Hranu i njenu konzumaciju obično doživljavamo kao primarnu ljudsku potrebu. Međutim, promatrano sa sociološkog i antropološkog aspekta, hrana je više od toga i može se vezati uz lokalitet, navike, stil života, običaje ali i religiju.
U današnje vrijeme, hrana je i pokazatelj društva u kojem živimo u kojem uslijed kapitalističkog ustrojstva svijeta, razlike između bogatih i siromašnih su vidljive u pristupu i odnosu prema hrani.
Ako ste iz Bosne i Hercegovine, onda se vjerovatno čuli uvriježenu izreku: „Hljeb se ne baca, to je grijeh“, a šetajući ulicama brojnih gradova mogu se na kontejnerima vidjeti zakačene vrećice s hljebom, što je mali, ali veliki običaj koji veže nas sve koji imamo malo više za taj nego što nam je potrebno, s onima koji nemaju i kojima je ta šnita hljeba možda jedini obrok u danu. Da se hljeb nikada ne baca, samo je jedan od običaja vezanih uz hranu koji se godinama prenosi sa generacije na generaciju u našem društvu. Pojedini običaji vezani uz hranu prisutni su kod pripadnika sve tri etničke skupine u Bosni i Hercegovini, te nas brojne namirnice, začini, vrste jela spajaju, a samo ponekad mogu biti i izvori sitnih tenzija, kao što su one čiji ćevap u Bosni je najbolji – ili kada za trpezom neko potegne pitanje koliko ima vrsta bureka ili je burek samo onaj s mesom.
Za Admiru Hajdarpašić, vlasnicu restorana “Slap” iz Banjaluke hrana ima moć povezivanja ljudi, jer se oko stola dijele ne samo obroci, već i priče, tradicija i emocije. Restoran “Slap” osnovan je 2006. godine i danas i dalje radi punom parom. Nalazi se na desnoj obali rijeke Vrbas, a brojni posjetitelji tradicionalno mu se vraćaju zbog ukusne domaće kuhinje i predivnog etno ambijenta sa mnoštvom antikviteta. Ovaj restoran omiljen je i zbog velike terase na kojoj uz nagradu za svoje nepce možete nagraditi i sluh, osluškujuću huk slapa na Vrbasu.
Uz brojna domaća jela kao što su begova čorba, teletina ispod sača, sarma, restoran “Slap” je nadaleko poznat po svojim banjalučkim ćevapima.
Ćevapi kao simbol zajedništva
„Ćevap, kao vodeće bosanskohercegovačko jelo, simbol je zajedništva i gostoprimstva, okupljajući ljude različitih kultura i generacija. Banjalučki ćevapi prepoznatljivi su po specifičnom obliku, jer se formiraju u spojene četvorke, te po jednostavnoj recepturi s naglaskom na prirodan okus mesa. Pečeni na roštilju, uz dodatak duše u pripremi, postaju pravi gurmanski užitak“, objašnjava nam Admira specifičnosti banjalučkih ćevapa.
U obitelji Hajdarpašić koja vodi restoran recepti se prenose sa generacije na generaciju. „To je ključno kako bi se očuvala tradicija i spriječilo da bogatstvo ukusa padne u zaborav. Recepti nisu samo način pripreme hrane, već i odraz kulture, identiteta i istorije jednog naroda“, zaključuje Admira.
A da hrana ima moć da povezuje i doprinese osjećaju pripadnosti, smatra i Sanda Mešinović, diplomirani demograf. Kako je kazala, hrana je vitalni dio svakog ljudskog bića. „Od trenutka kada smo u majčinom zagrljaju, dojenje ne predstavlja samo preživljavanje i namirivanje, već kontakt, zajedništvo sa drugom osobom i doprinosi osjećanju pripadnosti. Hrana od tog trenutka jeste utkana u sam naš genetski potencijal kao prilika za ponovno povezivanje, razmjenu, njegovanje i osjećaj pripadnosti“, kazala je Sanda pojašnjavajući kako nas hrana oblikuje još od najranije dobi.
