Slatkiši u ratnom periodu

Jed and Đuldina (2003. Sjeverna Irska)

Zvižduci granata i memljiva skloništa tih dana bili su svakodnevnica. Gdje god se okreneš susrećeš se sa strahom u očima, unezvijerenim pogledima ali i voljom za životom, posebno kod onih najmlađih. Djeca k'o djeca, trčkaraju ulicama, između kuća, na poljima tragaju za zapuštenim malinjacima i jagodnjacima. Ponekad i potrče za konvojima, posebno onim na čijim …

Zvižduci granata i memljiva skloništa tih dana bili su svakodnevnica. Gdje god se okreneš susrećeš se sa strahom u očima, unezvijerenim pogledima ali i voljom za životom, posebno kod onih najmlađih. Djeca k'o djeca, trčkaraju ulicama, između kuća, na poljima tragaju za zapuštenim malinjacima i jagodnjacima. Ponekad i potrče za konvojima, posebno onim na čijim vozilima je pisalo UN (Ujedinjene Nacije). Kod njih je bio izvor slađih poslastica od malina i jagoda. U njihovim rukama su bile čokolade, a od njihove dobre volje ovisila je naša dječija radost. I tako jednog martovskog jutra 1993. godine, sudbina je isprepletala niti i zapečatila jedno prijateljstvo, koje će da prkosi svim razlikama i granicama. Tog jutra, upoznala sam čovjeka koji je moja inspiracija i uzor u životu.

Dane rata, drugari i ja, provodili smo u skloništima, a čim bi pao mrak sastajali bi se u mahali i igrali igre “Mračni ljudi“. I dan danas mi nisu jasna pravila te igre. Po danu bi izlazili po potrebi napolje. Naša dječija potreba su bili slatkiši. Sve se odvijalo u našem trčanju uz tutnjajući zvuk konvoja i hvatanja čokolada, nikad do tada probanih. Neke nove i puno ukusnije.

Jednog sniježnog jutra, skupa sa drugaricom vraćala sam se iz mekteba. Nije nam dugo trebalo da primjetimo dva UN-ova transportera pored moje kuće. A još manje vremena je trebalo da se nas dvije i ostala djeca iz mahale nađemo na transpoteru. Imala sam osjećaj da smo osvojili najveće blago, jer nije nam padalo na pamet sići s transportera dok ne dobijemo slatkiše.

Kladanj
Na slici se nalaze djeca iz ulice, i dva UN-ova vojnika. To je samo jedan od momenata koji je učinio da se osjećamo sretno i zadovoljno. Čak smo imali čast nositi plave beretke, simbole mira. (1993., Kladanj)

Na tom transporteru nešto se pokvarilo, pa su dva vojnika pokušavala da riješe problem. Upoznali smo se sa njima. Zvali su se Jed i Ian. Rekli su nam par puta odakle su, ali je tu došlo do nesporazuma. Oni su nešto izgovarali slično England, pa smo mi ostali u uvjerenju da su iz Engleske. Ali kasnije ćemo doznati da su bili iz Sjeverne Irske.

Vojnici su nam dali ruksak pun slatkiša. Kakva je to samo bila radost i ushićenje u nama. Neponovljiv osjećaj kada je blago dospijelo u naše ruke. Sjećam se da sam u tom trenutku pomislila da tražim još nešto. Tražila sam kilogram šećera jer sam htjela da mama napravi neke kolače. Brzo sam odnijela mami šećer, a kao znak zahvalnosti mama je pripremila čaj i gurabije za Jed-a i Ian-a. Na početku su oklijevali, ali su se kasnije počastili. Jed je obećao da će doći i sutra.

Slijedećeg jutra, sa djecom sam se našla u mahali. Čak i sad kad zatvorim oči, čujem zvuk transportera 14A i vrisku djece. Vratili su se, nisu nam slagali. Narednih par mjeseci, gotovo svakog dana Jed se vraćao i donosio nam slatkiše i igračke. Tih dana samo naučili još riječi iz engleskog, znali smo se čak i predstaviti i pozdraviti. Rečenica koja mi je i danas najdraža u engleskom je see you soon (vidimo se uskoro). Više se nismo igrali po noći, već smo u ranim jutarnjim satima trčali u mahalu i čekali na Jed-a, čak i po nekoliko sati.

