U bosanskohercegovačkoj medijskoj i političkoj realnosti rat kao da je nastavljen nekim drugim sredstvima i kao da nikada nije prestao trajati. Nad nama se nadvio hologram rata pa će biti da zbog toga naša zbunjena svijest ne može progutati misaono toliko puta prežvakane fraze.
Pomirenje među narodima, ratni heroji i dobročinitelji svih triju većinskih etnija – su dobro prežvakane teme u posljeratnom bosanskohercegovačkom društvu već 20 godina. Istini za volju, mi nikako da progutamo čitavu priču.
Posljednjih 20 godina, BiH je jedna pozornica specijalnoga rata koji se vodi sofisticiranim metodama i koji je dobio institucionalne mehanizme kroz čije se kanale bore nemoralno pretile etno-političke strukture. Sofisticirane metode rata koje su se nastavile u posljeratnom periodu zaista su nevjerovatne. Mi učestvujemo u ratu, a da nismo ni svjesni. Trpimo posljedice specijalnog rata, ali ih ne prepoznajemo kao takve. Porast stope siromaštva, nezaposlenosti, stope kriminaliteta, smanjen indeks sigurnosti u gradovima i slične negativne pojave unutar društva mi ne prepoznajemo kao posljedice specijalnoga rata već kao najnormalnije elemente mira.
Među stanovnicima BiH već se preko 20 godina stvaraju imaginarni zidovi u čiju nas čvrstinu i postojanost uvjeravaju raznorazni društveni, politički i religijski subjekti. Taj zid koji svojom snagom imaginarnog kamena premašuje snagu mnogih stvarnih povijesnih zidova, u našoj poslijeratnoj državi stvara jaz među trima mnogobrojnim i ostalim malobrojnim stanovnicima BiH. On stoji među nama i čovjek uistinu pomisli da nas razdvaja, da sa ove strane zidina nemamo ništa sa onima tamo sa drugih strana. Pomisli čovjek pa se trzne kad čuje da je poplava odnjela sve sa sobom pa i taj nesretni zid. Pomisli čovjek pa se trzne kad na televiziji ugleda da i oni sa druge strane zida prose i krišom rove po kontejnerima. Pomisli čovjek pa začuje kako se i tamo sa te druge strane zida raduje i tuguje iz istih sreća i nesreća kao i sa ove strane. Na kraju se čovjek zapita tko tu ratuje protiv koga ako štićenici etnocentrističkih faraona sa svih strana zidina trpe jednake nepravde, tegobe i zla.
Zidine nisu zidine
Prvo pitanje koje razborit čovjek postavlja glasi: “Koja je onda svrha tih zidina ako me nisu zaštitile od ljudi sa druge strane?“. Drugo pitanje se odmah samo postavlja: “Ako ja nisam napao one tamo i ako oni mene nisu uspjeli napasti zahvaljujući tim nesretnim zidinama kako da smo onda i mi ovdje i oni tamo jednako oštećeni?“. Postavlja se i niz pitanja: “Pa tko nas je tako snažno razorio; tko nam je ukrao dostojanstvo; tko nas je gurnuo u bijedu i siromaštvo kada nismo jedni druge?“.
Kada uman čovjek razmisli o navedenim pitanjima i kada pogleda od loja izobličena lica tobožnjih zaštitnika svojeg vitalnog nacionalnog interesa, tek tada mu se upale lampice pa shvati kako mu se desilo da su njegovi vitalni životni interesi izgubili svoju vitalnost. Tek tada čovjek shvati da zidine nisu zidine i da mu je tobožnji zaštitnik najveći dušmanin; tek tada čovjek shvati da mu je onaj sa druge strane tih prokletih zidina zapravo brat po muci i teško stečenoj nauci. Tada čovjek shvati karakter onog nesofisticiranog rata u kojem se ginulo od metka i gelera, i prepozna njegov sofisticirani nastavak u kojem se umire od muke i nedostojanstva.
Kada umni ljudi postanu većina imaginarne zidine će pasti, a hologram rata će se raspršiti u vihoru kolektivne svijesti. Tada će pasti i pretili faraoni i njihov će pad izazvati politički zemljotres koji će uništiti ostatke njihove fašizoidne vladavine. Kada se to dogodi u BiH će nastupiti stvarni posljeratni period; otvorit će se vrata napretku i boljoj budućnosti države koja nije svjesna svoje kozmopolitske prirode i potencijala koji iz takve prirode proizilaze.
