Trgovina oružjem

Mnoge zemlje povećavaju proizvodnju oružja, ali njihova glavna motivacija pritom nije povećavanje kapaciteta vojske. Stalno rastući izvoz oružja na mnogo načina doprinosi razvoju ekonomije i zapošljavanju ljudi u ovako teškoj ekonomskoj klimi, tako povećavajući sigurnost i stabilnost u regionu.

Bivša Jugoslavija je imala relativno sofisticiran program proizvodnje oružja, sa izvozom do 500 miliona dolara godišnje (što je činilo 7% godišnjeg izvoza). Primarna tržišta za izvoz su bila Sjeverna Afrika, Bliski istok i mnoge zemlje članice Pokreta nesvrstanih. Proizvodnja dijelova se odvijala u različitim republikama: na primjer ključne komponente tenka M-84 – ponosa Jugoslovenske narodne armije – pravljene su u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i onda su sastavljane u Hrvatskoj.

Nakon nasilnih ratova ‘90-ih godina, novonastale države su morale razviti vlastite kapacitete za proizvodnju oružja zbog prekinutog proizvodnog procesa, embarga na oružje i, u slučaju Srbije, uništenja fabrika oružja usljed NATO bombardovanja. Ova industrija nije bila u stanju da doprinese ekonomiji na način na koji je doprinosila Jugoslaviji, jer je svaka država razvila nezavisnu ekonomsku sferu.

Vlade u regiji su pokušale riješiti nedostatak ekonomskog stimulusa tako što su povećale proizvodnju oružja u svrhu jačanja ekonomije. Rezultati se vide u statistici: BiH je upeterostručila proizvodnju u posljednje tri godine na 100 miliona €. Crna Gora je povećala izvoz za 30% od 2012. do 2013. godine, na 6.5 miliona eura. U Srbiji, izvoz za 2013. godinu je dosegao 250 miliona eura, i sada čini 4% ukupnog srbijanskog izvoza. Što se tiče Hrvatske, ona je u 2013. godini izvezla 143 miliona eura, sa značajnim godišnjim povećanjima.

Ono što ide u prilog trgovini oružjem je činjenica da je proizvodnja naoružanja relativno stabilan ekonomski sektor, proizvod koji je uvijek tražen, bez obzira na ekonomsku klimu, bez obzira na kontroverznu prirodu potražnje. Države Balkana su nedavno potpisale ugovore sa NATO i SAD, tako dobivši jak i stabilan izvor prihoda.

Čini se da bi trgovina oružjem mogla popraviti ekonomsku situaciju u regiji. Također je pokazala da ima potencijala da popravi ekonomsku saradnju između zemalja Balkana: u 2011. godini, potencijalni ugovor za modernizaciju kuvajtskog M-84 tenka je podrazumijevao saradnju proizvođača oružja u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori.

Međutim, tu je i tamna strana legalne trgovine oružjem. Na primjer, postoje dokazi da je tokom posljednje dvije godine Hrvatska ilegalno naoružavala sirijske pobunjenike preko Jordana, u iznosu od 27 miliona eura. Okolnosti pod kojima se ovo odvijalo su nejasne: Hrvatska vlada je negirala bilo kakva saznanja ili odgovornost, tvrdeći da se radi o nezakonitim kanalima. Tu su i optužbe da je to ustvari program CIA kojim se naoružavaju pobunjenici. Lokalne organizacije su optužile i jednu crnogorsku kompaniju za kršenje međunarodnog embarga na izvoz oružja u Libiju i Siriju, iako je država odlučno negirala takve navode. Uzimajući ovo u obzir, postaje jasno da iako trgovina oružjem možda povećava stabilnost zemalja u regiji, povećava nestabilnost drugdje.

Kada govorimo o uticaju ratova na Balkan i trgovinu oružjem, bitno je u obzir uzeti ne samo državni, nego i individualni nivo. Dok države mogu imati koristi od povećanja prihoda od trgovine oružjem, šta će biti rezultat povećanja obima i legalnog i ilegalnog naoružanja? Da li trgovina oružjem uistinu čini građane Balkana sigurnijim?

Najveći izvor nestabilnosti trgovine oružjem na individualnom nivou je naravno ilegalno naoružanje. Nakon završetka rata, mnogo oružja je ostalo u opticaju. Iako su pokrenuti mnogi programi koji su imali za svrhu da skupe i oduzmu oružje iz ruku civila, ovakve akcije su imale ograničen uspjeh. Neki od razloga navedenih za nepredavanje oružja bili su strah od idućeg rata, strah od krivičnog gonjenja, kao i mogućnost zarade prodajom oružja na crnom tržištu.

Kombinacija faktora čini Balkan evropskim žarištem ilegalne trgovine oružjem. Neki od njih su već spomenuti višak oružja ostalog od rata, kao i nedostatak finansijskog poticaja za predaju oružja vanjskim faktorima usljed loše ekonomske klime. Dalje, tokom rata, veliki broj ilegalnih fabrika oružja je napravljen je sa svrhom proizvodnje oružja bez serijskih brojeva i drugih identifikacijskih oznaka, što ih čini privlačnim kriminalcima. Također, regija je dobro povezana relativno otvorenim granicama.

