Sjećanje na bivšu Jugoslaviju i dalje je veoma živo u Bosni i Hercegovini, bilo da pijete pivo u kafiću Tito, prolazite kroz online leksikon YU mitologije tražeći zanimljivosti iz bivše države, ili kroz istraživanja koja provode stručnjaci.
Dolazeći iz Ujedinjenog Kraljevstva, ideja o kafiću posvećenom nostalgiji za propalom državom djeluje kao vrlo neobičan koncept. Međutim, ako otputujete u Sarajevo, srce Bosne i Hercegovine, pronaći ćete kafić Tito – popularni bar ispunjen karakteristikama iz bivše Jugoslavije, bistama dugogodišnjeg lidera Josipa Broza Tita. A na dječijem igralištu pronaći ćete oklopna vojna vozila koja su koristili partizani tokom Drugog svjetskog rata.
U istraživanju uloge jugonostalgije u bosanskohercegovačkoj i regionalnoj politici razgovarao sam s dvije stručnjakinje u oblasti politike sjećanja i nostalgije. Prva je dr. Milica Popović, viša postdoktorska istraživačica na Institutu za kulturne studije Austrijske akademije nauka, koja je svoj rad posvetila razumijevanju narativa sjećanja unutar Jugoslavije. Druga je Leila Bičakčić, direktorica Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), koja ima više od 20 godina iskustva u regionalnom istraživačkom novinarstvu, fokusirajući se na organizirani kriminal i korupciju te njihov negativan uticaj na živote običnih građana. Obje su podijelile svoje uvide o trenutnom stanju jugonostalgije te predstavile šta njihova iskustva i istraživanja sugeriraju o ulozi jugonostalgije u bh. politici i među građanima Bosne i Hercegovine.
Razumijevanje koncepta jugonostalgije
Termin jugonostalgija prvi put je upotrijebljen ubrzo nakon završetka jugoslavenskih ratova. Krajem 1990-ih, hrvatski političari i nacionalni mediji koristili su taj izraz kako bi opisali one koji su bili protiv nove hrvatske države. Ovo je služilo kao sredstvo diskreditacije djelovanja i upravljanja socijalističke Jugoslavije, ali i kao način izbjegavanja ozbiljne rasprave o njoj (Ugrešić i Williams, 2015).
Važno je razumjeti kako je prva politički interpretirana verzija jugonostalgije evoluirala u tri različite grane. Prva od njih odnosi se na trajnu privrženost starom poretku socijalističke Jugoslavije (Aydoğan, 2022), dok druga uključuje koegzistenciju ambivalentnih i pozitivnih sjećanja na bivšu državu, u direktnoj konkurenciji s nacionalističkim narativima (Korchnak, 2023). Treća, pomalo drugačija interpretacija, spaja potrošačke aspiracije da se ožive jugoslavenski ideali kroz dobra s aktivnom odbranom prošlosti, osuđivanjem sadašnjosti i nadama za budućnost (Ugrešić i Williams, 2015). Ove interpretacije pomažu u razumijevanju kako jugonostalgija može predstavljati mnoge aspekte sjećanja, politička i druga.
Prva upotreba jugonostalgije od strane političkih elita i nacionalnih medija uticala je na pokušaje razumijevanja osjećaja vezanih za bivši socijalistički sistem. Posljednji posvećeni medijski napori da se razumije javno mnijenje i sjećanje na socijalistički režim sprovedeni su 2015. i 2017. godine s ograničenim istraživanjem kako ta mišljenja utiču na političko djelovanje (Moje Vrijeme, 2015; Keating i Ritter, 2017).
Popović je, međutim, savjetovala da se niski nivo medijske pažnje ne shvata kao indikator nedostatka interesa za jugonostalgiju i jugoslavizam uopšte.
„Za naučnike, tema i dalje ostaje relevantna, ali se percipira i istražuje kroz različite perspektive: s jedne strane, istraživanje historijske važnosti socijalističke Jugoslavije u svim njenim aspektima: političkom, ekonomskom, međunarodnom, kulturnom; a s druge strane, istraživanje relevantnosti i potencijala jugonostalgije i jugoslavizma danas. Rekla bih da se danas proizvodi više zaista relevantnih istraživanja, a manje banalizacije u medijima – ali to definitivno ne znači manje interesa“, kazala je Popović.
Kako ona ističe, interes medija za jugonostalgiju varira. Dodatno, akademski rad Popović i mnogih drugih pokazuje da postoji interes za proučavanje jugonostalgije, koji nije odražen u neujednačenosti medijskih objava.
