Ekonomsko nasilje nad ženama u Bosni i Hercegovini je jedan od najpodmuklijih oblika nasilja koje direktno utiče na njihovu finansijsku nezavisnost, dostojanstvo i mogućnost izbora, a vrlo je često zanemareno i teško prepoznatljivo.
Uz potrebu donošenja i implementacije zakonskih odredbi, neophodna je kontinuirana pomoć ženama da pređu prepreke ekonomskog nasilja s kojim najčešće same ne mogu da se izbore.
Ekonomsko nasilje uključuje kontrolu nad prihodima, uskraćivanje pristupa novcu ili sprečavanje zapošljavanja, obrazovanja ili usavršavanja, što žrtve dovodi do potpune zavisnosti od nasilnika i onemogućava im da napuste nasilnu vezu, potraže pomoć ili započnu novi život. Ovakve situacije uzrokuju psihološke posljedice poput depresije i ankcioznosti.
Banjalučanka Aca (identitet poznat Balkan Diskursu) je prije nekoliko godina bila u dugogodišnjem partnerskog odnosu s osobom za koju navodi da je ekonomski zlostavljala. Ona je radila i zarađivala novac, a on je trošio bez bilo kakve odgovornosti. Nasilje koje je preživjela i danas je ne ostavlja mirnom.
„Uzimao je od mene novac za kiriju, pravdajući se da trenutno nema, a onda bi izlazio s društvom, kao da nema nikakvu odgovornost. Kada bih ga zamolila da dođe po mene poslije posla, tražio bi da mu platim gorivo, kao da sam ja od njega uzimala novac, a ne on od mene“, prisjeća se Aca.
Navodi da je plaćala svaki račun. On je, prema njenim riječima, insistirao na odlaske u restorane s obrazloženjem da ne može da jede hranu koju je ona spremala dan prije ili da kupi nešto u pekari, budući da je radila po 12 sati. „Nikada mu nije palo na pamet da me pita da li sam umorna i kako mogu da podnesem taj teret. Osjećala sam se poniženo. Iskoristio je svaki moj trud, svaku moju žrtvu, a na kraju me je ostavio, kao da nikada ništa nije bilo“, pojasnila je.
Posljedice takvog partnerskog odnosa, Aca navodi da su i dalje prisutne.
„I danas nosim posljedice tog iskustva – osjećam se izmanipulisano, slomljeno, kao da ništa što sam uradila nije bilo dovoljno. To me naučilo koliko je važno da prepoznam takve znakove i da postavim granice, ali bol i osećaj poniženja nikada u potpunosti ne nestanu“, istakla je Aca.
Ekonomsko nasilje prateći oblik drugih nasilja
Gordana Vidović, direktorica Udruženja građana Budućnost, koja je otvorila prvu Sigurnu kuću u Republici Srpskoj u Modriči, navela je da je ekonomsko nasilje u našem društvu prisutno mnogo više nego što možemo i da pretpostavimo. Razlog je što se nasiljem najviše bavimo kako bi sanirali akutne probleme, a veoma malo uzrocima.
„U tim akutnim situacijama jeste najvažnije pobrinuti se za žrtvu kako bi trenutno riješila problem i/ili se stabilizovala. Kada bismo dugoročnije radili na osnaživanju žrtava što uključuje i razvijanje individualnog plana podrške, tada bismo jasnije razumjeli da je ekonomsko nasilje prateći oblik svih drugih oblika nasilja“, objašnjava Vidović.
Zabrinjavajuće je koliko je često prisutan obrazac da žene napuštaju posao nakon ulaska u bračnu ili vanbračnu zajednicu, jer njihov partner već na početku zajedničkog života insistira na tome, uvjeravajući ih da su njegove zarade dovoljne i da nema potrebe da one rade.
„Mnoge žene su same odlučile da napuste posao jer nisu mogle da izdrže konstantno praćenje i kontrolu, te su radi ̒mira u kući’ donosile odluku da napuste posao i potpuno se posvete porodici kako bi bile ̒dobre žene’. Mnoge žene, pa čak i one koje su bile zaposlene su imale limitirana sredstva koja su mogle da troše za kućne potrepštine, pri tom su preživljavale torturu i takvu kontrolu potrošenog novca da su vremenom prestale i da se bave opskrbom i to su prepuštale muževima kako ne bi preživljavale torturu“, navodi Vidović.
O ovoj temi se u javnosti često premalo govori. Bilo bi izuzetno korisno da se više pažnje posveti pričama žena koje su uspele da izađu iz kruga nasilja nakon što su postale ekonomski nezavisne, jer njihova iskustva mogu poslužiti kao inspiracija i podrška drugim ženama u sličnim situacijama. Žene, prema riječima Vidović, zbog stigme ne žele da se o njima javno govori.
Prisjetila se jedne žene koju je muž godinama zlostavljao a imala je završenu srednju školu i mogla je bez problema da se zaposli u javnoj ustanovi ali joj nije dozvolio. Imali su djecu.
