Komemoracije, žrtve, prošlost i zločini u vokabularu bosanskohercegovačkih političara zamjene riječi poput raktivnosti (čitati rada) ili odgovrnosti.
Ne tako daleke 2008. predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Sulejman Tihić na sjednici Glavnog odbora rekao je: “Moramo konačno prevazići pasivnu poziciju žrtve i preuzeti aktivnu poziciju i odgovornost relevantnog političkog faktora. Prošlost, zločini, stradanja i samosažalijevanje ne treba da budu centralna tema naše politike“.
Izjava hrabra, optimisti čak i misliti da je istinita, no već prije izbora 2010. pala je u zaborav pa se Tihić i njegovi politički sljedbenici, počeli su se gužvati u prvim saffovima raznoraznih kolektivnih dženaza i komemoracija. Pogubna za javnu raspravu praksa nije dakle prekinuta, a predizborni rječnik bh. političara je ostao siromašan i sveden na samo nekoliko pojmova – milih uhu birača, neobavezujućih na bilo kakvo aktivno djelovnje i podložnih zloupotrebama.
I, prije svega, van kontrole Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, zahvaljujući čemu su takozvane “probosanske stranke“ u zadnjih nekoliko sedmica same, bez obzira na predviđene u njemu rokove, odsvirale početak kampanje za opšte izbore planirane za 12. oktobar ove godine, a poligon za predizborne vježbe su pronašle, tradicionalno već, u manjem entitetu.
Pojam 1: Država
Pošto je političko sjećanje izuzetno kratkog daha, vrlo je upitno da li se tadašnji predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Denis Bećirović (SDP) danas sjeća svoje inicijative iz početka ove godine u kojoj je od međunarodne zajednice zatražio zabranu proslave 9. januara kao Dana Republike Srpske.
Bećiroviću se tada dogodilo ono što svaki bošnjački političar smatra velikom čašću – okomio se na njega SDS. Ovo je bila izvrsna prilika da se skupi nekoliko predizbornih poena te da se u javni diskurs ubaci par patetičnih izjava, poput “ja sam spreman da ne budem ni na jednoj funkciji, ali nisam spreman ćutati kada je riječ o razbijanju BiH” ili “mene u parlament nije birao SDS, već građani BiH koji vole i poštuju državu BiH”.
Ovaj je događaj počeo predizbornu kampanju Denisa Bećirovića, kojemu će, po svemu sudeći, pripasti uloga SDP-ovog gubitnika na izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Njegove su aktivnosti u tom smjeru itekako zanjimljive, jer pokazuju da fotelje “prvog Bošnjaka“ ove države nema bez prilagođivanja dominantnom diskursu nacionalističkih stranaka, kojom se SDP ne smatra. Dokazan se državnik mora, dakle, sjetiti Republike Srpske. I tako su nakon prepucavanju sa SDS-om uslijedile Bećirevićeve (osuđene na neuspjeh) inicijative za formiranje Vrhovnog suda BiH i državnog Ministarstva poljoprivrede, te neobično čvrste reakacije na zagrebačke govorancije o trećem entitetu, eresovski Zakon o preblivalištu i Odluku o vršenju provjere tačnosti i istinitosti podataka prilikom prijave prebivališta na teritoriji RS-a. Dosad odsutne u retorici ovog političara.
Pojam 2: Odbrana
Ukoliko se Denis Bećirović osvrnuo uglavnom na sadašnju situaciju države, u fokusu većine njegovih kolega prošlost je stala. Ovim je putem krenula Stranka za BiH, čija je delegacija u sastavu predsjednik stranke Amer Jerlagić, član predsjedništva Sejfudin Hodžić i predsjednik Regionalnog vijeća Podrinje Adib Đozić pojavila 8. aprila u Zvorniku na obilježavanju 22. godišnjice Dana otpora.
Komemoracija ovim povodom nikad nije bila popularna u stranačkim krugovima – obično okupi par Zvorničana i bez ikog iz političkih struktura. Nije pri tom jasno kakav legitimitet da govori o “otporu“ ima, naprimjer, Đozić, jedan od izumitelja političkog lešinarenja, jer je ovaj profesor socijologije na Univerzitetu u Tuzli iz svoje rodne Srebrenice pobjegao još prije nego što se stegao obruč VRS oko enklave.
Đozić je zanjimljiva ličnost – nekad je predstavljao SDA, da nakon korupcijskog skandala s fondovima za povratak utočište nađe u SBiH. Poznata je njegova izdavačka djelatnost, koja promoviše kvazi-naučne radove probranih kvazi-naučnih krugova koje treba da dokažu hiljadugodišnje isključivo pravo Bošnjaka na Srebrenicu; aktivnost koja mu pruža lak pristup parama – prošle se godine tokom prezentacije jednog od svojih djela Đozić pohvalio, naprimjer, da ono ne bi nastalo da nije bilo Sadika Ahmetovića i tekuće rezerve Ministarstva sigurnosti, koje je tada vodio.
Kako se Amer Jerlagić sjetio ove žive legende političkog iskorištavanja genocida nije poznato. Činjenica je ipak da se Đozić ubrzo nakon posjete Zvorniku našao u prvom redu prilikom obilježavanja 18. godišnjice postojanja Stranke za BiH i već danas osigurano mu je treće (prvo koje će pripasti njegovoj stranci) mjesto na multistranačkoj listi Prvog marta za Narodnu skupštinu RS iz pete izborne jedinice.