Međutim, obim u kojem naučna istraživanja utiču na svakodnevnu političku sferu je tema za raspravu. Bičakčić je naglasila kontrastnu percepciju prema trenutnim istraživanjima, sugerišući da su trenutni napori za razumijevanje Jugoslavije „uglavnom u historijskom smislu, a ne u socio-ekonomskom, ne u sentimentalnom odnosu prema tom periodu, već više u izgradnji historijskog konteksta događaja iz 80-ih.“ Ovo pokazuje jaz između perspektiva običnih građana i akademskih istraživanja koja se trenutno provode.
Otmica Jugoslavije u bh. politici
Slika Jugoslavije koju plasiraju elite ključna je za raspravu o tome kako se njeno naslijeđe manifestuje u politici. Obje naše sagovornice primijetile su da su jugonostalgija i jugoslavizam u suprotnosti s narativom koji političari u zemlji žele promovirati.
„Sam pojam jugoslavenstva je nespojiv s takvom državnom strukturom, kao i s neoliberalnom etnonacionalnom politikom koju dijele političke stranke i entiteti“, navela je Popović.
Bičakčić smatra da su političari u vrijeme raspada Jugoslavije bili „disidenti jugoslavenskog poretka i sada pokušavaju pratiti različite verzije historije. Sada kada smo slomili Jugoslaviju i nalazimo se na raskršću u kojem pravcu ići, važno je uspostaviti novu ‘istinu’ jer će to oblikovati budućnost zemlje“.
Historijski kontekst propasti Jugoslavije osvjetljava ova mišljenja i objašnjava zašto negativni narativ o Jugoslaviji i dalje opstaje među političkim strankama.
Kako Knežević (2017) napominje, „Jugoslavija nije pala – ona je srušena. Nije umrla – ubijena je.“ Bičakčić je slično opisala kako je jugoslavenski sistem na kraju razoren od strane političkih aktera koji su željeli da taj sistem nestane. Ovo prikriva neprijatnu istinu: etnonacionalistička osjećanja koja su podstakla raspad Jugoslavije bila su efikasna i prihvaćena od strane velikih bivših Jugoslavena, od kojih su mnogi dobrovoljno izabrali da njihove republike napuste ovu zajednicu (Aydoğa, 2022).
Argument da su zemlje bolje same je nešto što Bičakčić vidi kao i dalje vrlo relevantno u naporima političkih elita da utiču na Bosance i Hercegovce:
„Za vrijeme Jugoslavije, stalno ste imali stavove sentimenta i povjerenja među narodima, ali narativ koji se danas gradi je da ne treba vjerovati drugima… To je prisutno sa svih strana – ne vjeruj, ne miješaj se, ne prelazi, ostani u svojoj grupi.“
Ovo se može vidjeti u stopi međunacionalnih brakova, koji su činili čak 13 posto svih brakova u Bosni i Hercegovini tokom jugoslavenskog perioda, ali su pali na samo četiri posto do 2017. godine (Crosby, 2017).
Dok je jugoslavizam kompromitovan u političkoj sferi, postoje i elementi ‘jugonostalgije’ koje mnogi politički akteri koriste kako bi održali i ojačali etnonacionalističke narative. Bičakčić je ukazala na to kako se mnoge političke stranke pozicioniraju u odnosu na jugoslavenske stranke:„Imate Socijaldemokratsku partiju koja je izgradila sebe na bivšoj komunističkoj partiji i tvrdila da ih nasljeđuju. Ali kada pogledate njihove programe sada, ne vidite mnogo tog nasljeđa.“
Slično tome, sa druge strane političkog spektra, Milorad Dodik iz entiteta Republika Srpska pokušao je nekoliko puta izjednačiti borbu bosanskih Srba sa borbom partizana predvođenih Josipom Brozom Titom, koji je predvodio jugoslavenski otpor tokom Drugog svjetskog rata.
