Freddy Mutanguha, direktor Memorijalnog centra za genocid u Kigaliju u Ruandi, je u julu prisustvovao obilježavanju 29. komemoracije genocida u Srebrenici i na Školi za mlade Srebrenica, koja je održana od 7. do 12. jula u Potočarima. Podijelio je svoju ličnu priču kao preživjeli genocida u Ruandi te misiju aktiviste za ljudska prava i edukatora za mir.
Nakon što je dobio univerzitetske diplome iz menadžmenta i obrazovanja u Maastricht menadžmentskoj školi i Edukatorskom institutu Kigali, Mutanguha danas obnaša nekoliko rukovodećih pozicija u oblasti obrazovanja za mir, istraživanja genocida i brige o preživjelima. On je generalni direktor britanske nevladine organizacije Aegis Trust i direktor Memorijalnog centra za genocid u Kigaliju. Također je predsjednik odbora Miracle Corner Rwanda, koji osnažuje mlade u Ruandi pružajući im vještine za društveni i ekonomski uspjeh. Pored toga, zalaže se za pravdu i sjećanje na genocide i masovne zločine ne samo u Ruandi i drugim afričkim zemljama, već i globalno, uključujući Bosnu i Hercegovinu (Aegis Trust 2024).
Historija genocida
Odrastajući u Ruandi, Mutanguha je kao tinejdžer preživio genocid nad Tutsijima 1994. godine. Korijeni ovog sukoba mogu se pratiti unazad do evropskog kolonijalnog uticaja u prvoj polovini 20. stoljeća, koji je učvrstio navodne razlike između tri najveće etničke grupe u Ruandi – Hutu, Tutsi i Twa. Kolonijalne sile, posebno Belgija, institucionalizirale su etničke identitete, stvarajući tenzije i nejednakosti koje su se održale decenijama (Mamdani 2001).
Genocid nad Tutsijima dogodio se između 7. aprila i 19. jula 1994. godine. U samo 100 dana, približno 1.000.000 ljudi je ubijeno. Ova ubistva su bila obilježena ekstremnom brutalnošću, a u njima nisu učestvovale samo Hutu milicije, već i obični građani koji su bili potaknuti na nasilje kroz organizovanu kampanju govora mržnje i propagande. Radio emisije i javni skupovi korišteni su za širenje straha i poticanje nasilja širom zemlje (Baisley 2014). Pored masovnih ubistava, zabilježeno je stotine hiljada slučajeva silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja (Sitkin, Lee, i Lee 2019). Reakcija međunarodne zajednice bila je kritizirana zbog nesposobnosti da intervenira i spriječi masovne zločine. I pored jasnih dokaza o razvoju genocida, Ujedinjeni narodi i velike svjetske sile sporo su reagovale, što je rezultiralo jednim od najvećih kršenja ljudskih prava u 20. stoljeću.
Ruanda je doživjela velike posljedice kao rezultat genocida, s ogromnim gubitkom života, psihološkom traumom i društvom koje je trebalo pomirenje i obnovu. Mutanguha opisuje bolno iskustvo preživjelih genocida riječima: ,,Bili smo ranjeni, i u srcu i fizički.“
Iako nasljeđe genocida i dalje utiče na ruandsko društvo i politiku, zemlja je postigla značajan napredak u oporavku i pomirenju. Ove napore fokusirali su na jedinstvene oblike tranzicijske pravde koji su implementirani u Ruandi, kao i na obnovu nacije kroz ekonomski razvoj i socijalne programe.