Ti stranci sa plavim beretkama na glavi, nisu donosili smrt, već radost. Svjetlost novog prijateljstva nas je obasjavala, a “mračni ljudi“ su nestali. Znalo se dešavati da smo skupa utrčavali u skloništa, mi djeca i UNPROFOR-ci. Jed je bio čovjek koji nas je nasmijavao stalno, uživao je da jede pitu sirnicu a ono što je meni ostalo najupečatljivije je da je svaki put govorio da će mir doći u našu zemlju i da se moramo nastaviti nadati.

Došao je trenutak kada je Jed morao otići. Bilo nam je žao, jer naša svjetlost je otišla da grije druga područja. Par puta se desilo da je Jed slao po konvojima paketiće slatkiša za nas. Čak smo se i dopisivali. Sjećam se plavih koverti koje sam predavala nepoznatim vojnicima s nadom da će ih Jed dobiti. Došao je period kada su pisma prestala stizati. Bila sam jako tužna, ali ona rečenica “see you soon“ mi je davala nadu da ću jednog dana ponovo sresti svog spasioca. Taj dan se i desio, nakon pet godina, kada je stiglo pismo od Jeda. Od 1998. godine do 2003. uslijedila su mnogobrojna pisma. Nismo više dopuštali da se prijateljstvo prekine. Jed me je pozvao u Sjevernu Irsku, da upoznam njegovu suprugu i dvoje djece. Nakon deset godina sam otišla.

Čovjek koji je slijedio svoju ljudskost, koji je pokazao šta zaista znači biti čovjek, pomoći i pružiti ruku prijateljstva, osoba koju zovem spasiocem mog djetinjstva, itekako je vrijedan spomena. Pričao je drugim jezikom, nosio drugačije ime, bio je druge vjeroispovjesti, ali on je prije svega bio čovjek koji vjeruje u mir i prijateljstvo. Njegovanje ovakvih vrijednosti nam daje smisao životu.

Ovaj članak je nedavno nagrađen u okviru omladinskog takmičenja ”Srđan Aleksić” organizovanog od strane Centra za postkonfliktna istraživanja (CPI). Takmičenje ima za cilj da pruži mladim ljudima priliku da otkriju, prikupe i dijele priče o izgradnji mira, moralnoj hrabrosti i međuetničkoj saradnji u njihovim lokalnim zajednicama i podržano je od strane Nacionalnog fonda za demokratiju (NED). Kroz ovo takmičenje, CPI želi da inspiriše mlade da preuzmu aktivnu ulogu u promociji pozitivnih primjera ljudi u Bosni i Hercegovini koji svojim postupcima mjenjaju živote drugih.

Đuldina Kurtović nagrađena je počasnom nagradom u okviru omladinskog tamičenja “Srđan Aleksić” organizovanog od strane Centra za postkonfliktna istraživanja (CPI), koji animira mlade ljude u Bosni i Hercegovini da pronađu, prikupe i dijele price o izgradnji mira, moralne hrabrosti i međuetničke suradnje u svojim lokalnim zajednicama. Projekat je finansiran od strane Nacionalnog fonda za demokratiju (NED).

Vezani članci

Hipodrom Butmir: Vraćena 130-godišnja tradicija konjičkih trka
Nakon 12 godina na hipodromu Butmir, na inicijativu mladih ljudi, zaljubljenika u konjičke sportove, održane su konjičke trke, što je vratilo nadu ali pobudilo i emocije da će ovo postati ponovno veliki događaj za Sarajevo ali i za Bosnu i Hercegovinu, odnosno nastaviti tradiciju dugu oko 130 godina.
Mary-Ann Hennessey o izgradnji mira, pomirenju i integraciji mladih
BiH je jedina zemlja u Evropi koja ne garantuje pravo na obrazovanje bez segregacije"

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu