Muzeji Bunk'Art 1 i 2, smješteni unutar dva atomska bunkera koje je naručio bivši albanski komunistički diktator Enver Hoxha, imaju za cilj educirati posjetitelje o historiji Albanije iz 20. stoljeća i žrtvama totalitarnog režima.
Deseta je godišnjica od otvaranja Bunk'Art 2, drugog od dva muzeja koje je osnovao italijanski novinar Carlo Bollino, a koji je redefinisao način na koji se Albanci suočavaju sa svojom komunističkom prošlošću. Ovaj muzej, otvoren dvije godine nakon otvaranja Bunk'Art 1, postali su popularne historijske i kulturne znamenitosti među turistima i lokalnim stanovništvom ne samo zbog svojih eksponata, već i zbog lokacije u atomskim bunkerima koje je naručio bivši komunistički diktator Enver Hoxha. Zajedno, ovi muzeji nude različite, ali podjednako važne uvide u prošlost Albanije pod njegovom strogom vlašću, a nekima čak služe i kao važni alati u borbi za suočavanje s ovim bolnim i teškim naslijeđem.
Prihvatanje i debate
Od svog otvaranja, Bunk'Art 1 i 2 izazvali su niz reakcija, podstičući kontinuiranu debatu o njihovoj vrijednosti i učinkovitosti kao edukativnih alata. Zbog izgradnje vještačke kupole koja bi označavala ulaz u još nedovršeni Bunk'Art 2 2015. godine su izbili protesti. Budući da je velika većina bunkera izgrađena potpuno pod zemljom, svrha vještačke kupole bila je stvaranje vizualnog ulaza za posjetioce. Međutim, ubrzo su protesti koje su organizirale albanske opozicione stranke rezultirali oštećenjem kupole, kada su demonstranti udarili u nju i zapalili je, ostavljajući brojne pukotine na njenoj fasadi.
Pored fizičkih protesta, neki su se izjasnili protiv institucija poput Bunk'Arta, navodeći da prenamjena bunkera nije pokušaj suočavanja s prošlošću, već pokušaj zataškavanja staljinističke historije Albanije. Carlo Bollino, osnivač i umjetnički direktor muzeja, rekao je da optužbe upućene Bunk'Art-u potiču od „male manjine koja je željela sakriti historiju komunizma i koja je mene i moje muzeje optužila da pokušavamo ostati ukorijenjeni u prošlosti“. Bollino opovrgava takve tvrdnje, tvrdeći da je „njegovanje sjećanja ključno kako bi se spriječilo ponavljanje užasa historije“.
Čak su se i akademici uključili u debatu, koristeći teorijske okvire kako bi razumjeli zašto neki odbacuju Bunk'Art i, šire gledano, upotrebu bunkera kao obrazovnih alata i kulturnih znamenitosti. Prema nekim okvirima, ovi bunkeri predstavljaju „tešku i nepoželjnu baštinu“ koja dijeli javno mnijenje i ne može se lako zanemariti zbog povezanosti s neželjenom ili teškom prošlošću. Ovi osjećaji, koji još postoje u Albaniji, mogu se pripisati transformacijama u fizičkom pejzažu koje su se dogodile nakon pada režima.
Spomenici i vojne zgrade su oštećivani, vandalizirani i uklonjeni iz javnih mjesta, sprečavajući otvorenu i društvenu diskusiju o traumama nedavne prošlosti. Očigledno je da je ovo otežalo proces suočavanja. Za neke Albance, sjećanje na iskustva pretrpljena pod režimom može biti previše bolno da bi se pokrenuo proces ozdravljenja, a za druge, kako smatra Bollino, to možda jednostavno znači da u potpunosti zakopaju komunističku historiju zemlje.
U tom smislu, Albanija pati od gotovo potpunog nedostatka politike sjećanja, što institucije poput Bunk'Art-a čini od najveće važnosti za intelektualce, aktiviste i djecu i unuke onih koji su živjeli pod Hoxhinim komunističkim režimom. Bollino vjeruje da je za mnoge Bunk'Art funkcionirao kao uspješno obrazovno sredstvo koje je pomoglo novim generacijama da razumiju prošlost Albanije. Dalje je objasnio da se tema albanske historije “rijetko i loše uči” u školama, a budući da je komunizam i dalje tabu tema za Albance koji su ga proživjeli, muzeji pomažu onima koji nisu iskusili ovo doba da spoznaju historiju.
Komunistička historija Albanije
Enver Hoxha je prvi put došao na vlast 1941. godine i vladao je Albanijom do svoje smrti 1985. godine. Zbog svojih tvrdokornih staljinističkih komunističkih uvjerenja, Albanija je tokom ovog perioda patila od političke i ekonomske izolacije. Sa Jugoslavijom je prekinuo odnose 1947. vjerujući da su skrenuli s pravog puta socijalizma. Albanija i Sovjetski Savez su se razišli 1961. zbog Hoxhine nesklonosti Nikiti Hruščovu, Staljinovom nasljedniku, koji je bio sklon komunističkim reformama. Albanija se potom nakratko povezala s komunističkom Kinom, ali je taj odnos ubrzo završio, ostavljajući Albaniju potpuno izoliranom.
Hoxha je bio poznat po paranoičnosti, vjerujući da je Albanija u opasnosti od invazije susjednih zemalja poput Grčke i Jugoslavije, te drugih država. Od 1960-ih do 1980-ih, na vrhuncu svoje komunističke vladavine, Hoxha i njegova vlada započeli su ambiciozan program izgradnje otprilike 173.000 betonskih antiatomskih bunkera, koji su trebali smjestiti svaku albansku porodicu u slučaju invazije. Hoxha je uložio milijarde u ovaj program, dovodeći zemlju na rub gladi i siromaštva, čak i dok je provodio politiku ekonomske samostalnosti. Tokom cijelog Hoxhinog diktatorstva, zemlja je živjela u stalnom strahu od strane invazije i unutrašnjeg nadzora.
Bunk'Art: Porijeklo, izložbe i izazovi očuvanja
Nakon sloma komunističkog režima 1991. godine, reforma privatizacije zemljišta rezultirala je manjim brojem raspoloživog zemljišta i većim troškovima izgradnje, što je natjeralo stanovništvo da prenamijeni upotrebu bunkera kako bi zadovoljilo svoje rastuće potrebe. Od tada, stanovništvo koristi bunkere u razne svrhe, uključujući studije za tetoviranje, noćne klubove i restorane. Međutim, muzeji Bunk'Art predstavljaju možda najsmjeliju prenamjenu bunkera i iako je Bollino italijanski novinar, živi u Albaniji od 1993. godine i ima albansko državljanstvo. Razumije da to ne legitimira njegovo otvaranje muzeja, ali vjeruje da „osjetljivu historiju poput one diktature može bolje ispričati donekle ‘vanjski’ svjedok koji je nije lično doživio“. O porijeklu Bunk'Arta, Bollino je napomenuo da je ideju inspirisala novinska kolumna o historiji komunizma u Albaniji u publikaciji koju je pokrenuo 1993. godine. Kolumna je „prvi put s javnošću podijelila arhive koje su do tada bile tajne“ i bila je izuzetno inovativna i uspješna u to vrijeme. Stoga, za Bollina, Bunk'Art 1 i 2 nisu potpuno novi poduhvati, već prirodni nastavak historijskog prikaza koji je započeo prije dvadeset godina.
Bunk'Art 1 je otvoren 2014. kao video muzejska izložba unutar ličnog bunkera Envera Hodže. Danas muzej sadrži dvije izložbe. Prva je historijska izložba koja obuhvata pet područja koja istražuju historiju Albanije od početka do sredine 20. stoljeća. Druga izložba fokusirana je na Hoxhine sobe, uključujući njegovu kancelariju, spavaću sobu i kupatilo.
Bunk'Art 2, otvoren u novembru 2016. godine, nalazi se u centru Tirane i ranije je bio dostupan samo kroz tunel iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Izvorno nazvan Objekti Shtylla, a izgradnju atomskog bunkera naredili su Hoxha i tadašnji premijer Mehmet Shehu, a obojica su umrli prije njegovog završetka. Bunk'Art 2 je prvenstveno fokusiran na žrtve albanskog komunističkog režima i njihove počinitelje, Sigurimi. (Državna tajna policija koja se uglavnom bavila nadzorom albanskog stanovništva. Kontrolirali su stanovništvo i pripremali civile da špijuniraju svoje prijatelje i porodicu, koji bi im se pokoravali iz straha od progona.)
Najteži izazov očuvanja s kojim su se muzeji suočili je erozija materijala u bunkeru zbog izloženosti visokoj vlažnosti. To je zahtijevalo svakodnevno održavanje od osoblja. Međutim, Bollino je naglasio da veliki broj dnevnih posjetilaca muzeja čini ove napore vrijednim. Otkrio je da će, u nastojanju da obogate iskustva posjetilaca, muzeji bi trebali objaviti audio vodiče s dodatnim sadržajem. Novi muzeji Bunk'Art, ali Bollino postojeće opisuje kao “muzeje u nastajanju” nagovještavajući da radi na novim idejama za istraživanje albanske prošlosti kako bi popunio prostorije koje su trenutno prazne.
Uprkos nasilnim protestima, optužbama za uljepšavanje albanske historije i jednostavnom odbacivanju, Bunk'Art su ipak slavili civili, aktivisti i akademici kao novu priliku za rad kroz decenije potisnute traume. Transformirajući ova nekada strašna mjesta, povezana s izolacijom i zločinima, u mjesta sjećanja i obrazovanja, muzeji nude Albaniji put ka suočavanju s prošlošću, istovremeno pružajući priliku za podsticanje dubljeg razumijevanja njene kolektivne historije.