„Djeca su odrastala, završila škole… Zbog djece je trpjela, ali kada su se djeca osamostalila ona je ostala sama i sve teže je podnosila muža alkoholičara koji joj je u takvom stanju upućivao i jezive pretnje“, prisjeća se Vidović.
Nakon jedne mučne situacije, nadalje navodi Vidović, dospjela je u sigurnu kuću. Muž ju je tražio i kako nije mogao da je nađe izvršio je samoubistvo službenim pištoljem. Tek nakon njegove smrti za nju je nastao pakao jer je on bio prezadužen kod raznih banaka i to uglavnom kao žirant ljudima koji nisu vraćali kredite. Blokirana joj je penzija kako bi se vraćali krediti. Pri tom se suočila i sa muževljevom porodicom zbog kuće koju je zajedno s mužem izgradila na zemljištu njenog svekra. Dakle, nije imala ni tu vrstu sigurnosti.
„Ne želim da se toga sjećam“
„Ona je uz našu podršku i podršku naših donatora započela vlastiti biznis. Nije bilo lako ali je uspjela i sada je veoma uspješna. Ona je odličan primjer kako se može i pored svih nedaća uspjeti. Međutim, ona ne želi u javnost sa svojom pričom jer ne želi da je neko sažaljeva. Jedne prilike nam je rekla: ̒Molim vas nemojte me više zvati bivšom žrtvom. Pozovite me kao uspješnu preduzetnicu, jer ja više nisam žrtva i ne želim toga da se sjećam. Previše mi je i sada sve bolno da bih pričala o svom životu̓“.
Nevladine organizacije naročito one koje vode sigurne kuće su počele da rade na obrazovanju žena kako bi stekle kvalifikaciju ili se prekvalifikovale za određena zanimanja i tako postale konkurentnije na tržištu rada.
„Primjeri dobre prakse se već uočavaju, jer su mnoge žene nakon ekonomskog osnaživanja započele vlastiti biznis ili se zaposlile u raznim preduzećima, počele su da privređuju i obezbjeđuju sebi i djeci sredstva za život, što je ključno za izlazak iz kruga nasilja“, ističe Vidović.
Svakako da bi bilo znatno olakšano u borbi protiv ekonomskog nasilja kada bi postojala zakonska regulativa koja bi se bavila ekonomskim nasiljem nad ženama.
„Imajući u vidu da već tri decenije neprestano zagovaramo usvajanje zakonskih propisa kojim će se institucije sveobuhvatno baviti, te da se možemo pohvaliti prilično dobrim zakonskim rješenjima, vjerovatno ne bi bio problem da se i ekonomsko nasilje zakonski riješi. Problem je implementacija zakona i što za ovu ranjivu grupu stanovništva uglavnom nema novaca“, naglašava Vidović.
U mnogim uređenim zemljama se podrazumijeva da žene dobiju sveobuhvatnu podršku i da ta podrška traje kontinuirano.
„Država stoji iza tih žena i konstantno im pomaže u svim situacijama pa i ekonomskom osnaživanju. Mi smo svjesni da je to kod nas gotovo nemoguće jer država nije u stanju da se dugoročno bavi ovim problemom“, za kraj ističe Vidović.
Psihološkinja Irena Đumić naglašava da ekonomsko nasilje predstavlja sprečavanje pristupa i raspolaganje zajedničkim materijalnim sredstvima.
„Ovim oblikom nasilja se stvara i produbljuje ovisnost žrtve o počiniocu, te uspostavlja kontrola nad njenim ponašanjem i odlukama. Žrtve gube samopoštovanje, osjećaju se bespomoćno i zarobljeno, pojačavaju se depresivna i anksiozna stanja. Ovo je vrlo moćan oblik nasilja jer veže žrtve uz počinioca i često baš zbog ovoga ne potraže pomoć ili se vrate u nasilnu zajednicu, jer ne vide nikakav izlaz. Naravno, još je teže izaći iz ovakvog odnosa ukoliko par ima djecu“, pojašnjava Đumić.
Prema njenim riječima, postoje i razne predrasude koje su društveno nametnute, a u koje i same žrtve često vjeruju i ostaju u nasilnom odnosu. Đumić navodi neke od njih i pojašnjava: „On brine o svemu – znači voli me“, gdje žena dopušta muškarcu da vodi finansije smatrajući to izrazom brige i ljubavi, „Žena se mora udati – veza koju je zaključila je njen izbor“, pa ako se pokaže da je partner nasilan žrtve često zbog prihvatanja vlastite odgovornosti odluče da ostanu pri svom izboru iako je upitno da je bio njen zbog pritiska okoline. Đumić dodaje i da se žene rukovode i predrasudom „djeci je neophodan otac“, iako je djeci, čak više od oca, potreban život bez nasilja.
