Penzionisani policajac iz Zenice spaja pokidane veze

Foto: Selma Mašić

Iskustvo stečeno radom u policiji, vlastita poznanstva i društvene mreže penzioner iz Zenice, Hanas Kovačević, koristi već 11 godina i spaja prijateljstva, poznanstva i porodice koji su izgubili kontakte kako zbog ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini (BiH), tako i u mirnodopskim okolnostima iz različitih razloga. 

Iza sebe ima na hiljade spojenih kontakata ili kako kaže “riješenih slučajeva”, a rad mu je postao poznat i izvan granica Bosne i Hercegovine. 

„Iz cijelog svijeta se ljudi javljaju. Iz Njemačke, iz Kanade, iz Amerike. Iznenadio sam se kad me cura iz Indije zvala i sad, kako iz Indije neko zna za nekog Hanasa iz Zenice?!“, kazao je Kovačević, podsjetivši i da je zajedno s kolegom iz Novog Sada za sedam dana uspio riješiti slučaj u kojem je kćerka iz Turske preko njemačke televizije tražila majku više od 45 godina, a nisu uspjele ni njemačka ni turska televizija da je pronađu. 

Prvi susret Sandre Kovačević sa ocem Bobanom Poletanom i stricem Rankom (Foto: privatna arhiva)

Sve je krenulo kada je pokušao da vrati vlastita prijateljstva, odnosno kada je krenuo da traži svog prijatelja iz vojske, Beograđanina, s kojim se družio tokom vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) u Sjevernoj Makedoniji, nakon što je 2008. godine otvorio profil na društvenoj mreži Facebook. „Našao sam ga u Njemačkoj. Onda sam i druge prijatelje počeo tražiti i s njima sam u kontaktu sve vrijeme“, kazao je Kovačević, pojasnivši da je nakon obnavljanja vlastitih prijateljstava odlučio tražiti ljudima izgubljene kontakte. 

Priključio se različitim grupama na Facebook-u, koje se bave pronalaskom izgubljenih kontakata, a i kako bi skrenuo misli sa svog zdravstvenog stanja zbog kojeg je bio primoran da bude kući, pridružio se grupi “Pokidane veze” i kako kaže „tu su već krenule potrage za djecom, očevima, majkama, braćom, sestrama, s rodbinom koja se u ratu razišla“. 

Ratna zbivanja u Bosni i Hercegovini i regionu su čest uzrok gubljenja kontakata ali nisu i jedini. 

„Rat je bio taj koji je razdvajao porodice, na primjer braću i sestre. (…) Otišli su svako na svoju stranu, ne znam zašto nisu uspjeli održati kontakt, ali neki su i od prije rata izgubili kontakt. Ima i dosta slučajeva majki koje su dale djecu na usvajanje. To su teži slučajevi, istraga je zahtjevnija jer su podaci te djece zaštićeni“, kazao je Kovačević. 

Objašnjavajući na koji način pronađe kontakt naveo je da je „umrežen s dosta ljudi s područja Balkana jer je vojsku služio u Sjevernoj Makedoniji i s dosta prijatelja je u kontaktu dugo godina“. „Pa onda idem preko njih, onda kroz grupu isto se jave članovi, jave se koji hoće pomoći“, kazao je Kovačević, dodavši da ima dosta prijatelja u Hrvatskoj i Sloveniji. 

Svoj trud ne naplaćuje a usputne troškove koji nastanu tokom traženja izgubljenog kontakta plati osoba kojoj pomaže. Ipak, naglašava da je imao slučajeva gdje neko kaže da će mu pomoći ali traži za naknadu novac i kada prenese osobi koja traži izgubljeni kontakt da je zatražen novac, odgovaraju mu da je to „humanitarna grupa“. 

„Jeste humanitarna grupa ali nije čovjek humanitaran. Neko jednostavno neće [da pomogne], hoće da mu se plati. Ili kad tražiš pa kaže: ʻŠto to tražite? Vi to radite humanitarno?ʼ Ili: ʻŠto će ti novac? Vi to sve tražite preko interneta. Sve ima na internetu.ʼ A ako je sve preko interneta izvoli i sjedi i traži preko interneta. Ja ti ne trebam, sjedi za kompjuter i nađi sebi. Teško je ljudima to objasniti da ljudi neće to raditi besplatno“, pojasnio je Kovačević. 

Nekada ljudi kojima je pronašao izgubljeni kontakt su mu platili, odnosno kako kaže „priznali trud“, pa mu pošalju „100-200 KM“ ili ga počaste ručkom. „To ja nisam tražio, sami se sjete“, dodao je Kovačević. 

