Iako je prošlo više od 30 godina od početka rata u Bosni i Hercegovini, potraga za pravdom još uvijek zaokuplja većinu preživjelih seksualnog nasilja a prevashodno zbog nepostojanja strategije za tranzicionu pravdu, kao i zbog nedostupnosti počinitelja ratnih zločina.
Uprkos brojnim svjedočanstvima, forenzičkim dokazima, nalazima iz masovnih grobnica, predmetima, kao i drugoj dokumentaciji, negiranje genocida i govor mržnje i dalje pogađaju Bosnu i Hercegovinu i šire područje.
Temeljni dio državnog jedinstva je zajednički osjećaj nacionalnog identiteta, utjelovljen u zastavi, himni ili pasošu. Uprkos brojnim razlikama, Kanada i Bosna i Hercegovina (BiH) svjedočile su porastu politika identiteta i podjela koje su prijetile društvenoj koheziji i nacionalnom identitetu u obje zemlje.
Protestima na kojima traže pravdu i podsjećaju da se ne zaboravi, šetnjom, čitanjem imena i prezimena ubijenih, različitim kulturnim ali i drugim događajima obilježava se genocid u Tuzli, Gradu, u koji su preživjeli uspjeli doći nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine. Zajednička poruka je: „Ne mrzimo, ali nećemo nikada zaboraviti.“
U posljednjih 50 godina u Bosni i Hercegovini nije bilo krvne osvete niti izvršenja smrtnih kazni, iako su počinjeni mnogobrojni zločini, genocid i ubistva.
Hladno martovsko jutro 1993. godine zauvijek je obilježilo sudbinu djece iz mahale Srmać u Kladnju, kao i vojnika Ujedinjenih Nacija (UN-a), koji se sreću 30 godina kasnije, prisjećajući se osmijeha na licima zbog slatkiša i igračaka koje su dobili od vojnika UN-a, a ujedno zaključujući da daljina i vrijeme ne mogu razdvojiti prijateljstva sve dok su ona stvorena željom, poštovanjem, pažnjom i ljubavlju.