U jednoj zgradi, u istom gradu, djeca u Bosni i Hercegovini često uče različite sadržaje i stvaraju podijeljenu verziju stvarnosti.
Ulaze na različita vrata, sjede u različitim učionicama, koriste različite udžbenike i usvajaju različite narative o prošlosti – iako dijele isto dvorište, isti zrak i istu budućnost. Praksa ‘Dvije škole pod jednim krovom’ iako okarakterisana kao oblik institucionalne segregacije u obrazovanju u izvještajima mnogobrojnih organizacija, ali i utvrđena sudskim presudama, i dalje postoji.
Praksa ‘Dvije škole pod jednim krovom’ uspostavljena je u kontekstu poslijeratne obnove i povratka raseljenog stanovništva, u etničkim podijeljenim sredinama jer je obrazovanje percipirano kao potencijalno žarište konflikta. Ideja je bila da djeca različitih etničkih grupa pohađaju nastavu u istoj zgradi, ali po različitim nastavnim planovima i programima, kako bi se izbjegli sukobi. Međutim, ono što nikada nije precizirano bio je rok trajanja takvog sistema. Privremeno rješenje nije imalo izlaznu strategiju. Umjesto integracije, izabran je model fizičkog razdvajanja, predstavljen kao kratkoročna mjera stabilizacije.
Danas, nakon više od dvije decenije, ovakva praksa i dalje postoji u desetinama škola, prvenstveno u Srednjobosanskom, Hercegovačko-neretvanskom i Zeničko-dobojskom kantonu. Prema podacima OSCE-a, riječ je o najvidljivijem primjeru diskriminacije u obrazovanju u Bosni i Hercegovini, koji je u direktnoj suprotnosti s domaćim zakonodavstvom i međunarodnim standardima ljudskih prava.
Uz diskriminaciju, ovakva praksa okarakterirsana je u izvještajima Misije OSCE-a u BiH, analizama stručne javnosti i pojedinim sudskim presudama kao oblik institucionalne etničke segregacije u obrazovanju. Segregacija u obrazovanju ne završava na fizičkom razdvajanju učenika. Ona se najdublje manifestuje u sadržaju znanja koje djeca usvajaju jer se koriste različiti udžbenici, nastavni planovi i interpretacije ključnih istorijskih događaja.
Na taj način, obrazovni sistem prestaje biti prostor razvoja kritičkog mišljenja i postaje instrument reprodukcije kolektivnih narativa. Djeca ne uče da propituju, već da prihvataju unaprijed zadane istine, pokazuje analiza UNICEF-a o nejednakostima u školama u Bosni i Hercegovini. Umjesto pluralizma, njeguje se paralelna istina; umjesto dijaloga, tišina.
Istraživanje Radija Slobodna Evropa iz 2022. godine, simbolično naslovljeno „Na odmorima zajedno, na časovima razdvojeni“, dokumentuje situacije u kojima učenici dijele ista dvorišta i hodnike, ali se sistematski razdvajaju kada nastava počne. U članku se ističe da ovakav obrazovni kontrast ilustrira postojanje dubokih institucionalnih podjela u školama.
Paralelni društveni svjetovi
Jedna od najtežih, ali često zanemarenih posljedica ovog sistema jeste njegov utjecaj na socijalni i emocionalni razvoj djece. Bez zajedničkih projekata, timskog rada i svakodnevne saradnje, mladi ljudi odrastaju u paralelnim društvenim svjetovima. Istraživanje organizacije Black Lives Matter at School, koje analizira dugoročne efekte segregacije u školama, pokazuje da ovakva podjela ograničava mogućnosti djece da razviju ključne socijalne vještine, uključujući empatiju, suradnju i sposobnost razumijevanja različitosti. Djeca koja odrastaju u takvim uvjetima rijetko imaju priliku da se međusobno upoznaju izvan svoje etničke ili društvene grupe, što povećava rizik od jačanja predrasuda i smanjenja socijalne osjetljivosti.
U ovom sistemu, identitet se ne gradi kroz lična iskustva i neposredne interakcije, već kroz naslijeđene društvene podjele i kolektivne narative. Djeca ne uče da preispituju ili razumiju „drugog“ kao osobu, već ga upoznaju isključivo kroz društvene i političke konstrukte. Ova kombinacija institucionalne segregacije i ograničenih socijalnih prilika potvrđuje koliko obrazovni sistem može biti instrument reprodukcije podjela, umjesto prostora u kojem se razvija kritičko mišljenje i međuljudsko razumijevanje.
Glasovi mladih za prevazilaženje podjela
Mladi koji odrastaju unutar ovog sistema često najjasnije artikulišu njegovu apsurdnost. Adin Šehić, 16-godišnjak iz Srednjobosanskog kantona, koji nije pohađao školu pod praksom ‘dvije škole pod jednim krovom’, ali čiji vršnjaci iz obližnjih opština jesu, opisuje ovu praksu kao teret prošlosti nametnut generacijama koje same ne nose podjele u sebi. On upozorava da problem nisu zidovi ni zgrade, već nevidljive barijere koje se sistematski održavaju.