Osnivanje Memorijalnog centra za genocid u Kigaliju
Memorijalni centar za genocid u Kigaliju osnovan je kroz partnerstvo između vlade Ruande i Aegis Trust-a. Središnja figura njegove izgradnje i kontinuirane misije su preživjeli genocida poput Mutanguhe, koji su odigrali ključnu ulogu u dokumentovanju, obrazovanju i naporima pomirenja. Kako opisuje, njegova motivacija za globalni obrazovni i mirovni rad duboko je povezana s njegovim iskustvom kao preživjelog: ,,Mi preživjeli smo bili ljuti. Osjećali smo da smo umrli i sada smo ponovo živi, ali trauma je trajala […]. Stoga smo željeli doći zajedno i dovesti mnoge ljude iz cijelog svijeta da uče iz ovog iskustva. Pozvali smo ljude iz različitih dijelova svijeta, uključujući preživjele masovnih zločina i genocida.“
Tako je i započeo njegov rad na memorijalu u ruandskoj prijestolnici Kigaliju. Mutanguha je bio uključen u osnivanje institucije od samog početka. U početku, kao volonter, pomogao je u izgradnji groblja na mjestu današnjeg memorijala. ,,To je bilo groblje kao ovdje u Srebrenici. Ljudi su kopali grobove, ekshumirajući tijela iz različitih dijelova grada, donoseći ostatke i sahranjujući ih u te grobove. To je bio moj volonterski rad, i radio sam to svake subote i nedjelje“, prisjetio se Mutanguha.
Nakon što je britanska nevladina organizacija Aegis Trust započela izgradnju Memorijalnog centra za genocid u Kigaliju u saradnji sa Gradskim vijećem Kigalija 2000. godine, on se postepeno uključio u instituciju. Ubrzo je počeo prikupljati svjedočanstva preživjelih i počinitelja za zbirku Memorijalnog centra.
Njegovo iskustvo i znanje bili su od velike važnosti u ranim fazama dokumentovanja genocida. ,,Rekao sam da sam i sam preživjeli i da živim u zajednici preživjelih. Dakle, mogu prikupljati svjedočanstva. Mogu dobiti njihove slike. Mogu dobiti sve od njih kako bih izgradio izložbu. Ako želite artefakte genocida, mogu ih prikupiti. Znam gdje se nalaze“, pojasnio je Mutanguha.
| “Željeli su reći: U redu, to je prošlost – možemo li ići dalje?” A mi smo rekli: Ne. Ne, moramo biti jasni o tome šta se desilo, pa tek onda možemo krenuti dalje.” |
U roku od šest mjeseci, Mutanguha, vodeći tim od 40 pojedinaca zaposlenih u Aegis Trust-u i u saradnji s vladom Ruande, uspješno je osnovao Memorijalni centar. To su postigli pažljivim prikupljanjem priča i dokaza; kucanjem na vrata preživjelih, prikupljanjem svjedočanstava i provođenjem istraživanja o genocidu.
Mutanguha se sjeća da je ovaj proces bio izazovan, ne samo zbog osjetljive teme, već i zbog negatora genocida i dijela međunarodne zajednice: ,,Najteži izazov s kojim smo se suočili bio je kako o tome razgovarati. Koje alate možemo koristiti? Jer smo se morali suočiti s brojnim negatorima genocida. Ko je uopšte imao pravo glasa? U isto vrijeme, međunarodna zajednica je htjela da nas ušutka. Željeli su reći: ‘U redu, to je prošlost – možemo li ići dalje?’ A mi smo rekli: ‘Ne. Ne, moramo biti jasni o tome šta se desilo, pa tek onda možemo krenuti dalje’“.
U svom radu na mirovnom obrazovanju, Mutanguha se fokusira posebno na mlađe generacije. Pri tome primjećuje snažnu želju među mladima da razumiju genocid nad Tutsijima iz 1994. godine i njegov širi historijski kontekst. ,,Razlog zašto imaju tu želju je to što imaju genocid kod kuće,“ objašnjava i opisuje kako svaka mlađa generacija i dalje indirektno osjeća posljedice genocida, jer su većina njihovih roditelja i djedova ili preživjeli ili počinitelji. ,,Osjećali smo pritisak mlađih generacija. Željeli su da razumiju, a mi nismo bili spremni da o tome podučavamo.“
Pored toga, dodaje, ova mlađa generacija ima lakši i brži pristup informacijama zahvaljujući internetu i istraživačkom i obrazovnom radu koji je već obavljen od kraja genocida. Međutim, također naglašava da, da bi se učilo iz historije, izvori informacija moraju biti pouzdani, tačni i vjerodostojni. Nažalost, internet također sadrži negacionistički i revizionistički sadržaj koji može podrivati povjerenje u historijske prikaze genocida nad Tutsijima.
