„Nakon dobročinstva u posljeratnom periodu, ljudi od nje nisu napravili heroja već osobu izopštenu iz društva. Najbolja moguća opcija bila je povratak u Jajce jer u Banja Luci, nakon što je pomogla Bajri za nju nije bilo mjesta. Ali ni povratak u Jajce nije bio spas već samo utjeha.”
Trnoviti put započela je dolaskom na svijet, 1947. godine. Iako je živjela zajedno sa ocem, majkom i dva brata, ona je većinu tereta stavljala na svoja pleća. Obavljala je ulogu majke, kućanice i učiteljice. Naizgled krhka a tako snažna. Život je posvetila pozivu za koji je rođena, pedagogiji.
Odgojila je moju mamu, mene i mlađeg brata. Činila je svako ništa mnogo većim od nečijeg svašta. Sve je dijelila na pola i više, a sebe stavljala po strani. Za nju nikada nisu postojale podjele po boji kože, vjerskoj ili etničkoj pripadnosti. Postojali su dobri i loši ljudi, a ona je pomagala i jednima i drugima. Čini to i sada u svom malom tavanskom stanu u Jajcu, gdje je napravila životni prostor za nas četvoro. A put do njega je bio veoma trnovit.
Posebno je bio trnovit tokom ratnog perioda. Lutala je po Banja Luci sa kćerkom, kako kažu u narodu: “od nemila do nedraga“. Njena imovina stala je u dva kartonska paketa. Pomakni se sa jednog tuđeg praga na drugi. Nosi kartonske kutije, nosi uspomene u duši na njeno Jajce.
U ulici Orlovački put ustupljena im je na korištenje vikendica. Puno vlage, ali ona kaže: “Balkon je divan. Nikada nećemo imati ljepši. Kad god možemo provodimo vrijeme na njemu. Pretvorimo vlagu u sunce“.
Jedno jutro probudila ih je buka motornih pila. Mještani odlučili da prošire put, reklo bi se da su dobri ali režu jer vlasnik tog visokog drveća više nije tu. Svako ispred kuće ima i po 20 metara drva. Nastade neviđena prepirka. Ona sluša, pritajila se. Niko je i ne spominje kao da njoj drva ne trebaju.
Treći dan odluči da se ona popne do Vasine kuće. Tu kupuje mlijeko za Saru, čiji je otac na ratištu i nije joj se obradovao ali ona jeste. Jelovnik za Saru su mrvice hljeba posute šećerom i mlijeko ili posoljene mrvice i mlijeko. Neko bi rekao jadno dijete, ali ona kaže: “prkosno moje sunce, rumeni se i napreduje iz inata onima koji joj se nisu obradovali“.
Pita Vasu čija je odluka najvažnija u naselju da drva dadnu njoj. Nakon nekoliko dana odlučivanja, zapala su je ta drva. Ljudi se sažalili na tešku životnu priču. Međutim, ona odlučila dati drva Bajri i njegovoj ženi jer misli da su im potrebnija.
“Vratili su se oni u svoju straćaru. Bajro obnevidio, kćerka psihički nije dobro. Jedino Bajrinica mora biti dobro. Tri mjeseca čekaju da im uvedu struju. Neće. Bajro sjedi u kolicima. Dobro je što ne vidi jer bi ga bolilo to što nemaju struje“, prisjetila se ona, pojasnivši da je odlučila dati drva Bajrinici kako bi mogla oprati veš jer nema struje da upali šparet da ugrije vodu.
Pozvala je Bajrinog sina i rekla mu da prenese sve. Ona će se već nekako snaći. Ljudi u šoku, pričaju da je luda ali ona se ne obazire. Pričalo se o tome par dana.
Iznenada dođe vijest da se vrati u Jajce, slobodan je stan u kojem je živjela, iselila se izbjeglica i vratila svojoj kući.
“Ima li Boga? Ja ne znam. Ponekad mislim da je to neka kosmička sila koja kruži kao voda u prirodi. Ja učinim dobro Bajri, meni neko drugi i tako u krug. Usudi se uraditi, čak i ako je opasno i pomisliti. Budi djetelina sa četiri lista. Nikneš li kao trolista, ko će te naći u moru dijeteljina“, kaže ona.
Nakon njenog dobročinstva u posljeratnom periodu, ljudi od nje nisu napravili heroja već osobu izopštenu iz društva. Najbolja moguća opcija bila je povratak u Jajce jer u Banja Luci, nakon što je pomogla Bajri, za nju nije bilo mjesta. Ali ni povratak u Jajce nije bio spas već samo utjeha.
Godine su prolazile ali nismo išli naprijed već smo stagnirali. Ljudi i danas, u drugima, nepoznatima, vide prijetnju. Takvima se ne pomaže. Ma koliko se zalažemo za ravnopravnost u teoriji, ljudi još uvijek nisu spremni to primjeniti u praksi.
Prema popisu stanovništa iz 1991.godine, u Banja Luci je živjelo približno 29.000 Bošnjaka, što je pet puta manje od srpskog stanovništva. Smatrani su manjinom i tako tretirani. Situacija ni danas nije drugačija. U Jajcu je situacija obrnuta. Bošnjaci su većinski narod dok srpskih ustanova i vjerskih obilježja gotovo i nema.
Događaj iz Banja Luke, Slavicu je trebao da obilježi kao hrabru i humanu ženu. Međutim, nije joj pružena ni dobrodošlica kao povratnici. Zbog njene vjerske pripadnosti mnoga vrata su joj ostala zatvorena, među kojima i poslovna.
Radni vijek završava u Podbrdu u blizini Mrkonjić grada, gdje je većinsko srpsko stanovništvo. Svakodnevno je stopirala da bi stigla na posao. Uvijek vjeruje da velike boli traže velike duše.
Od njene mizerne penzije jedino je mizernije kako je postavljen današnji sistem vrijednosti.
Kako bi ohrabrila druge spominje da su neke žene i kad nisu smjele, radile drugačije.
“Smijem, kako neću smjeti. Jedino tako i znam da živim. Poput onog raznobojnog cvijeta, ničem i mirišem čak i na zabranjenom mjestu“, njena je vodilja u životu.
Zbog toga sam izabrala i uvijek ću pisati i govoriti o njoj jer je smatram primjerom ljudskosti. Ona je karika od presudnog značaja u lancu zajedništva i tolerancije.
Ovaj članak je nedavno nagrađen u okviru omladinskog takmičenja “Srđan Aleksić” organizovanog od strane Centra za postkonfliktna istraživanja. Takmičenje ima za cilj da pruži mladim ljudima priliku da otkriju, prikupe i dijele priče o izgradnji mira, moralnoj hrabrosti i međuetničkoj saradnji u njihovim lokalnim zajednicama i podržano je od strane Nacionalnog fonda za demokratiju (NED). Kroz ovo takmičenje, CPI želi da inspiriše mlade da preuzmu aktivnu ulogu u promociji pozitivnih primjera ljudi u Bosni i Hercegovini koji svojim postupcima mjenjaju živote drugih.