Pojam 3: Žrtva
O ostala mjesta na listama će se boriti partija Đozićevih učenika –SDA – čiji se čelnici isto tako zagrijvaju prije zvanične kampanje. Kao svake godine briljaju u prirodnom okruženju podrinjskih proljećnih dženaza, no ovaj su put u marš na Drinu krenuli tačno sedmicu prije one prve – vlaseničke – a to na obilježavanju 21. godišnjice zločina na igralištu u Srebrenici počinjenog 12. aprila 1993.
Na prošlogodišnjoj okrugloj – 20-toj. godišnjici, nije bilo nikog osim nekolicine Srebreničana, te načelnika Ćamila Durakovića, potpredjsednika Skupštine Opštine Hamdije Fejzića i predjsednika Opštinskog odbora SDA Sadika Ahmetovića. Ove godine, iznenada – gužva. Došla je cijela podrinjska vrhuška SDA i tako je Ahmetoviću društvo pravio delegat u Vijeću naroda Šefket Hafizović i potpredsjednik Narodne skupštine RS Ramiz Salkića, a u njihovoj je pratnji došao i predsjednik Federacije BiH Živko Budimir.
Čak su i “čas istorije“, odnosno priče preživjelih, potisnule “priče preživjelih članova stranaka“. Simptomatičan je ovdje nastup Amira Kulaglića, jednog od tvoraca Demokratske fronte u Srebrenici, koji je ujedno bio predsjednik Organizacionog odbora za ovo obilježavanje i se sve dosad držao što dalje od medija. Naravno, Medihe Smajić, koja je na igralištu izgubila oca, Fikreta Ibrahimovića, oca poginule kćerke i Hasana Hasanovića, koji su govorili prošle godine niko se više nije sjećao.
Sklonost prilagođavanju potrebama kampanje je pokazao i Hakija Meholjić iz SDP-a, koji je tokom manifestacije proučio fatihu, mada svako ko ga poznaje zna da je on uvjereni ateist. No, bilo je ovo tek nastavak predizborne “vjerske revolucije“ u redovima SDP-a. Sličan je nastup Meholjić imao već 31. marta u Potočarima na obilježavanju 11.-te godišnjice prve dženaze žrtvama genocida, gdje se pojavio zajedno sa Denisom Bećirovićem i federalnim ministrom za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Zukanom Helezom. Valja ovdje napomenuti da 10.-te okrugle godišnjice nije se, naravno, sjetio ne samo Bećirović nego i čelnici svih ostalih stranaka.
Pojam 4: Majka
Hava Tatarević je u ratu izgubila šest sinova i valjda nema danas djeteta u Bosni i Hercegovini koje nije čuo za njenu tragediju.
Njeno ime je poznato svima, no, pošto je za sarajevske medije okolina Prijedora relativno neistraženo područje, novinari nisu bili pretjerano uspješni u utvrđavanju tačnog naziva naselja iz kojeg dolazi. I tako su za portal Klix, jedan od prvih koje je objavio informaciju o identifikaciju Havinih sinova, Zecovi postali “Zenovo“, a u nastavku teksta “Zecoe“.
Niko se nikad nije potrudio da lektoriše očigledne greške u tekstu glavnog urednika portala Faruka Vele, pa je “Zenovo“ vaskrslo u nekoliko drugih medija a i na fanpejdžu poslanika u državni Parlament, Asima Sarajlića (SDA) u patetičnoj izjavi: “Teška i potresna priča majke Have iz Zenova kod Prijedora. I baš zbog ovakvih slučajeva nećemo dozvoliti da RS na protivustavan i antdejtonski način reguliše pitanje prijave prebivališta. I baš zbog toga ćemo osuditi svako kršenje prava povratnika, ugrožavanje njihove sigurnosti i ohrabrivanje ekstremnih pojedinaca od strane pojedinih političkih opcija u RS, da čine teška krivična djela protiv života i imovine povratnika kao što je to bilo prije par dana u Kozluku.“
“Baš zbog toga” bi političarima bilo korisno da ponekad svrate u manji entitet pa da se na licu mjesta uvjere kako se u stvari zove Havino naselje, no teško da se to ikad dogodi s obzirom da se oni bave uglavnom reciklažom priča, koje je za ove potrebe selekcionirao Amor Mašović, ne samo jedan od direktora Instituta za nestale BiH, ali i zastupnik SDA u skupštini Kantona Sarajevo.
Upravo je on na sarajevskoj tribini “Tomačica – rudnik smrti“ od Have Tatarević napravio “zvijezdu“, zaboravljajući pri tom na sve ostale pronađene u ovoj grobnici tijela. Rekao je tada: “U Prijedoru su počinjeni stravični zločini i istrijebljene gotovo čitave familije. S tog područja je i majka Hava Tatarević kojoj je ubijeno šest sinova… Pripadnici vojske i policije RS-a su tijela ubijenih Prijedorčana, najvećim dijelom Bošnjaka, premještala u sekundarne i tercijarne grobnice, ili ih uništavali čak i eksplozivom, što je bio slučaj u grobnici Jakarina Kosa.“
Mašović je rekao, a političari su zapamtili i “majku Havu“ su od tada pomenuli bezbroj puta.
Tako su dokazali da im nije potpuno stran još jedan, pomalo neprijatan pojam, dosad vezan za drugačiju vrstu, uglavnom nepolitičke, djelatnosti – ratno profiterstvo. Jer da nije bilo rata, ne bi bilo njih, a da nema “države“, “žrtava“ i “majki“, bio bi nedostatak investicija, nezaposlenost i siromaštvo, dakle gorući problemi, kojih u Bosni i Hercegovini niko ne zna, a možda samo ne želi, rješiti.