Slično iskustvo dolazi i iz Mostara. Sumeja Topalli, 15-godišnja učenica Stare gimnazije, škole u kojoj se nastava odvija po dva odvojena plana i programa, ističe da je podjela duboko ukorijenjena u svakodnevni školski život. „Imamo bosanski i hrvatski plan i program, časovi su podijeljeni, kao i većina profesora. Zajedno smo samo na času informatike, gdje se djeca iz oba programa miješaju“, kaže Sumeja.
Iako priznaje da postojanje dva programa omogućava izbor jezika nastave, smatra da takav sistem ima ozbiljne posljedice. Posebno problematičnim vidi činjenicu da su aktivnosti poput radionica, izleta i vannastavne nastave također strogo razdvojene. „Lično mi se ne sviđa što su sve aktivnosti podijeljene. Smatram da je povezanost među mladima veoma bitna i da je to jedan od načina da se smanji podijeljenost u gradu koja dugo vlada“, naglašava ona.
Sumeja odbacuje uvriježene predrasude i ističe da se učenici iz oba programa druže, poštuju i dijele zajednička iskustva van formalnih okvira nastave. Prema njenom mišljenju, škole koje rade po dva programa imaju posebnu odgovornost da aktivno potiču zajedničke radionice i izlete, upravo kao prostor za upoznavanje i izgradnju prijateljstava. „Vjerujem da živimo u podijeljenom gradu, ali mislim da škole trebaju raditi na poticanju poštovanja i prijateljstva, bez obzira na naciju i vjeru“, zaključuje.
Njena izjava, kao i Adinova, potvrđuje suštinu problema: djeca nisu nosioci podjela — ona su generacija koja traži priliku da ih prevaziđe.
Uprkos dubokoj ukorijenjenosti sistema, primjeri otpora dokazuju da promjena nije nemoguća. U Jajcu je 2016. godine planirano dodatno institucionalizovanje segregacije kroz osnivanje nove, etnički podijeljene škole. Umjesto pasivnog prihvatanja, učenici su se organizovali, javno istupili i odbili da budu dio takvog modela.
Njihovi protesti privukli su pažnju domaće i međunarodne javnosti, a plan je na kraju povučen. Jajce je postalo rijedak, ali snažan primjer da mladi, kada im se pruži prostor, mogu biti aktivni nosioci društvene promjene.
Problem prepoznat ali se toleriše
Međunarodne organizacije poput OSCE-a, Evropske unije, UNICEF-a i UNESCO-a godinama upozoravaju na štetnost etničke segregacije u obrazovanju u Bosni i Hercegovini. Domaći sudovi, uključujući Ustavni sud Federacije BiH, u više navrata su presudili da je praksa „dvije škole pod jednim krovom“ diskriminatorna.
Ipak, implementacija tih presuda ostaje minimalna. Razlozi leže u političkoj fragmentaciji, složenoj administrativnoj strukturi i nedostatku političke volje. Diskriminacija je formalno prepoznata, ali suštinski tolerisana.
Suprotno segregacijskom modelu, obrazovne institucije poput United World Colleges (UWC) nude potpuno drugačiju viziju obrazovanja. UWC je međunarodni pokret škola osnovan 1962. godine s ciljem da okuplja učenike iz različitih etničkih, nacionalnih i socioekonomskih sredina i da kroz zajedničko učenje, suradnju i razumijevanje promiče mir, toleranciju i međunarodno prijateljstvo.
UWC Mostar osnovan je 2006. godine u Bosni i Hercegovini i primjer je jedinog koledža na Balkanu, odnosno postkonfliktnom društvu, koji ima eksplicitnu misiju da svojom edukacijom doprinosi izgradnji mira i zajedništva u lokalnoj zajednici. Okuplja učenike iz cijelog svijeta, kao i iz svih etničkih i vjerskih grupa Bosne i Hercegovine, koji zajedno žive, uče i rade na projektima u lokalnim zajednicama, pokazujući kroz praksu kako obrazovanje može biti instrument povezivanja, a ne podjela.
S obzirom na postajanje ovakve prakse, ‘Dvije škole pod jednim krovom’ kao model u obrazovanju pokazuje da nije riječ samo o obrazovnom, već duboko političkom i moralnom pitanju, odnosno problemu. Međutim, ako Bosna i Hercegovina ne želi društvo koje ne prenosi traume, već znanje, solidarnost i empatiju, promjena mora započeti u školama.Ukidanje ovog sistema zahtijeva političku hrabrost, ali i povjerenje u mlade koji su već pokazali da su spremni graditi drugačiju budućnost. Jer pitanje više nije da li je segregacija štetna već koliko smo spremni žrtvovati generacija da bismo konačno priznali.