Izračunati broj ilegalnog oružja u regiji može biti teško, iz očitih razloga, međutim procjenjuje se da ima oko 4 miliona neregistrovanog oružja, od čega 80% navodno potiče iz ratova u devedesetim godinama. Srbija ima većinu oružja – skoro 1 milion, procjenjuje se da BiH ima 750,000, Hrvatska oko 600.000, oko 250.000 je u Makedoniji, a u Crnoj Gori ta brojka je oko 170.000.

Problem neregistrovanog oružja je destabilizirajući faktor i dovodi u opasnost sigurnost građana. U Bosni, smrt uzrokovana nelegalnih oružjem je drugi najčešći slučajni uzrok smrti, nakon saobraćajnih nesreća. Na 6. godišnjoj regionalnoj Konferenciji o pristupu smanjenju zaliha naoružanja rečeno je da je višak naoružanja u zemljama jugoistočne Evrope i dalje opasnost za sigurnost i stabilnost regije. Ta opasnost je povećana otkrićem zaliha naoružanja za vrijeme nedavnih poplava koje su devastirale BiH.

Uzimajući u obzir eventualne destabilizirajuće efekte na društvo koji potiču od trgovine oružjem, nije jedini problem dotični proizvod. Kriminalne organizacije koje se bave nelegalnom trgovinom oružjem često se bave i drugim nelegalnim aktivnostima. Istragom je utvrđeno da bande u zapadnoj Evropi često razmjenjuju drogu za oružje koje potiče sa Balkana.

Međutim, i legalna trgovina oružjem povećava ovaj problem. Prvo, u regiji postoje prilično porozni zakoni o naoružanju koji otežavaju razlikovanje legalnog i nelegalnog naoružanja. Procjenjuje se da ima 3 miliona legalnog oružja u regiji, s tim da Srbija ima najveći broj oružja po osobi (15,1 na 100 ljudi), za njom slijedi Crna Gora (14.4), Hrvatska (8,4), Bosna i Hercegovina (8,0) i Makedonija (7,6). Iako mnogi možda smatraju da sam broj oružja u jednoj državi ima kontraefekat na osjećaj sigurnosti, jedna anketa koju je 2011. godine proveo Centar za sigurnosne studije iz Beograda, pokazuje da građani osjećaju visok nivo sigurnosti. Oni to pripisuju činjenici da svoj osjećaj sigurnosti procjenjuju prema vlastitoj snazi ili snazi svojih susjeda, a ne države.

Legalna trgovina oružjem ima potencijala da utiče na stabilnost u regiji jer je poznato da kriminalne organizacije provaljuju u vojne kasarne i legalne fabrike naoružanja kako bi povećale trgovinu na crnom tržištu.

Zemlje bivše Jugoslavije preduzimaju korake da smanje broj ilegalnog naoružanja u opticaju. Pored akcija prikupljanja oružja koje se obavljaju sa skromnim uspjehom, postoje informativne kampanje kojima se javnost obavještava o opasnostima držanja nelegalnog oružja, naročito starijeg koje se proizvodilo u nelegalnim fabrikama tokom rata.

Evropska unija igra značajnu ulogu u davanju podrške u upravljanju i skupljanju tog oružja, zbog nedjeljivosti sigurnosne situacije na širem Balkanu. Ne samo da često oružje završi u rukama kriminalnih organizacija na teritorijama u sklopu EU nego su i sve zemlje šireg područja Balkana ili već članice ili buduće članice. Bilo je nekoliko uspješnih primjera zajedničkih policijskih akcija u ovim zemljama. Na primjer, u januaru 2014. 6 osoba u BiH i 7 u Švedskoj uhapšeno je zbog krijumčarenja oružja.

Stanje trgovine oružjem u BiH predstavlja politički paradoks. Na jednoj strani, proizvodnja oružja povećava ekonomsku stabilnost ovih zemalja stimulacijom tržišta rada i povećanjem ekonomskih rezultata. Ove zemlje ostvaruju veliki profit obimom izvoza oružja. Osjećaj lične sigurnosti se povećava privatnim posjedovanjem oružja u domaćem kontekstu.

Na drugoj strani, postoji argument da trgovina oružjem direktno doprinosi nestabilnosti regije zbog velikog broja kako legalnog tako i nelegalnog oružja u opticaju u svakoj zemlji. Najviše zabrinjava porast broja nelegalnog naoružanja, naročito kad se uzmu u obzir drugi zločini koje inspiriše nelegalna trgovina oružjem. Pored toga, međunarodno crno tržište prosperira nedostatkom registracije i upravljanja oružjem na širem Balkanu. Ako se nastavi trgovina oružjem na međunarodnom crnom tržištu, ove zemlje će postati podložnije daljim nelegalnim aktivnostima.