Kada govorimo o tradicionalnim jelima, hrana koja je dio određene kulture može utjecati na jačanje pripadnosti određenoj zajednici i osjećanju zajedništva, kao i sam čin pripremanja hrane. Ali njena uloga nije samo povezivanje sa kulturom kojoj mi pripadamo, već i kako nam Sanda naglašava: „To je i prilika za upoznavanje drugačijeg, drugog, raznolikosti kojima ovaj kolektivni svijet planete Zemlje obiluje. Pripremanje hrane može biti djelo podmirenja osnovne biološke potrebe, ali istovremeno ritual pun svjesnosti, namjere, prisustva i nečeg višeg, prenos Duha, ljubavi i nježnosti prema drugom ljudskom biću (ali i sopstvenom) kojem je hrana namijenjena.“
U šarolikosti naroda koji žive u Bosni i Hercegovini, primjećujemo i sličnosti i razlike u prehrambenim navikama koje vežu uz religiju kojoj pripadaju. Postove, ali i specifična praznična jela koja se pripremaju za važne datume, trebamo posmatrati kao priliku za upoznavanje i zbližavanje, a ne nešto što nas razdvaja.
„Ništa što je bazirano na podjelama (i svojevrsnom insistiranju), u dugom periodu svijesti ne može da raste, razvija se, obnavlja i istraje. Samo raznolikost, dovoljno fleksibilna da opstane u poznavanju i poštovanju ličnog porijekla, može doprinijeti razvoju zdravog i svjesnog pojedinca i društva. Ako ogradimo sebe u samo onom što je nasljeđe i tradicija, bez uvremenjavanja, otvorenosti i svjesnosti o drugačijim kontekstima i društvenim prilikama naših života u odnosu na naše prethodnike, kao i raznolikosti svijeta, ono najSvetije u nama polako umire“, govori nam Sanda.
Šarolikost prazničnih trpeza
Ljepota Bosne i Hercegovine je upravo njena multikulturalnost, pa iako od 90-ih godina u znatno manjem broju, i danas i dalje imamo „mješovite brakove“ koji nam mogu biti inspiracija da su praznične trpeze uvijek dobrodošle, bilo da ih vežemo uz Bajrame, Božiće ili tradiciju porodičnog nedjeljnog ručka. Kako nam govori Dragana Ilibašić, kod nje doma se odmalena obilježava sve.
„Još kao mala uživala sam sa jednom bakom u bojanju jaja za Uskrs, dok bi za Bajram sa majkom radila na pripremi baklave. Pamtim i pripreme za obilježavanje slave od dede, dane kada je baka pravila po nekoliko vrsta različitih suhih kolača: od oblatnih do šapica, ali i ručkove za Bajram koji su uvijek bili sastavljeni od nekoliko tradicionalnih jela. Majka je uvijek razvijale kore za burek i mene godinama učila tome. Iako danas ja kupujem gotove kore, nikada ne bih mijenjala te čari kada smo svi zajedno za stolom i za Božić i za Bajram, i dijelimo kako zahvalnost na bogatoj trpezi, tako i zahvalnost na toj ljepoti naše obiteljske šarolikosti“, ispričala nam je Dragana.
Kao što vidimo iz primjera naših sugovornica, iako živimo u vremenu velike potrošnje i brze hrane, značaj hrane i njeni kulturološki aspekti i dalje su prisutni i oblikuju naše društvo. Hrana predstavlja mjesto susreta, zajednice, osjećanja pripadanja, međusobnog rasta, podrške i ljubavi.
„Bez obzira na boju kože, pol, starost, vjersku, rasnu ili bilo koju drugu pripadnost, hrana može, i jeste, univerzalni jezik ljubavi. Sa njom možemo pokazati i koliko imamo kapaciteta da volimo, ali i da primimo ljubav od drugog (drugačijeg)“, poručuje Mešinović.
