U BiH postoje jednaka prava. Ali samo na papiru.
Od matrijarhata pa do danas, u periodu tzv. demokratije, a zapravo smo još uvijek u tranziciji i oporavljamo se od svih ratnih i poslijeratnih dešavanja, teško žive svi: i penzioneri i mladi, muškarci i žene, zaposleni i nezaposleni, školarci i studenti. Nikome nije lako, ali usudiću se da kažem da su žene u Bosni i Hercegovini u velikoj mjeri obespravljene. Raskorak između onoga što je garantovano pravnim aktima i onoga što je zapravno prisutno u stvarnosti je značajan i uočljiv na svakom koraku.
Čujete, uglavnom od starijih muškaraca, da je žena “nužno zlo“. Na prvi pogled to bi mogao da kaže samo neuk čovjek, ali sa njim će se, navodno kroz šalu, složiti i pripadnici obrazovanijeg dijela društva, političke vođe ili visoko obrazovani ljudi. Ne svi, ali većina sigurno. Upravo u tome i jeste glavni problem.
Može se reći da je problem u našem mentalitetu. Od davnina se ženskoj djeci savjetovalo da budu poslušne i povučene, da trpe. Za sve što nije u redu, a potiče sa muške strane, nalazilo se opravdanje floskulom “Ma, muška posla!“. I žene sa naših prostora često same sebe stavljaju u podređen položaj u odnosu na muškarce.
Primjera radi, navodim savjet bake upućen njenoj unuki prije udaje, a bio je da treba da sluša svog muža. “Treba da sluša“, šta zapravo znači taj izraz? Da li da ga zaista sluša dok on govori i da bude dobar sagovornik kako bi zajedničkim razgovorom, i dogovorom, prije svega, riješili sve životne i bračne probleme? Ili, pak, da ga sluša u onom drugom smislu, tj. da zanemari svoje težnje i potrebe i slijepo sprovodi u djelo sve što muškarac želi? Ne bih rekla da su naše bake pričale o kompromisu, prije će biti ovo drugo shvatanje. Dakle, treba poraditi na samosvijesti žena, o njihovoj snazi, o tome koliko su zapravo jednake u pravima.
Često smo u prilici da čujemo da muškarci i žene ne razmišljaju na isti način. I psiholozi su potkrepljivali tu tezu raznim studijama. Analize tih studija su pokazale da žene brže razmišljaju, prilagodljivije su novonastalim situacijama, imaju saosjećanost, tj. osjećaju suosjećanje prema onima koji su u lošijem položaju i koji su ugroženi u bilo kom smislu.
Pokazalo se da su žene i dobri pregovarači, diplomate. Žena po tonu razgovora tačno “osjeti“ (ne zaključi, nego baš osjeti) šta može postići i koje kompromise treba praviti, a koje ne, kako bi bili postignuti određeni ciljevi na zadovoljstvo obje pregovaračke strane.
Žene igraju veliku ulogu u procesu rješavanja konflikata i u procesu pomirenja. To je samo jedan od primjera da žena može biti i jeste dobra i uspješna u više različitih životnih sfera.
Žene imaju tzv. multitasking sposobnost, sposobne su da istovremeno uspješno obavljaju više različitih poslova. U tome je velika prednost žena. Samo što se ženama sa naših prostora ne pruža prilika da to pokažu. I one koje su uspjele da dođu do rukovodećih pozicija u firmama ili na političkoj sceni, ne mogu na pravi način iskazati svu svoju sposobnost jer su svakodnevno izložene manipulacijama i ucjenama.
Smatra se da je uloga žene da bude majka i domaćica. Ništa više. Međutim, ni to nije tako jednostavno. Mlada žena u Bosni i Hercegovini prilikom razgovora za posao ili kada već zaključi ugovor o radu, uglavnom prvobitno ima “razgovor u četiri oka“, sa poslodavcem. Tom prilikom joj se saopštava da ne bi bilo poželjno da sada zasniva porodicu ili rađa djecu. A kada će? Kada ode u penziju?
Majčinstvo i angažovanje žene na poslovnom planu ne bi trebalo da su kategorije koje isključuju jedna drugu. Zašto žena sa 30 ili 35 godina ne bi mogla biti majka dvoje, troje ili više djece i istovremeno zaposlena? Možda zato što bi to bilo opterećenje za državu, tačnije Fond za zdravstveno osiguranje.
Neophodne su krucijalne promjene sistema vrijednosti i zakonskih okvira. Danas je nužno potrebno da se borimo za jednake uslove rada, za bolje prilike, te za obrazovanje i usavršavanje. Nije nemoguće, samo treba krenuti od sebe. I krenuti odmah.
Malala Jusafzai, djevojčica, dobitnica Nobelove nagrade za mir 2014. godine, koja je rizikovala vlastiti život u borbi za svoja i prava drugih djevojčica trebalo bi da nam služi za primjer. Brojni su primjeri kroz istoriju žena koje su bile genijalne, ali nedovoljno cijenjene samo zato što su žene. Jedan od dobrih primjera je i Mileva Marić-Ajnštajn. Iako u sjeni svog muža Alberta, Mileva je bila odlična znanstvenica, a i dalje se vode žustre debate o njenom doprinosu Albertovim dostignućima.
Mislim da su i žene Bosne i Hercegovine, takođe, sposobne za velike korake. Ali prvobitno je potrebno riješiti nas osjećaja krivice iz formirane predrasude u društvu da nećemo moći da se nosimo sa tradicionalnom ulogom majke i supruge na jednoj strani, i ulogom poslovne žene sa karijerom na drugoj strani.
Ograničiti žene samo na majčinstvo ili samo na karijeru je nepotpuno iskorištavanje naših kapaciteta, resursa i sposobnosti. To je život u jednom smjeru.
Biti žena ne znači samo nositi ogroman teret na nejakim leđima, biti samosvjesna žena je i blagoslov.