Zadovoljan je zbog ovog što radi, a najveća satisfakcija mu je kada vidi ljude sretne. S osmjehom na licu prisjeća se kako je spojio učenike iz razreda u Vogošći nakon više od 30 godina, a kao znak zahvalnosti pozvali su ga na godišnjicu mature, što je za njega, kako kaže „bilo posebno iskustvo“. 

„Kada vidite te emocije … oni ne mogu prepoznati jedni druge, neke su godine znatno izmijenile, neki su sada osobe s invaliditetom, zbog rata koji se desio, žene su udate … i kad su se oni sreli, lijepo je to vidjeti. Ovako sa strane stojim i gledam. Imaju oni tih priča, oni ne znaju šta bi prije pitali jedni druge. Njih je puno tu i svako bi sa svakim pričao i svako bi nekoga nešto pitao, tako da je to sve lijepo vidjeti“, ispričao je Kovačević.

Ipak, sve priče nisu dobile sretan epilog. „Najgore je kad dijete traži roditelja koji ga je ostavio. I nađeš roditelja. Dijete je jednom ostavljeno. I kad ti nađeš roditelja a roditelj ga neće i drugi put je ostavljeno. To su jako ružne situacije, jako neugodna situacija da ti nekom javiš da ga roditelj neće“, kazao je Kovačević. 

Prema njegovim riječima, obnavljanje kontakta između roditelja i djeteta koje je dato na usvajanje spada u jedan od najzahtjevnijih slučajeva jer su zakonom zaštićeni podaci i roditelja i djeteta, te im je jako teško ući u trag. 

Prvi susret Mirjane Hatezić iz Rijeke sa sestrom Alisom, ocem i braćom u Sarajevu (Foto: privatna arhiva)

Penzionisanom policajcu je razumljivo da se institucije vode zakonima ali smatra da bi bilo idealno kada bi se pronašao neki kompromis, a jedan od načina je potpisivanje izjave pod krivičnom i materijalnom odgovornošću da ti podaci neće biti zloupotrebljeni i neće otići u pogrešne ruke već da će tim institucijama sve što uradi dostaviti, kako bi imali potrebne podatke.

Činjenica da je penzionisani policajac i uživa povjerenje mnogih ljudi uveliko mu olakšava posao. Navodi primjer da je drugačije kada nekome u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i Sjevernoj Makedoniji kažete da ste radili posao policajca i imaju drugačiji pristup, odnosno budu otvoreniji. 

Ranijih godina imao je puno više zahtjeva, ali i danas radi selekciju jer mu je postalo opterećujuće, odnosno uzima samo one slučajeve gdje baš vidi da može imati neki uticaj. Opisuje to žargonskim policijskim rječnikom: „Hvata se gdje ima mesa“.

Selma Mašić je obučena dopisnica Balkan Diskursa iz Zenice gdje je živjela do svoje devetnaeste godine kada seli u Sarajevo na studij Međunarodnih odnosa i diplomatije pri Fakultetu političkih nauka. Zvanje bachelora stiče 2020. godine kada pri istom fakultetu upisuje master studij na odsjeku Sigurnosnih i mirovnih studija. Danas svoj fokus stavlja na istraživanje kulturoloških uticaja na izgradnju mira u bosanskohercegovačkom društvu, ali i u regiji. Trenutno obnaša funkciju vodiča u Muzeju ratnog djetinjstva gdje radi od 2021. godine.

Vezani članci

Sestra Vesna Zovkić: „Umjesto supruge i majke odabrala sam da budem sestra svakom čovjeku“
Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu, riječi su iz života slavnoga Tome Akvinskog, talijanskog filozofa i teologa. Niz redova i riječi o inspirativnom a tako jednostavnom životu mogle bi stati u knjigu Isusove male sestre Vesne Zovkić, ali koju bi svatko imao dužnost da pročita, prije svega kao – čovjek. Sestra Vesna je život protkala ljudskim pričama, solidarnošću te prijateljstvom s Bogom ali i s ljudima. 
Ratni zločinci u Španiji za vrijeme i nakon Frankove diktature
José León Ramírez Reina je umro 31. marta 1994. godine usljed zatajenja srca u bolnici na jugu Španije. Imao je 87 godina. Prije toga živio je u Madridu i Sevilji, u ekstravagantnoj vili po imenu La Carlina. Bio je poznat po organizaciji elitnih zabava i bogatoj kolekciji umjetnina. Ramírez Reina stigao je u Španiju na veoma neobičan način. Nakon bijega iz Njemačke preko Danske i Norveške, srušio je svoj avion na obalu San Sebastiana u Španiji u maju 1945. godine.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu