Katedrala Srca Isusova poznata pod nazivom Sarajevska katedrala na trgu fra Grge Martića do kojeg vode glavne gradske šetnice, je jedan od najvažnijih vjerskih objekata u Bosni i Hercegovini.
Sjedište je Vrhbosanskog nadbiskupa koji upravlja Vrhbosanskom nadbiskupijom u ime Svetog Oca Pape iz Rima, župna je crkva i služi narodu a što se rijetko može navesti za katedrale u svijetu da imaju i praktičnu funkciju. Ima i simboličnu vizuru – susretište je svih vjera, narodnosti, Sarajlija i Sarajki i drugih ljudi, to jeste katolička je građevina pred kojom počinju mnogi susreti i dogovori.
U septembru ove godine će biti 137. godina od posvete katedrale Srca Isusova koja je bila na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 1889. godine. Na svečanom obilježavanju 130. obljetnice posvete Katedrale, zajedno sa kardinalom Vinkom Puljićem, nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim, pomolio se i predvodio Misno slavlje na hrvatskom jeziku dugogodišnji tajnik sv. Ivana Pavla II. kardinal Stanislaw Dziwisz iz poljskog grada Krakova. Pomolili su se pokraj groba dr. Josipa Štadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa, koji je sahranjen u dnu Sarajevske katedrale – prve među stolnim crkvama u Vrhbosanskoj metropoliji.
Kardinal Puljić je tada podsjetio da je tajnik sv. Pape Ivana Pavla II. već molio u sarajevskoj katedrali, u travnju 1997. godine, tijekom Papinog pastirskog pohoda Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Tom pohodu, svjedoči svjetiljka mira koju je 1997. godine donio Sveti Otac i nalazi se u katedrali.
Svjetiljku mira u Sarajevskoj katedrali vidjeli su u augustu prošle godine i učesnici Omladinske akademije „Stanje mira“, koju je organizirala Evropska unija u Bosni i Hercegovini u suradnji sa Centrom za postkonfliktna istraživanja. Učesnicima Akademije, njih 50, iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, obratio se tokom posjete Sarajevskoj katedrali pomoćnik župnika Vlado Vrebac i odgovarao na pitanja.
„Svjetiljka mira, koju je 1997. godine, prilikom pohoda Bosni i Hercegovini donio Sveti Ivan Pavao II., kako bi gorila trajno u Katedrali i podsjećala i nas katolike i sve one koji uđu u Katedralu da je potrebno biti svjetiljka mira i svijetliti za mir u ovom svijetu“, kazao je Vrebac.
Katedrala u funkciji i u toku rata
Za prvog vrhbosanskog nadbiskupa doktora Josipa Štadlera, koji je službovao od 1889. do 1918., naveo je Vrebac da je zaslužan za nekoliko izgrađenih objekata: Sarajevsku katedralu, Bogosloviju u neposrednoj blizini, zgradu u kojoj je živio, zgradu Sjemeništa u Travniku, te tri ili četiri samostana u Bosni i Hercegovini.
„U šali volimo reći da ono što je za života i rada izgradio sluga Božji, Josip Štadler, da je nama danas teško održavati“, dodao je Vrebac, pojašnjavajući da je Štadler pokopan u Katedrali, jer se biskupi pokopavaju u crkvama u kojima su služili i na taj način se pokazuje dostojanstvo i vlast onih koji su u toj građevini obavljali svoju službu.
Gradnja Katedrale je povjerena barunu Karlu Schwartz, poduzetniku iz Beča a nadzor arhitektu Josipu pl. Vancašu. Radilište je blagoslovio nadbiskup Štadler i rekao da će katedrala biti posvećena Srcu Isusovu. Vanjska dužina katedrale je 41,90 metara, širine 21,30 metara, a u gornjem dijelu 24,30 metara.
Spada, kako je kazao Vrebac, u neogotičke građevine po svom izgledu.
