Inkluzivno obrazovanje djece s poteškoćama u razvoju često je prepreka i u drugim obrazovnim sistemima. U Bosni i Hercegovini (BiH) posebno nailazi na prepreke zbog decentraliziranog sistema zbog čega djeca s poteškoćama u razvoju i njihovi roditelji osjećaju najveću posljedicu.
Inkluzivno obrazovanje u Bosni i Hercegovini sastavni je dio obrazovanja, politika i međunarodnih obaveza. Još skoro prije 16 godina, BiH je zajedno sa 186 zemalja ratificirala Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s poteškoćama u razvoju (CRPD), obavezujući se da će osigurati da djeca s poteškoćama uče zajedno sa svojim vršnjacima, uz podršku koja im je potrebna i bez diskriminacije. Ali dok zakonodavstvo proglašava jednak pristup, stvarnost za ovu djecu je ponekad drugačija.
Mnogi problemi unutar inkluzivnog obrazovanja proizlaze iz jednog sveobuhvatnog problema – fragmentiranog sistema koji blokira napredak. Stručna mišljenja ukazuju na jednu veliku prepreku u postizanju inkluzivnog i pristupačnog obrazovanja. „Vrlo decentralizirani sistem je zaista teško navigirati“, objašnjava Jasmine Miller, doktorantica specijalizirana za inkluzivno obrazovanje, dodajući da „ne postoji politika koja uključuje sve regije, tako da je ta politika neujednačena. Zbog te fragmentiranosti sigurno će biti problema s finansiranjem i implementacijom bilo kakvih promjena.“
Miller kao problem navodi i okruženje kao način za doprinos otežavanju prava osoba s poteškoćama u razvoju jer često nemate pristup. ,,Nažalost, ne vidim dovoljno promjena u okruženju“, istakla je Miller.
Uprkos ratifikaciji CRPD-a, Bosni i Hercegovini još uvijek nedostaje jedinstvena definicija invaliditeta, standardizirani alati za procjenu, zagarantovano finansiranje inkluzivnog školovanja i ažurirana nacionalna statistika. Posljednji reprezentativni skup podataka, Višestruko klastersko istraživanje indikatora (Multiple Indicator Cluster Survey), datira iz 2011-12. Bez savremenih podataka, Miller se pita: „Kako možete krenuti naprijed? Potrebna vam je početna tačka za planiranje i pozivanje na odgovornost za podatke.“
Iza strukturne disfunkcije stoje porodice koje svakodnevno snose njene posljedice. Jedan roditelj mlade odrasle osobe s cerebralnom paralizom opisao je odgajanje djeteta u sistemu u kojem je inkluzija gotovo u potpunosti zavisila od njene lične žrtve. Majka je pojasnila: „Moje dijete ne može ništa samo. Morala sam biti sa djetetom u školi svaki dan. Sjedila sam na časovima, slušala predavanja, radila domaće zadaće i podržavala svoje dijete u svakom koraku.“
Prisjeća se trenutaka kada je istinska inkluzija bila vidljiva. U srednjoj školi, njeno dijete je recitovalo dio iz romana Meše Selimovića Derviš i smrt, što je imalo izuzetno emotivan uticaj na publiku.
,,Škola nije izdvajala moje dijete. Bio je ravnopravan sa ostalima“, navela je majka, pojasnivši da ovaj uspjeh nije bio rezultat funkcionalnog obrazovnog sistema već je došao zbog toga što je ona radila kao neplaćena njegovateljica s punim radnim vremenom. Sada, kao odrasla osoba, njeno dijete je i dalje u potpunosti ovisno o porodičnoj brizi. ,,Njegova samostalna budućnost ne postoji“, priznaje. BiH nudi vrlo malo ustanova za dugotrajnu njegu ili program podrške za stanovanje odraslih osoba s invaliditetom, ostavljajući porodice da same preuzmu odgovornost.
S druge strane, nastavnici se često smatraju glavnim implementatorima inkluzivnosti. Međutim, mnogi se osjećaju nespremno. Đuldina Kurtović, nastavnica iz sarajevske Treće gimnazije, kazala je da se ne osjeća adekvatnom obučenom za rad s učenicima s posebnim obrazovnim potrebama. ,,Trenutno obrazovanje i obuka nisu dovoljni. Čak i ako postoji podrška mobilnih timova, psihologa i pedagoga, detaljna obuka bi trebala pružiti više podrške“, smatra Kurtović.
Kurtović je navela da je do sada imala priliku da radi s učenicima a autizmom i Downovim sindromom, pripremajući individualne planove i pružajući dodanu pažnju.
Međutim, podrška pojedinačnoj djeci ostaje nedosljedna. Neki učenici su imali asistente; drugi nisu. Ova iskustva odražavaju nalaze World Visiona i UNICEF-a u kojima se navodi da kada inkluzivno obrazovanje funkcionira u BiH, to je zahvaljujući izuzetnom ličnom trudu, a ne sistematskoj podršci.
Čak i uz sistematska ograničenja, BiH ima primjere inkluzivne prakse koji pokazuju šta je moguće. Priča o Lejli Ibrahimi, koja je prvobitno smještena u specijalnu školu uprkos visokim kognitivnim sposobnostima, pokazuje kako su male prilagodbe poput usmenih ispita umjesto pismenih, prilagođenih formata učenja i podržavajućeg okruženja promijenile njen put. Danas je doktorantica biologije, a njena priča pokazuje da se inkluzivno obrazovanje može izgraditi kroz razumijevanje i fleksibilnost.
U nedostatku snažne državne podrške, specijalizirani centri igraju preveliku ulogu u brizi i za djecu i za odrasle s invaliditetom. U Centru za djecu i odrasle s posebnim potrebama Zeničko-dobojskog kantona, koordinatorica Meldina Ugarak opisuje sistem izgrađen oko usluga rane intervencije, individualiziranih programa, multidisciplinarne terapije i stručnog osposobljavanja za promociju nezavisnosti. Ali čak i ovi centri suočavaju se sa strukturnim ograničenjima. „Većina sistema se provodi kao projekti“, kaže Ugarak, pojašnjavajući „Šta god se testira, ostaje – ali niko ne istražuje da li je dobro ili loše. Škole i dalje funkcionišu kao što su funkcionisale prije 30 godina.“
Ona navodi dugu historiju kašnjenja u donošenju politika: zakon o inkluziji je izrađen 2004. godine, ali su propisi koji objašnjavaju kako ga implementirati stigli deset godina kasnije. Školski asistenti su postali dostupni u školama tek u posljednje tri do četiri godine. „To je napredak“, primjećuje, „ali premalo je, prekasno.“
Ono što se može zaključiti iz navedenog, BiH ima pravni okvir za inkluzivno obrazovanje, ali ne i sistematsku posvećenost. Djeca sa poteškoćama u razvoju uspijevaju kada pojedinci kompenziraju ono što sistemu nedostaje, a ne zbog podrške sistema. Ipak, postoji nada – u predanim nastavnicima, otpornim porodicama, specijaliziranim centrima i snažnim pričama o inkluziji urađenoj kako treba. Ako BiH zaista namjerava ispuniti svoje obaveze prema Konvenciji o pravima osoba sa poteškoćama u razvoju, kao i druge akte koje se odnose na inkluziju i jednako obrazovanje za sve, mora preći iz težnje u životnu stvarnost, mora transformirati inkluziju iz težnje u životnu stvarnost. To počinje slušanjem svakodnevnih iskustava djece, nastavnika i porodica.