Pobjede i Ključne Lekcije
Ključna postignuća na koja Mutanguha gleda s zadovoljstvom su uključivanje i centriranje genocida nad Tutsijima iz 1994. godine u obrazovni plan Ruande. Po njegovom mišljenju, mladi ljudi također mogu izvući važne zaključke iz prošlih zločina za izgradnju mirnije budućnosti. ,,Pokušavamo razviti vještine i vrijednosti koje sprečavaju ponavljanje ovih zločina,“ kazao je.
Vjeruje da je Ruanda preuzela neuobičajen, ali inovativan put u tom procesu: ,,Razvili smo posebnu metodologiju […], tako da su [obrazovanje o genocidu i miru] integrisani u nacionalni kurikulum na način da ne bude samostalna lekcija. Stoga svi predmeti moraju imati elemente učenja o ovoj temi. Napravili smo oko 50 modela nastavnih planova. Na taj način želimo učiniti to načinom života.“ Gledajući unazad, vidi pozitivne rezultate ovog pristupa: ,,Vidjeli smo da to donosi više empatije, razumijevanja i oprosta. Govoreći o historiji, potrebno je razviti kritičko razmišljanje kao i vještine empatije i lične odgovornosti.“
Danas, Mutanguha nosi dvije ključne lekcije iz svog rada u oblasti mirovnog obrazovanja i ljudskih prava.
Prva ključna lekcija koju ističe je važnost prepoznavanja povezanosti između različitih zločina i genocida gledajući na druge primjere širom svijeta. U isto vrijeme, međutim, naglašava da se svaki genocid mora staviti u svoj specifični kontekst. U vezi sa Srebrenicom, to znači ,,da se kontekst Ruande može razlikovati od konteksta ovdje [u Srebrenici].“ U Ruandi, na primjer, rad na sjećanju i istraživanje genocida su sprovedeni u bliskoj saradnji s vladom, budući da je veliki procenat vladinih predstavnika žrtva genocida. Zbog toga je ,,vlada podržavala rad na pamćenju i očuvanju, i nismo imali mnogo izazova jer smo imali političku podršku.“ Ovdje vidi važnu razliku između političkog konteksta u BiH i onog u Ruandi i afričkim državama.
S druge strane, u slučaju Bosne i Hercegovine, rad na sjećanju i pomirenju još uvijek je praćen izazovima. Tekuće tenzije, na primjer, evidentne su u raspravama oko ovogodišnje rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici. Rezolucija, koju su predložile Njemačka i Ruanda, nastojala je proglasiti 11. juli Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici iz 1995. godine. Osudila je negiranje genocida i pozvala na uključivanje sudskih utvrđenih činjenica u obrazovne sisteme. Međutim, vodstvo entiteta Republika Srpska se usprotivilo ovoj rezoluciji, prikazujući je kao napad na Srbe i koristeći je za dalju podršku svojoj agendi “mirne separacije” (Balkan Insight 2024). Ovo ne samo da odražava kontinuirano negiranje, već i komplikuje političke napore za postizanje jedinstvene, stabilne klime u BiH, jer mijenja historijske činjenice i ometa razvoj zajedničkog nacionalnog identiteta.
Mutanguha podsjeća na kontekst Ruande, naglašavajući važnost uzimanja u obzir lokalnog konteksta genocida i pronalaženja rješenja na osnovu specifičnih, lokalnih iskustava. To ilustrira primjerom instrumenata tranzicione pravde nazvanih Gacaca sudovi, koji su osnovani nakon genocida radi procesuiranja zločina koje su počinili civili. ,,Bilo je previše teško procesuirati te ljude jer je broj osumnjičenih bio veoma visok. Govorimo o 120.000 ljudi osumnjičenih za genocid. A ako biste ušli u normalni pravosudni sistem, procjenjuje se da bi to trajalo 200 godina da se završi posljednje [suđenje]. Ali preživjeli ne mogu čekati toliko dugo. Oni možda više ne bi ni bili živi“, pojasnio je Mutanguha.
Međunarodna reakcija na ove pravne poteškoće bila je jednako nezadovoljavajuća, kako objašnjava Mutanguha: ,,Posebni sud za Ruandu koji je osnovao UN uspio je obraditi samo 100 slučajeva. A šta je sa preostalim?“ Zbog nedostatka adekvatnih instrumenata tranzicione pravde, Gacaca sudovi su uvedeni u ruandanski pravosudni sistem 2001. godine. Termin ʻgacacaʼ znači ʻkratka travaʼ, što se odnosi na tradiciju muških starješina koji se sastaju na otvorenom u javnim prostorima kako bi raspravili lokalne probleme. Sudovi su počeli sa suđenjima 2002. godine i djelovali su širom zemlje do 2007. godine. Kao rezultat toga, sistem Gacaca sudova uspješno je obradio oko 1,2 miliona slučajeva, nudeći pristup pravdi vođen zajednicom. Učešće je imalo više od 250.000 lokalnih sudija, što je omogućilo brža suđenja i smanjilo teret na prenatrpanim zatvorima Ruande (Nyseth Brehm, Uggen i Gasanabo 2014). Ovaj pristup nije samo pomogao u rješavanju ogromnog broja slučajeva, već je i potakao pomirenje kroz javna priznanja i uključivanje zajednice. Iako je sistem Gacaca takođe bio kritikovan zbog nedostatka pravne zastupljenosti i percipirane pristranosti (Haberstock 2014), može se primijetiti da je Ruanda pronašla jedinstvenu alternativu zapadnom stilu pravde.
| “Dakle, da bismo zajedno živjeli, moramo doći do pravde kako se nešto poput toga više nikada ne bi dogodilo.” |
Kada Mutanguha danas gleda unazad na ove pravne aspekte, siguran je da je ,,rješenje pravde bilo u našim rukama, i nije dolazilo izvana. Uzimali smo najbolje prakse iz vanjskog svijeta, ali sastojci za rješavanje problema pravde bili su kod nas i u našoj tradiciji cijelo vrijeme. Jer ljudi trebaju ponovo živjeti. Jer preživjeli i počinioci još uvijek žive zajedno. Dakle, da bismo zajedno živjeli, moramo doći do pravde kako se nešto poput toga više nikada ne bi dogodilo. Gacaca je bila dio naše tradicije.“
Druga lekcija leži u snazi pripovijedanja jer ističe: ,,Želim učiti o empatiji.“ Umjesto da raspravlja o zločinima kao apstraktnim fenomenima i njihovim žrtvama kao statističkim podacima, želi učiniti historiju opipljivom i pristupačnom, posebno za mlade. „Kao učitelj morate učiniti svoj kurikulum mnogo zabavnijim za djecu“, dodao je.
Stoga je uvjeren da „moramo prolaziti kroz priče koje inspirišu ljude da razviju empatiju kroz uzore.“ Kao primjer snage takvih ličnih priča da izazovu empatiju, Mutanguha završava svoju priču prepričavajući priču o 11-godišnjoj Grace, koja je, iako rođena u porodici Hutu, spasila jednogodišnju Tutsi bebu čija je majka umrla pred njom. Iako je Graceina porodica Hutu bila protiv ovog čina, uzela je bebu i pronašla način da se brine o njoj. Mutanguha prepričava: ,,Njena porodica je bila protiv toga, pa je morala sama pronaći hranu za bebu i način da je odvede u izbjeglički kamp. Odlučila je pridružiti se pobunjenicima i prihvatili su je.“
I Grace i beba su preživjele genocid i živjele su zajedno kao porodica. ,,Danas, Vanessa, beba koju je Grace spasila, radi ovdje u Memorijalnom centru.“ Mutanguha vjeruje da su priče poput Graceine od vitalnog značaja za podučavanje empatiji. One pomažu djeci da shvate važnost donošenja etičkih odluka, kritičkog razmišljanja i preuzimanja odgovornosti. Uvjeren je da dijeljenje takvih snažnih narativa u učionicama podstiče dijalog i razumijevanje, kako za kritičku evaluaciju prošlosti, tako i za mirnu budućnost.