„Kao neogotička crkva dosta je jednostavna bez dosta kamenih ukrasa, s nešto kipova i reljefa, koji odaju njen vjerski značaj. U ono vrijeme vrhunski umjetnici su radili na opremanju Katedrale“, dodao je Vrebac.
Tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini i najduže opsade u modernoj historiji jednog glavnog grada – Sarajeva, Katedrala nije bila srušena, niti zapaljena ali je bilo dosta oštećena.
„Sve ovo što vidite ukrasno staklo je bilo polupano od gelera i kad iziđete vidjet ćete krhotine kamena koji je odvaljen granatiranjem Sarajeva, jer su i oko Katedrale okolo padale granate. Uz pomoć donatora smo uspjeli Katedralu obnoviti u prvotni red i izgled. Za sada stoji više od 130 godina i nadamo se da će i dalje“, kazao je Vrebac.
Istaknuo je da je kroz cijelo vrijeme rata Katedrala obavljala svoju funkciju – održavale su se mise, svijet je dolazio, nekada i pod prijetnjom života jer su prve linije bile na Trebeviću, odakle se kao na dlanu vidi cijeli grad, ali „kad je najgore ljudi imaju najviše hrabrosti“.
Čujni poticaj da se vratimo Bogu
Govoreći općenito o vjeri, pojasnio je da je zapovjedno za kršćane – nedjeljna misa, odnosno da je nedjelja centralni dan kad se okupljaju kao kršćanska zajednica jer tada spominju uskrsnuće Isusa Krista. Što se tiče molitve, koliko će je prakticirati, svakom je kršćaninu ostavljeno na osobnu odgovornost odnos s Bogom. Općenito, tri su vremena u danu kada bi kršćanin trebao spomenuti Boga molitvom, zato je zvuk zvona važan u svakoj crkvi.
„Obično zvone zvona ujutro u šest, u podne i navečer u šest ili sedam sati i tada bi svaki kršćanin trebao da moli jednu molitvu, ali ponavljam, koliko to neko prakticira, to je do njega, ali nas zvuk zvona opominje na relaciju s Bogom da imamo jedan vidljiv, odnosno čujni podsticaj da se Bogu vratimo“, dodao je Vrebac, koji je 11 godina svećenik.
Pojasnio je da je svećenik odlučio postati odgovarajući na božiji poziv i konkretno da služi narodu a gdje ga biskup kao mjerodavni šef pošalje u neku od župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Katolički svećenici za razliku od pravoslavnih se ne žene, a Vrebac ističe da žive „beženstvo, tako zvani celibat, kako bi lakše kroz svoju samoću nastojali odgovoriti svojim i božijim zahtjevima, te služili zajednici“.
„U katoličkoj crkvi imate na desetine svećenika i redovnika. Svećeništvo je utemeljio Isus Krist kroz svoje apostole da bi propovijedali Evanđelje, a redovništvo je došlo kroz povijest, kao organizirani oblik nametnut od Boga da bi se živjela određena karizma u crkvi, pomagali siromasi, liječili bolesni, propovijedalo Evanđelje, studiralo teologiju i slično. Tako da svaki od kršćanskih redovnika ima posebnu zadaću unutar katoličke crkve“, pojasnio je Vrebac.
Učesnicima Omladinske akademije „Stanje mira“, koji su uz Sarajevsku katedralu, posjetili i Gazi Husrev-begovu džamiju, Sabornu Crkvu Rođenja Presvete Bogorodice i Akšenasku sinagogu, Vrebac je poručio: Suživot se gradi sa onima sa kojima jesi, ne možemo ga graditi s nekim trećim u svijetu. Ako nam nije najpreči naš komšija, bio on musliman, Srbin, katolik, budista, ne može nam biti neko preči u 33-oj zemlji svijeta. Konkretna ljudskog, čovještvo, pokazuje se s onim s kim jesi. Ako ga tu ne možemo pokazati, džaba nam svi naši izljevi ljudskosti i negdje u bijelom svijetu, ako to ne živimo s onima s kojima jesmo.“
