Stalna borba BiH sa minama: “Pažnja! Zabranjen Prolaz!”

Ponedjeljak ujutro, 20. mart 2023. godine, 48-godišnji Smajo Zeničanin ide u obližnju šumu u blizini Doboja u potrazi za drvetom za ogrjev. Već u 15 i 10 sati policija dobija anonimnu dojavu o detonaciji u jednom od minskih polja na brdu Becanj. Smajo se nikad nije vratio kući. Poginuo je od protivpješadijske mine.

„To je nešto što se dešava“, komentarišu u misiji za deminiranje Norveške narodne pomoći (NPA) na području Sapne, Tuzlanski kanton, pojašnjavajući „možete hodati istim putem sto puta, naviknete se na to, povjerujete svom instinktu, možete biti udaljeni deset centimetara od mine i imate lažan osjećaj sigurnosti, sve dok ne dođe sudbonosni dan kada aktivirate minu“.

U BiH je ukupno 1.781 osoba postala žrtvom mina, dok ih je 624 poginulo. Procjenjuje se da je oko dva posto zemlje i dalje minirano i stavlja više od pola miliona građana direktno u opasnost. Govorimo o otprilike 80.000 mina, pri čemu većina nije precizno označena, što čini BiH jednom od najviše minama kontaminiranih zemalja na svijetu.

Proces deminiranja započeo je 1996. godine pod okriljem Ujedinjenih naroda (UN-a), osnivanjem agencije koja je prešla u državnu nadležnost – Centar za uklanjanje mina – BH MAC. Odgovorni su za identifikaciju miniranih područja, izradu planova i akcija, utvrđivanje protokola i omogućavanje, kao i koordinaciju intervencija kako nacionalnih tako i međunarodnih trupa. Izazov s kojim su bili suočeni je nedostatak preciznih podataka od vojski jer su mnoge mine postavili civilni pojedinci, a pravilni zapisi nisu vođeni. Samo 50-60 posto kontaminiranog područja moglo se precizno identifikovati.

Vremenske prilike, poplave i slično, uticale su na veliki dio zemlje, odnoseći minsko-eksplozivne naprave na mjesta koja nisu bila označena kao opasna. To je dovelo do poteškoća u mapiranju i označavanju mina.

Ni hrabri, ni kukavice

Deminiranje je generalno složen proces koji uključuje brojne institucije, stotine zaposlenika, medicinsko osoblje, mehanizaciju i značajne finansijske resurse.

U Misiji NPA, demineri koji imaju i više od 25 godina iskustva u deminiranju, pojašnjavaju da je za čišćenje minskog polja potrebno deset puta više truda, resursa i vremena nego prilikom postavljanja mina. Navode da je u ljudskoj prirodi bježati od opasnosti, a deminer kad vidi opasnost mora ići prema njoj s ciljem neutralizacije kako niko ne bi bio povrijeđen zbog čega ih mnogi smatraju herojima.

Koliko je deminiranje rizičan posao, govori i podatak da je Tim za deminiranje NPA pretrpio gubitak troje kolega, među kojima je i jedan 18-godišnjak koji je obavljao svoju prvu misiju deminiranja. Počeo je raditi na nagovor svoga oca, koji je također bio deminer i član NPA. Od početka humanitarnog deminiranja u BiH, 53 deminera su izgubila život.

Vođa tima, izražavajući crni humor koji je karakterističan za Bosance, sažima posao kao „morate pronaći minu prije nego iko čuje“.

Mine – Made in Bosnia

,,Mnoge od ovih bombi napravljene su u Bosni. Nekada su se izrađivale u fabrikama širom zemlje. Imamo kolegu koji je radio u jednoj od tih fabrika, zatim je učestvovao u protuminskim misijama tokom sukoba i sada radi s nama na razminiranju. PROM-1 je smrtonosna, a mi ih iskopavamo u savršenom stanju, kao da su jučer tu stavljene. Ova mina je najveći uzrok stradanja“, objašnjava Selma Antić, voditeljica projekta za procjenu rizika i edukaciju NPA.

Za protivpješadijsku minu „Made in Bosnia“, ona pojašnjava da je proizvedena u periodu bivše Jugoslavije, a prisutna je i u drugim dijelovima svijeta kao što su Čile, Irak ili Mozambik. Ono što ih čini najsmrtonosnijim, kako ističe, je dvostruki sistem detonacije, s prvom eksplozijom koja izbacuje projektil u zrak na visinu od otprilike 65 centimetara i drugom eksplozijom koja implozira metalno tijelo mine i pretvara ga u hiljade malih projektila s dometom većim od sto metara.

Još jedan element povezan s deminiranjem, a pod brendom „Made in Bosnia“ je specijalizirana jedinica za otkrivanje eksploziva s obukom pasa, uzgojenih i obučenih u Globalnom centru za obuku pasa za otkrivanje mina i eksploziva Norveške narodne pomoći. Centar se nalazi u Blagovcu u blizini Sarajeva.

Prilikom naše posjete dočekao nas je Hakon Ovland, jedan od osnivača i posljednji Norvežanin koji tamo radi. Kazao je da je Centar počeo sa radom 2004. godine, a prvo leglo pasa imali su u kući koju su iznajmljivali u blizini ovog mjesta.

Psi iz BiH spremni za Ukrajinu

Istaknuo je da su ovi psi kao Formula 1, kao da imaju dodatnu brzinu. Čak i u zemljama poput Iraka, ovi psi, prema njegovim riječima, mogu pokriti površinu od 1.000 metara kvadratnih dnevno.

„Trošak svakog psa iznosi 25.000 dolara a prosječno košta jedan dolar da se očisti jedan kvadratni metar zemlje. Zaključno, trošak psa se isplati u jednom mjesecu rada, s mogučnošću rada od osam godina“, pojasnio je Ovland.

Tim od 15 pasa je spreman za odlazak u Ukrajinu, kazao je Amer Skenderagić, jedan od trenera u centru s iskustvom deminiranja u Jemenu, Kambodži i Angoli. Pojasnio je da obuka traje dugo i zahtijeva kontinuirani rad tokom najmanje dvije godine dok pas nije operativan. Proces započinje desetosedmičnim periodom za promatranje refleksa štenca prije početka obuke. Nakon što dostignu 15 do 18 mjeseci, spremni su za rad u minskom polju. Slijedi period od tri do šest mjeseci prilagodbe teritoriji zemlje u kojoj će se provoditi misija deminiranja.

Instruktori naglašavaju jako vezu koja se razvija između psa i vodiča, ističući da ih tretiraju kao kolege, njihovu najvrjedniju imovinu, koja ne samo da spašava u mnogim situacijama već su spasili živote miliona ljudi. „Pas i vodič su kao jedno“, zaključio je Skenderagić.

Dok se u Bosni nastavlja borba protiv neeksplodiranih mina, ovaj bolni podsjetnik na rat je sol na ranu preživjelima.

_______________

Ovaj članak je ranije objavljen u drugom izdanju MIR Magazina (maj 2024.). MIR Magazin je godišnja publikacija i platforma za mlade inovativne ljude koju su razvili Centar za postkonfliktna istraživanja i Balkan Diskurs.