Veliki je put do mijenjanja kolektivne svijesti neobrazovanih i strahom zatrovanih masa; rušenja imaginarnih zidina među siromašnim ljudima; mijenjanja kleptokratske vlasti i demokracije koja smrdi na oligarhiju. Srećom, nada se budi kada pomislimo na nesebične i hrabre ljude koji ne vidješe zidine nego ljude.
Sjetimo se herojskog i nadasve čovječnog čina Srđana Aleksića koji je poginuo braneći život mladića koji je bio kriv jer se zvao Alen. Taj hrabri mladić, Srđan, spasio je Alena, ali nažalost nije uspio spasiti i sebe. Osim Alena, Srđan je spasio nadu u ljudskost i nanio nepopravljivu štetu svim onima koji i dan danas nastoje čvrstim održati zidine nedopustivog identitetskog međuljudskog raskola – zidine koje stoje na temeljima neprosvijećenih i skučenih umova i sitnih duša.
Zastava zajedničkih interesa
Da bismo probudili nadu u bolju budućnost naše djece možemo pogledati i događaje iz vrlo bliske i svježe prošlosti. Sjetimo se kišnoga proljeća 2014. godine kada je iz bujice poplava i mulja klizišta izronila ljudskost, hrabrost i nesebična požrtvovanost koja se nadvila nad BiH, ali i nad čitavom regijom. U zajedničkoj nevolji pale su sve zidine, i stvarne i imaginarne – čovjek je priskočio čovjeku u pomoć bez razmišljanja, bez dvojbe. Tih teških dana zajedničke nevolje odjednom nije bilo važno koje ime piše na vratima poplavljene kuće. Bilo je bitno pomoći čovjeku u nevolji.
Razmislimo li o dva navedena događaja koja bude nadu u bolje sutra svih bh. stanovnika, primjetit ćemo neke osnovne principe kojima se moramo voditi da bi smo ostvarili zajedničke, univerzalne potrebe i težnje svakoga od nas. Svakome od nas je potrebna hrana, piće, radno mjesto, krov nad glavom, osobna i sigurnost naših obitelji, zaštita prava, jednakopravnost, dostojanstvo, socijalna zaštita, itd. Kada bismo počeli nabrajati stvari koje nas, ljude, spajaju i ujedinjuju tko zna kada bi smo se zaustavili.
Ujedinimo se pod zastavom zajedničkih interesa, suradnje, pomoći, tolerancije, poštovanja, prijateljstva i ljubavi. Odbacimo otrovne i maligne politike isključivosti na bilo kojim osnovama i osjetimo blagodati koje nam nudi zajednica koja misli na zdravlje i red u svojemu domu, zajednica koja će kada nas ne bude nastaviti da osigurava mehanizme koji će našim potomcima omogućiti da sami ispune svoje potrebe i da se razvijaju u zdravoj i naprednoj sredini.
Unaprijedimo sebe, podignimo razinu svoje svijesti, a onda se zdravog duha i bistrog uma politički organizirajmo i poboljšajmo kvalitet življenja za sve nas. Ova i ovome slična razmišljanja proizilaze iz principa koje je u svom herojskom činu slijedio Srđan, koje su slijedili stanovnici iz svih krajeva BiH kada su se zaputili u pomoć stradalnicima poplava. To su principi na kojima treba da počiva društvo pomirenja i poslijeraća i to je jedini put ka boljem sutra za sve nas.
U BiH zasigurno postoji čitavo jedno društvo koje ne pripada bosanskohercegovačkoj političkoj realnosti. To je društvo koje ne mrzi i koje uči, to je društvo koje radi i trenira, koje poštuje čovjeka, a prezire nečovjeka. Međutim, to zdravo tkivo bh. društva je medijski cenzirurano, politički nezastupljeno i fizički razjedinjeno. Onoga dana i onoga časa kada se to zdravo tkivo ujedini i sklopi u jednu snažnu i povezanu društvenu, a onda i političku cjelinu tada će se u Bosni i Hercegovini prvi put poslije rata otvoriti mogućnost istinskog poslije ratnog perioda prožetog zajedničkim radom i napretkom svih stanovnika.