Jugonostalgija i jugoslavenstvo kao ‘politika otpora’
Popović naglašava da se jugonostalgija i jugoslavenstvo također vide kao oblik politike otpora, u kojoj „sam čin pamćenja, nedostatak međunacionalnih mržnji i zajedničkog osjećaja jugoslavenstva, zatim kvaliteta normalnog života u Jugoslaviji i nada u napredak, socijalnu mobilnost i vjeru u socijalističku paradigmu, antifašistička tradicija partizanskog otpora i pobjede u Drugom svjetskom ratu, te internacionalizam i antikolonijalna borba Pokreta nesvrstanih – sve to postaje čin otpora.“
Gledajući najnovije ankete, pozitivno pamćenje Jugoslavije i njenog mjesta u Bosni i Hercegovini i dalje je prisutno. U anketi iz 2015. godine, 92 posto Bosanaca starijih od četrdeset i pet godina reklo je da su živjeli bolje pod Jugoslavijom, a 61 posto njih je izjavilo da bi mogli ponovo živjeti pod jednopartijskim sistemom (Moje Vrijeme, 2019). Nadalje, istraživanje iz 2016. godine pokazalo je da čak 77 posto Bosanaca smatra da je raspad Jugoslavije nanio više političke štete nego koristi, što je uglavnom povezano s disfunkcionalnim upravljanjem državom (Keating i Ritter, 2017).
Akademska istraživanja također ukazuju na pozitivne interpretacije jugoslavenske prošlosti. U istraživanju iz 2022. godine, mnogi ispitanici su izrazili da su, uprkos suzbijanju religije u socijalističkoj Jugoslaviji, tada osjećali sigurnije u društvu ljudi različitih vjeroispovijesti nego danas (Aydoğa, 2022).
Ipak, važno je priznati da postoji vrlo malo vjerovanja ili želje za stvarnim povratkom na socijalistički jugoslavenski sistem.
„Niko ne poziva na ‘povratak’, i to bi zaista bilo najneproduktivniji pristup ovoj temi, ali i jugonostalgija i jugoslavenstvo u svojim najproduktivnijim oblicima pružaju izvore otpora – i nade – u ovom sumornom, beznadnom trenutku“, primijetila je Popović.
Za Bičakčić, određeni aspekti jugoslavenskog društva čine se zauvijek izgubljenim: „Sentiment Jugoslavije; pripadnost većoj grupi, povjerenje u ljude iz komšiluka… U tom smislu ne vidim da bi Jugoslavija ikada bila oživljena.“
Budućnost bratstva i jedinstva
Jugonostalgija i jugoslavenstvo mogu se razumjeti kao faktori koji imaju mješovitu ulogu unutar političkog prostora Bosne i Hercegovine, što uključuje i određenu dozu kritike. Bičakčić je ukazala na to koliko se jugonostalgija manifestira kao politička akcija:
„Ako razgovarate s ljudima, biće jugonostalgični: ‘Oh, tada je bilo mnogo bolje’, ili ‘Ova zgrada je izgrađena u Jugoslaviji’. Ali na kraju dana, vratiće se svojim vjerskim ritualima i etno-kulturnim praksama.“
To je cinično razumijevanje granica jugonostalgije, ali jedno se ističe, na primjer, u izbornim rezultatima. Na posljednjim predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2022. godine, glavne etno-nacionalističke stranke nastavile su snažno držati ministre u rukama (NDI, 2022), a taj trend se nastavio i na lokalnim izborima 2024. godine. Takvi izborni rezultati uvijek izazivaju pesimistički pogled na stvarne promjene: „prihvatanje plemenske politike i strah od drugih etničkih grupa koje uzimaju vlast“ predstavlja stalnu temu na izborima u zemlji (Knežević, 2019).
Na regionalnom nivou također postoji veliki skepticizam, vezan za inicijative koje često ne rješavaju izazove regionalne saradnje, već ih samo identifikuju. Nedavna inicijativa Otvoreni Balkan, na primjer, bila je ispunjena nepovjerenjem nekoliko zemalja, uključujući Bosnu i Hercegovinu, koja je preferirala Berlin proces (Mirković, 2024). Otvoreni Balkan je ekonomska i politička zona tri članice Balkana: Albanije, Sjeverne Makedonije i Srbije. Međutim, Berlinski process – koji je prvobitno bio zamišljen kao četverogodišnja inicijativa za olakšavanje regionalne integracije na Zapadnom Balkanu – sada je u svojoj desetoj godini, sa malo opipljivih rezultata ili implementiranih dogovora (Shuka, 2024).
Nema sumnje da će jugonostalgija i jugoslavenstvo nastaviti da se razvijaju i evoluiraju, kroz kulturu, umjetnost, socijalne interakcije, politiku i proučavanje historije u Bosni i Hercegovini i širom regiona. Za Popović i Bičakčić, cilj bi trebao biti razumjeti kompletno naslijeđe Jugoslavije. Nostalgija može postojati, ali treba biti bolje informisana činjenicama o tome šta je Jugoslavija bila i kako je došlo do njenog kraja. Samo tada će ovo naslijeđe moći igrati informisaniju ulogu u bh. politici, sa opipljivim uticajem.
