Bosanska sijela – tradicija koja izumire

Takozvana bosanska sijela – srce društvenog života na kojem su se saznavale vijesti, pričale anegdote, ali i predstavljalo kulturno pamćenje naroda, polako nestaje uz pitanje kako sačuvati njihov duh u savremenom društvu.

„Sijela su bila sažetak današnjih televizijskih programa. Na njima su se razmjenjivale vijesti, raspravljalo o zajedničkim poslovima, govorilo o teferičima i vašarima, ali i kazivale pjesme i priče. Imala su i zabavni karakter – kroz igre, doskočice i pjesmu“, kazao je Midhat Kasap, profesor, bibliotekar i bivši direktor Gradske biblioteke Zenica, pojašnjavajući da su „sijela su bila svojevrsni društveni centri tadašnjeg vremena“.

U seoskim sredinama na sijelima su se okupljale komšije, rodbina ali i putnici namjernici (oni koji su dolazili s nekim razlogom/namjerom). U gradovima su sijela bila nešto intimnija i na njima se okupljala rodbina ili prijatelji. Posebnu ulogu imale su i kafane i hanovi, gdje su se susretali ljudi različitog porijekla, zanatlije i putnici, prenoseći vijesti i običaje iz drugih krajeva.

Kasap je pojasnio da je u Zenici bilo zanatlija koji su govorili po nekoliko stranih jezika, pa su na sijelima govorili o našim običajima i tradiciji. Kada bi drugima govorili o našim običajima i tradiciji, pojasnio je da nije bilo zvaničnih prevodilaca pa su zanatlije koje su govorile arapski, turski, njemački ili perzijski, po potrebi bili i prevodioci. Tokom 20. vijeka, prema njegovim riječima, prevoditeljski posao preuzimali su Austrijanci, Česi, Mađari, Nijemci, Slovenci, Slovaci, Talijani i drugi, koji su, trbuhom za kruhom, došli u Zenicu i počeli da rade u Kaznionici, Rudniku, Željezari, Vatrostalnoj…

Usmeno pjesništvo i kolektivno pamćenje

Ibnel Ramić, vanredni profesor i istraživač usmene književnosti, naglašava da je značaj sijela posebno vidljiv u kontekstu očuvanja usmene tradicije. „Sijela su bila važan sociološki i kulturološki fenomen. U vremenima kada nije bilo knjiga, radija, televizije, ona su bila osnovni prostor prenošenja usmenog pjesništva, priča i kolektivnog pamćenja“, navodi Ramić.

Kroz sijela se oblikovalo i javno mnijenje. Priče, pjesme i kazivanja nisu bila puka zabava, već način razumijevanja svijeta i prenošenja vrijednosti s generacije na generaciju. „Usmena tradicija nije mogla opstati bez takvih okupljanja. Ona su bila svojevrsni ‘živi arhiv’ zajednice“, dodaje Ramić.

Višestruku funkciju sijela – informativnu, edukativnu i zabavnu, naglašava Kasap, dodajući da se tu razgovaralo o teferičima, vašarima, seoskim i porodičnim dešavanjima, ali i gradili međuljudski odnosi. Posljednjih sijela kojih se Kasap sjeća su s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, kada je u vrijeme zimskog raspusta išao kod nane (očeve majke) u selo Šibliće kod Zenice.

U to vrijeme, kako je istaknuo, u većinu sela oko Zenice stiže električna energija, što je ‘okidač’ zbog kojeg sijela gotovo da su nestala iz svakodnevnog života. Pojasnio je da dolazak električne energije, obaveznog školovanja, stručnog usavršavanja, igranki, balova, zajedničkih izleta i uvođenja sredstava komunikacije, odvedeni smo ka novim životnim usmjerenjima što je utjecalo na postepeno otuđenje, pa samim time i postepeno gašenje i nestajanje sijela.

„Sijela su se, nekada, dovodila u vezu s određenim mjestom ili prostorom. Mijenjali su se samo njihovi domaćini. I danas se ljudi vežu za određeno mjesto ili prostor, ali je osnovna karakteristika tih novih druženja – sve manje bliskosti: u razgovoru, u pogledima, u dijeljenju saznanja, osjećanja“, smatra Kasap.

Očuvanje duha sijela

Uprkos tome, pojedina kulturna udruženja nastoje sačuvati barem duh nekadašnjih sijela. Kulturno-umjetničko društvo (KUD) „Mošćanica“ iz Zenice, osnovano 2012. godine, kroz svoj rad nastoji očuvati tradiciju zajedničkog okupljanja, razgovora i pjesme. Folklorne probe, nastupi, radionice i neformalna druženja KUD-a stvaraju prostor koji podsjeća na nekadašnja sijela.

„Sijela nisu bila samo ples i pjesma, već prilika da se ljudi povežu, podijele priče i izgrade osjećaj zajedništva. To je vrijednost koju pokušavamo prenijeti mladim generacijama“, navode iz KUD-a Mošćanica.

Dodaju da je jedan od najvećih izazova danas približiti tradiciju mladima bez nametanja nostalgije. „Mladi često tradiciju doživljavaju kao nešto što pripada prošlosti. Naš cilj je da im pokažemo da ona može biti dio savremenog identiteta, nešto na šta se može biti ponosan“, pojasnili su u KUD-u, dodajući da putovanja, međunarodni festivali i kulturne razmjene igraju ključnu ulogu u tom procesu.

Predstavljajući bosansku kulturu u inostranstvu, članovi KUD-a dobijaju širu perspektivu vrijednosti vlastite tradicije. „Kada mladi vide interesovanje drugih kultura za naše običaje, shvate da ono što baštinimo ima univerzalnu vrijednost“, ističu iz Društva.

Poseban fokus stavljaju na uključivanje mladih, koji kroz učešće u kulturnim aktivnostima tradiciju ne doživljavaju kao nešto zastarjelo, već kao dio savremenog identiteta. Međunarodni festivali i kulturne razmjene, poput „Mošćanica festa“, dodatno potvrđuju da tradicionalni obrasci mogu pronaći mjesto u savremenom kontekstu.

Savremeni ekvivalent sijela

Profesor Ramić smatra da je njihova izvorna društvena uloga vezana za jedno prošlo vrijeme: „Savremeni način života suzio je prostor za ovakva okupljanja. Iako je moguće da se određeni elementi sijela prenesu u nove, pa čak i virtualne forme, teško je očekivati povratak njihove nekadašnje funkcije u realnom životu.“

Naglasio je da usmena tradicija nije nestala, već je transformisana. „Danas se elementi usmenog pjesništva prepoznaju u književnosti, teatru, filmu i drugim umjetničkim formama, često i nesvjesno“, dodaje.

Na upit da li bosanska sijela imaju budućnost, odgovara da su sijela bila proizvod specifičnih društvenih okolnosti koje se danas više ne mogu rekonstruisati u istom obliku. „Sijela su bila uslovljena načinom života, sporijim ritmom svakodnevice i potrebom za neposrednom komunikacijom. Savremeni način života suzio je životni prostor za takvu vrstu okupljanja, zbog čega je teško govoriti o njihovom povratku u izvornom obliku“, ističe Ramić.

Za razliku od teorijskog sagledavanja sijela kao kulturnog fenomena, Kasap iz pozicije neposrednog sjećanja, pojašnjava da je osnovna nit sijela bila priča, a kada je priča nestala, nestala su i sijela.

Za opstanak kulturne baštine navodi da ne zavisi od nostalgije, već od sistemske podrške i društvene svijesti. „Kultura je nastala iz ljubavi i njeno je ogledalo. Ako ne shvatimo njen značaj i ne uložimo dovoljno sredstava u njen oporavak i razvoj, izgubit ćemo mnogo više od običaja – izgubit ćemo dio sebe“, zaključuje Kasap.

Ramić upozorava i na opasnost romantizacije prošlosti, ističući da sijela ne treba posmatrati isključivo kroz prizmu nostalgije, već razumjeti njihovu stvarnu društvenu funkciju u kontekstu vremena u kojem su nastala. „Važno je razumjeti sijela kao fenomen svog vremena. Njihova vrijednost nije u pokušaju da ih vještački oživimo, već u prepoznavanju principa koje su nosila – zajedništva, slušanja i dijeljenja iskustva“, zaključuje Ramić.

Pitanje sijela danas nije pitanje njihove obnove, već pitanje odnosa savremenog društva prema bliskosti, dijalogu i kulturnom pamćenju. Između gubitka i transformacije, sijela ostaju podsjetnik na vrijeme u kojem je razgovor bio centralni društveni događaj – i na potrebu da se taj razgovor, u nekom novom obliku, ponovo pronađe.

Primjeri poput rada KUD-a Mošćanica pokazuju da tradicija ne mora ostati zarobljena u prošlosti, već može pronaći nove oblike izražavanja. U tom prostoru između sjećanja i savremenosti otvara se ključno pitanje: kako sačuvati vrijednosti koje su nekada činile srž zajednice, a da pritom ne izgubimo korak s vremenom u kojem živimo.