Postavljanjem dvostrukih standarda, govoreći o tobožnjoj demokratiji i ljudskim pravima a odbacujući drugačije, bh. društvo postaje sve netolerantnije.
Činjenica je da su mediji moćno sjeme za rast predrasuda i govora mržnje. U zadnje vrijeme, svjedoci smo rastuće islamofobije, zbog toga što se zastrašujući teroristički napadi automatski povezuju sa Islamom. Javnost, neinformirana i zaslijepljena, lako pada pod uticaj.
U našem, bh. društvu, bogati smo kulturnom, etničkom, religijskom raznolikošću, ali vrlo često to ne vidimo kao svoju prednost, nego kao plodno tlo za produbljivanje jaza, u svrhu vladavine političke manjine.
Aktuelna je i zadnja odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV-a) o nenošenju “vjerskih obilježja“ u Sudu, što je najviše pogodilo žene sa hidžabom, koje su protestovale mirnom šetnjom pod motom “Hidžab: moje pravo, moj izbor, moj život“. To je opet izazvalo rasprave nadugo i naširoko po društvenim mrežama i portalima. Koliko su zapravo važne individualne priče i doživljaj samog hidžaba za ženu, o tome se malo govori.
Amela Karkelja, 26-godišnja magistrica psihologije iz Sarajeva nosi hidžab. Kazala je da od kada nosi hidžab poraslo joj je samopouzdanje, smirenost, spokoj i sreća.
“Kada sam odlučila da se pokrijem i kako mi to kažemo, da stavim svoju krunu, nisam ni pomišljala da će taj jedan komad tkanine na mojoj glavi promijeniti moj život, da će mi toliko prijati i da zaista ni u jednom momentu neću pozavidjeti ženama koje su otkrivene“, kazala je Karkelja za Balkan Diskurs.
Kako kaže bila je u situaciji da je neko pogleda poprijeko, ali misli da ako se nasmijete i počnete razgovor da niko neće bježati od vas.
“Nama naša vjera ne dozvoljava da budemo grube i nesusretljive“, kazala je ona.
Na drugom kontinentu, Soumiya Noor Bouchikchi, 29-godišnja profesorica računarskih nauka iz Maroka, odlučila je da će nositi hidžab sa nepunih 16 godina, davne 2002. Kad je donijela ovu odluku, reakcije svih oko nje su bile dosta neočekivane.
“Ali kad sam zaista sama odlučila da stavim hidžab, i kad sam došla do tačke kad sam se osjećala kao gola bez njega, reakcija moje porodice bila je potpuno čudna. Bili su protiv toga i govorili su da je to staromodno, da neću dobiti dobar posao ili muža, ako nosim hidžab. Moj ujak dugo nije govorio sa mnom i nazivao me ekstremistom, a u tim godinama ja nisam znala šta ta riječ znači uopće“, kazala je Soumiya.
Nakon toga, Soumiya se u dosta situacija nosila sa diskriminacijom. Nisu joj dozvolili da govori u polju svoje struke ispred strane delegacije, dobila je odbijenice da učestvuje na nekim konferencijama. Također, na aerodromima često prolazi kroz torture.
“Svaki put kad putujem negdje, višestruko me kontroliraju na aerodromima, moram prolaziti kroz skener, žena mi skida maramu, otvara, i gleda krijem li nešto u kosi“, pojasnila je Soumiya.
Ipak, Soumiya je borbena. Puno putuje, govori mnogo stranih jezika i radi doktorsku disertaciju na temu obnovljive energije. Radila je pripravnički u Njemačkoj i tamo se susretala sa negativnim prvim kontaktom ljudi s njom. Ona nije odustajala od toga da promijeni njihove stereotipe, jer je znala da sve što dosta ljudi zna o muslimanima i pokrivenim ženama jesu informacije dobijene putem medija.
“Objasnila sam im da žene u mojoj zemlji mogu biti majke, medicinske sestre, učiteljice, inžinjerke. Žena nosi maramu kao vlastiti izbor. Ne kao obavezu. Mi razmišljamo, mislimo, vodimo, podučavamo, i bitan smo faktor promjene.“, kaže Soumiya.
Zanimalo nas je mišljenje mladih u bh. društvu o povezanosti islama i terorizma.
Dalibor Kraišniković, 18-godišnji učenik Ekonomske škole u Bijeljini, rekao je: “Po mom mišljenju, treba napraviti jasnu paralelu između tradicionalnog i radikalnog islama. Zna se šta je normalno, a šta ne i šta se smije zagovarati, a šta ne smije. Apsurdno je kriviti sve muslimane širom svijeta za one nesretne događaje, jer se pravi islam ne zalaže za nasilje.“
Kad smo se osvrnuli na aktuelna dešavanja oko odluke VTSV-a u BiH, Dalibor je iznio da smatra da ta odluka nije ciljano islamofobična, već odluka koja je nastala iz procesa sekularizacije naše države. Ipak, svjestan je da su ovom odlukom najviše pogođene žene islamske vjeroispovijesti.
“Po ovom pitanju, moje mišljenje je podijeljeno. S jedne strane, Kur’an nalaže nošenje hidžaba, a s druge strane težimo ka evropskom modernom svijetu koji se zalaže za sekularnu državu bez vjerskih obilježja u državnim institucijama. Moji stavovi za i protiv, ovaj put su stavljeni na vagu sa dva tasa, a pritom jedan tas ne nadjačava drugi“, kazao je Dalibor.
Monika Mijić, 26–godišnja psihologinja smatra da nošenje vjerskih obilježja ne treba nikoga vrijeđati.
“Ne znam sigurno zašto, no, mislim da to rade kako bi se sačuvale od neprimjerenih pogleda, kako bi ostale čiste, sačuvale svoju jedinstvenost. Bile tako bliže Bogu. Ako je iz religijskih razloga, smatram da je opravdano. Neka nosi tko šta želi. Ne razumijem zašto bi ikoga to smetalo i vrijeđalo?! Pravi, istinski vjernik poštuje druge ljude, nevezano za religiju, nacionalnost, etničnost!“, smatra Mijić.
Koliko je aktuelno pitanje etničke i vjerske raznolikosti među mladima, možemo vidjeti i u sada već popularnoj emisiji “Perspektiva“, koja je također izazvala dosta bure u državi i regionu. Razgovarali smo sa Mirelom Remi Priselac, vokalom grupe “Elemental“, koja je bila moderatorica nekoliko epizoda ove emisije.
“Svaki put kad se vratim sa snimanja “Perspektive” puna sam dojmova jer me razmišljanja mladih iznenade, ali neki put i šokiraju. No čak ni u tim situacijama gdje sam prepoznala uskogrudnost razmišljanja kod mladih, ne želim krivicu baciti na njih. Iz njihovih usta progovarali su njihovi roditelji, djedovi i bake, ljudi koji, možda i previše, formiraju njihova mišljenja“, kazala je Priselac.
Priselac smatra da se trebamo boriti za društveno i političko okruženje u kojem će “drugačiji” moći izraziti svoje mišljenje, biti uvaženi poštovan.
“Bez raznolikosti, svest ćemo se na masu bezličnih poslušnika koji klimaju glavom jer tako nekom drugom odgovara. Što se tiče balkanskih zemalja, ovdje nije lako kad si drukčiji – bilo da si drukčije vjeroispovijesti, boje kože, spolnog opredjeljenja ili da banaliziram, jednostavno voliš drukčiju muziku od one koju sluša većina. No upravo je to područje na kojem moramo poraditi – kao građani (pozivam se na pitanje građanskih sloboda!), ali i kao ljudi“, zaključuje Priselac.
