio normalan život.
„Kada promišljam o dobroti, vjeri i vjerovanju, duboko sam ubijeđena da je to najplemenitiji čin koji neko može da uradi i apelujem na sve ljude da potpišu donorsku karticu, jer za nas je to ništa, a nekome je to možda prilika za novi život bez patnje“, naglašava Šunjić.
Dijaliza i gubljenje nade
Neki od problema s kojima se suočavaju dijalizni pacijenti su loši uvjeti u dijaliznim centrima, dijalizni aparati upitne kvalitete i roka trajanja, nedostatak zdravstvenog kadra, nedostatak osnovnih lijekova, skrb i prehrana ovih teških bolesnika, te prijevoz od dijalize i nazad a što se često obavlja u neadekvatnim vozilima.
Za pacijente s bubrežnim bolestima, dijaliza predstavlja vitalnu podršku koja im omogućuje održavanje života do trenutka kad će biti moguće provesti transplantaciju. Dijaliza bi trebala biti kao privremena mjera. Međutim, Žuljević pojašnjava da kod nas u Bosni i Hercegovini pacijenti nažalost najčešće umru ne dočekavši transplantaciju.
Kada su u pitanju jetreni i srčani bolesnici oni su još u težem, nezahvalnijem, položaju. „Presađivanje srca i pored najava nekih kliničkih centara još uvijek se ne radi u našoj zemlji a zadnja transplantacija jetre urađena je prije više od četiri godine. Ovi pacijenti su bez nade da će jednog dana dobiti najvažniji poziv u životu“, naveo je Žuljević.
Prema njegovim riječima, problem nisu samo dugačke liste već što nema poziva na transplantaciju tih pacijenata koji su na listama čekanja.
„Liste čekanja jesu duge ali realno bi trebale biti još i duže. Ako je 2.000 pacijenta u Federaciji BiH (FBiH) na dijalizi, otprilike jedna trećina bi mogla biti transplantirana što znači oko 700 pacijenta. No, međutim, mi na listama imamo nešto više od 200 pacijenta koji čekaju na presađivanje bubrega, oko 35 koji čekaju na jetru, 30 srce i tako dalje“, naglašava Žuljević.
U Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS) ističu da je transplantacija bubrega uvijek moguća, zavisno od toga da li su u pitanju parovi odnosno osobe koji su se pripremili za ovu proceduru ili donori koji su preminuli zbog moždane smrti.
„Transplantacije bubrega u KCUS-u vrše se ovisno o donorstvu organa, uglavnom žive srodne ili supružničke transplantacije bubrega, a nakon završene pripreme i donora i recipijenta na Klinici za nefrologiju. Nažalost, kadaverične transplantacije su još uvijek vrlo rijetke“, kazao je prof. dr. Damir Ribić, šef Klinike za nefrologiju KCUS-a.
U posljednjih pet godina broj transplantacija bubrega na KCUS se povećava, a ukupno, kako je naveo Ribić, urađena je 21 transplantacija bubrega sa uspješnim ishodom i jedna transplantacija sa akutnom rejekcijom grafta, uslijed venske tromboze.
Broj urađenih transplantacija u proteklih pet godina nismo dobili od Univerzitetskih kliničkih centara u Tuzli i Banja Luci, iako su imali više od dva mjeseca da odgovore.
Žuljević smatra da su najveći problemi menadžeri kliničkih centara koji ne žele da im transplantacijska medicina bude prioritet, kao i transplantant koordinatori koji su dužni da utvrđuju moždanu smrt (op.a. moždana smrt se dogodi kad mozak u potpunosti prestane funkcionirati, ali se tijelo održava na životu pomoću respiratora ili lijekova) i razgovaraju s obiteljima preminule osobe. „Potrebna je motivacija, a zar nije najveća motivacija spašavanje ljudskih života“, dodaje on.
Svoju borbu za boljitak pacijenata vodi kroz Udruženje dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), a prije svega za bolje uvjete na dijalizi i veći broj transplantacija. Putem prosvjeda, pojasnio je da su uspjeli da se izbore za Izmjene i dopune Zakona o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja, osiguraju izmjene određenih pravilnika, ali i da budu zamijenjeni neki dijalizni aparati. Zalažu se za uvođenje inovativnih lijekova za dijalizne i transplantirane pacijente, djeluju i savjetodavno za osobe koje su tek počele sa hemodijaliznim tretmanom, dalje se zalažu za nabavku te oslobađanju plaćanja troškova neophodnih lijekova, ortopedskih pomagala kao i ostalih medicinskih usluga na području Federacije BiH, kao i na besplatnom liječenju hemodijaliziranih pacijenata van Bosne i Hercegovine tačnije omogućiti transplataciju bubrega članovima Udruženja van države BiH.
Manjak inicijativa, manjak svijesti
Bosna i Hercegovina nije u Eurotransplantu, međunarodnoj nevladinoj organizaciji koja više od 50 godina pruža usluge i omogućuje saradnju transplantacijskih centra, tipizacijskih laboratorija i donorskih bolnicama, u osam država među kojima je Hrvatska i Slovenija.
Osnovni uslov za ulazak u Eurotransplant je da broj transplantacija organa od kadaveričnih donora (donora s moždanom smrću) dostigne barem deset na milion stanovnika. Osim toga, država mora ispuniti i druge zahtjeve, uključujući usvajanje zakona koji omogućavaju razmjenu organa s partnerskim zemljama Eurotransplanta, prihvaćanje načela saradnje, uspostavu jedinstvene liste čekanja te osiguranje logističkih uslova za brz i nesmetan transport organa
„Da bi pokucali na vrata Eurotransplant potrebno je da imamo deset donora na milijun stanovnika, a mi smo prošle godine imali samo dva donora na tri milijuna stanovnika“, navodi Žuljević.
Prema listi za transplantaciju Federalnog ministarstva zdravstva oko 230 pacijenata čeka transplantaciju bubrega. U Republici Srpskoj pacijenti za transplantaciju, kako je kazala profesorica Rešić, šalju se u Bjelorusiju.
Emeritus prof. dr. Halima Rešić, predsjednica Donorske mreže Bosne i Hercegovine, naglašava da porodice često odbijaju da se transplantuju organi jer nisu dovoljno informisani.
„Država, prije svih Ministarstvo civilnih poslova, može podržati rad Donorske mreže Bosne i Hercegovine. Napraviti kvalitetne kampanje jer bez kampanje nema donorstva“, naglasila je Rešić.
Početkom avgusta, u Kantonalnoj bolnici Zenica utvrđena je moždana smrt kod 21-godišnjeg pacijenta. Nakon što je porodica preminulog dala pristanak za donaciju, organi su eksplantirani u Zenici. Prva transplantacija srca u Bosni I Hercegovini obavljena je 5. avgusta na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS), pod stručnim nadzorom prof. dr. Nermira Granova.
Ovi pomaci u transplantacijskoj medicini u Bosni i Hercegovini, kao što je transplantacija srca označava značajan iskorak, te predstavlja važan korak ka unapređenju mogućnosti liječenja za pacijente u potrebi za organima.
