Iako je poznata kao „grad zelenila“, Banja Luka pokazuje da ljudska nemarnost nadjačava spremnost i trud građana i službi koje su zadužene za održavanje grada. Na pojedinim mjestima možemo vidjeti primjere koji narušavaju davno dobijen epitet ove „ljepotice sa Vrbasa“.
Zaštita životne sredine, konkretno Banja Luke, ima značajan doprinost kako za bolji tako i za zdraviji život.
Činjenica da su životna sredina i turizam usko povezani, očuvanje životne sredine predstavlja značajan uticaj na turističke potencijale, ponude i uopšteno na atraktivnost destinacije.
Turizmolog Turističke organizacije Banja Luka, Mladen Šukalo smatra da turizam baziran na prirodi predstavlja najbrži rastući sektor turizma, čija je snaga često potcjenjena. Banja Luka je opredjeljena, što je formalizovano i putem Strategije razvoja turizma Banjaluka 2013.-2020., za održivi razvoj destinacije u kome princip zaštite životne sredine ima ključnu ulogu.
“Stanje životne sredine ima direktni uticaj i na potencijalne turističke proizvode Banja Luke kao što su: zdravstveni turizam, banjalučka avantura, speleološki objekti. Kvalitet turističkih proizvoda zavisi od našeg odnosa prema životnoj sredini što sigurno opažaju potrošači”, ističe Šukalo.
Budući da je Vrbas rijeka na kojoj se održavaju brojna sportska takmičenja, Turistička organizacija grada Banja Luka ima za cilj stvaranje nove turističke ponude na bazi principa održivog razvoja. Neki od njih su: Vrbas Adventure Resort, Banja Luka Hike Bike, Zelena potkovica, Banja Luka grad Zelenila, Uređenje pećine Ljubačevo, Uređenje izletišta Banj brdo, Obilježavanje svjetskog dana turizma, uređenje obala Vrbasa, zagovaranje zaštite područja, zagovaranje prečišćavanja otpadnih voda koje se ulijevaju u Vrbas.
“Značajna, za turističke ponuđače, su i pitanja stvaranja i zbrinjavanja otpada, energetske efikasnosti, odnosa prema biljnom i životinjskom svijetu, svijesti o životnoj sredini, te se iz tih razloga trudimo da utičemo i na građane i na službe i organizacije koje su zadužene za očuvanje prirodne sredine kako bismo te iste ljepote predstavili u što boljem svjetlu našim turistima”, kaže Šukalo.
Zaštita prirodnih resursa, ostvaruje se na tri glavna načina: proučavanjem, pravnom zaštitom i praktičnom zaštitom. Predsjednik organizacije “Društvo za istraživanje i zaštitu biodiverziteta”, Jovica Sjeničić objašnjava da postoje mnoga udruženja koja se bore više pravnim i zagovaračkim metodama, podizanjem svijesti javnosti dok se njihova organizacija bavi istraživanjem biološke raznovrsnosti, sistematizovanjem znanja o određenim dijelovima prirode, da bi što bolje i kvalitetnije pratili njeno stanje.
“Pored toga trudimo se da radimo na edukaciji javnosti, pisanjem raznih edukativnih tekstova, izradom publikacija, radom sa djecom po školama i organizovanjem naučno – popularnih predavanja, te bar tri ili četiri manifestacije godišnje koje promovišu zaštitu prirode.”, kazao je Sjenčić, istaknuvši da u martu organiziraju konferenciju u saradnji sa herpetološkim društvom “Hyla” iz Hrvatske i “Rufford Fondacijom” iz Velike Britanije.
Na konferenciji će biti razmatrana iskustva i mogućnost regionalne saradnje među biolozima i ekolozima, istraživačima i zaštitarima prirode sa područja Balkana.
Svakako neki od efikasnijih načina zaštite prirodnih resursa su edukacija javnosti i popularizacija zaštite prirode.
“Veliki problem nas koji se bavimo istraživanjem prirode jeste da animiramo ljude da se i oni zainteresuju za te oblasti. Razloga za nezainteresovanost je mnogo, a možda je najvažnije to što je današnje društvo otuđeno od prirode. Ljudi misle da su svi resursi neograničeni, jer ih ne poznaju i ne znaju odakle dolaze”, objašnjava Sjeničić.
Kada spomenemo edukaciju javnosti, ne možemo a da ne spomenemo medije koji osluškuju interesovanja javnosti i izvještavaju o onome što ljude zanima, teme vezane za zaštitu ugroženih vrsta i slične teme nisu baš u fokusu u našoj zemlji. To se najčešće pravda prioritetnim problemima kao što su nezaposlenost i slično, što uopšte nije opravdanje za nebrigu za prirodu.
“U našem slučaju u poslednje vrijeme dolazi do sve većeg interesovanja za naš rad, interesovanja javnosti za naše terenske aktivnosti, jer to većina ljudi gleda samo na National Geographic kanalu, a nema saznanja o našim ugroženim vrstama biljaka i životinja i o njihovom istraživanju kod nas. Pomoć institucija imamo u manjoj mjeri i to je najčešće u vidu logističke podrške, ali se i do nje teško dolazi”, priznaje Sjeničić.
Sličan ili gotovo identičan stav imaju članovi Centra za životnu sredinu koji ističu da će njihova borba biti teška dokle god se privatni interesi stavljaju iznad javnih.
“Mimo podizanja svijesti, koje je i dalje neophodno u čitavoj BiH, neophodno je da se nadležne institucije uozbilje i konačno shvate da se našim prirodnim resursima mora odgovornije upravljati. Svega je nekoliko novinara koji imaju slobodu i kontinuitet u praćenju ove teme i sa njima imamo dobru saradnju. Što se tiče institucija, jako dobru saradnju imamo sa Republičkim zavodom za zaštitu kulturno – istorijskog i prirodnog nasljeđa, koje je nas dugogodišnji partner”, kazala je predsjednica Centra za životnu sredinu Nataša Crnković.
Centar za životnu sredinu imao je nekoliko pozitivnih primjera kada su tražili od građana da se direktno uključe u odbranu prirodnih vrijednosti. Na nivou Banja Luke ogromni koraci su napravljeni i na osvještavanju ljudi o značaju zelenih površina u urbanim područjima i potrebi da se one sačuvaju i unaprijede, a ne unište.
“Kroz jednu građansku inicijativu skupili smo pet hiljada potpisa, što je ogroman i jasan pokazatelj da javnost želi da na mjestu planirane izgradnje crkvenog objekta ostane zelena površina. Javnost ima svoje mišljenje, ima volje i načina da se bori za prirodu, samo ih treba ohrabriti i uostalom, pitati za mišljenje, objašnjava Crnković.
Stanje svijesti neophodno je mijenjati prije nego dođe do određene ekološke katastrofe ili krize resursa jer će tada biti kasno za brza rješenja na koja smo navikli. Nije bacanje smeća u korpe jedini način na koji možemo uticati ako želimo voditi računa o okolini u kojoj boravimo, o rijeci u kojoj se kupamo, o vazduhu koji udišemo. Neophodno je da se uključimo u brojne organizacije koje vode računa o životnoj sredini i na taj način damo naš doprinos u očuvanju prirode. A ukoliko nemamo vremena ni za to, onda ih bar podržimo u onom za šta se oni bore da bi nama svima bilo bolje.
