„Srest ćemo se jednom tamo“, „Kada mali glasovi utihnu“, „Da zadnje izgube snagu“, „Ne gasi voda, nego znoj hrabrih“, „Vrišti za one koje žele živjeti“, samo su neke od poruka ilustracija Midhata Kapetanovića kojima na simboličan način iskazuje poštovanje, odaje počast ili ukazuje na događaje u Bosni i Hercegovini, regionu ali i šire.
Često se u medijima navodi da je bosanskohercegovački ilustrator koji je ujedinio zemlje bivše Jugoslavije, iako sam smatra da njegov rad nije namijenjen širokom auditorijumu.
Kapetanović je rođen 1976. godine u Sarajevu i pripada generaciji koja je odrasla u vremenu velikih društvenih promjena. Nakon studija Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, posvetio se dizajnu, koncept artu i radu u multimedijalnoj industriji.
Tokom karijere radio je na brojnim projektima iz oblasti filma, televizije, gejminga i pozorišta, sarađujući sa domaćim i stranim klijentima, kako samostalno tako i u timovima različitih produkcija. Ilustrovao je dječije knjige i slikovnice, kreirao naslovne strane časopisa i knjiga, te radio storyboarde za filmsku i TV produkciju. Trenutno radi na vlastitom projektu „Medvjeđa Carica“, koji je u procesu izdavanja na više jezika, kao i na strip-projektima za strane izdavačke kuće.
Ljubav prema crtanju, kako kaže, prisutna je od najranijih dana.
„Mogu za sebe reći da sam procrtao prije nego sam propisao, a razlog tome je što sam rođen u prostoru i vremenu gdje je lakše ljudima nacrtati nego riječima objasniti neke fundamentalne životne istine“, kazao je Kapetanović.
Njegov rad često izaziva snažne reakcije, ali on jasno naglašava da nije usmjeren ka masovnoj publici.
„Moj rad je poprilično samoobjašnjavajući i drago mi je reći da nije namijenjen širokom auditorijumu. Pisati i pričati o likovnoj umjetnosti je jednako glupo kao i plesati o geografiji; ljudima koji iskreno nemaju potrebu za kulturnim uzdizanjem i duševnim razvojem ne treba objašnjavati poentu vica. Ako je nekome potrebna validacija vlastitih intelektualnih procesa, garantujem vam da će vas (kao autora i umjetnika) ta osoba prije ili kasnije pronaći – naročito u doba masovne komunikacije“, naveo je Kapetanović.
Govoreći o poziciji karikature i ilustracije u Bosni i Hercegovini, Kapetanović daje metaforičan, ali jasan odgovor: „Umjetnost je ogledalo u kojem iskrivljena realnost biva ispeglana u razumnu ideju. Mnogima u BiH (a i šire) ne odgovara pogled u ogledalo, jer to podrazumijeva da moraju uraditi nešto po pitanju sebe a i puno je zabavnije kuditi prljavštinu komšijske avlije.“
Na upit o nagradama za ilustracije odgovara da je teško svakom umjetniku odabrati neko specifično djelo vrijedno nagrade jer svako od njih predstavlja tog kreativca u drugom životnom periodu i samim time drugačijeg kao osobe koja konstantno evoluira. „Ali, ako bih morao birati pod pritiskom, vjerovatno bi to bilo Drugo mjesto u takmičenju jedenja palačinaka u Zaostrogu 1989. godine“, duhovito je prokomentarisao Kapetanović.
Kada je riječ o mogućnosti da se od karikature i ilustracije živi u Bosni i Hercegovini, Kapetanović nudi slikovitu analogiju.
„U BiH se apsolutno može živjeti od karikature i ilustracije, ali na isti način na koji možete živjeti od prodaje sladoleda usred Sahare – koji god klijent vas pronađe doživjeti će fundamentalnu promjenu svog života nabolje, ali nemojte očekivati preveliku gužvu na vašem štandu jer je turizam slab usred intelektualne i duhovne pustinje“, pojasnio je Kapetanović.
Njegovi odgovori, baš kao i njegovi crteži, ne nude jednostavna objašnjenja niti pokušavaju da se svide svima. U vremenu u kojem je često lakše okrenuti pogled nego se suočiti sa stvarnošću, Kapetanović podsjeća da umjetnost i dalje ima snagu da bude ogledalo – ponekad neugodno, ali neophodno. Bilo kroz ironiju, metaforu ili tišinu između linija, njegov rad ostaje prostor u kojem se prepoznaju oni koji još uvijek imaju potrebu da gledaju, razumiju i osjećaju.
