Islamofobija, kao problem savremenog društva, nažalost poprima epidemiološke odlike. Njen utjecaj je širok ali najkrucijalniji i najteži za mlade ljude.
Islamofobija, kao problem savremenog društva, nažalost poprima epidemiološke odlike. Njen utjecaj je širok ali najkrucijalniji i najteži za mlade ljude.
Jennine Swan, 22-godišnjakinja živi u New Yorku (Sjedinjene Američke Države). Hidžab je počela nositi neposredno nakon 11. septembra, terorističkog akta u njenom gradu. Prisjećajući se prvih susreta sa islamofobijom kazala je: “Gurali su me, pljuvali i govorili da se vratim u svoju zemlju’’.
Iako ne poriče kako se svakodnevno susreće sa izazovima, Jennine je odlučna i ne dozvoljava da njena religija bude prepreka pri ostvarenju životnih ciljeva i ambicija. Naglašava kako takav stav nije univerzalan, te poznaje mnoge mlade, naročito žene koji ograničavaju sebe i žrtvuju svoje ciljeve jer su isti puno teže dostižni zato što su Muslimani.
Jennine ističe kako su napadi u Parizu ali i komentari američkog političara Donalda Trumpa tokom trenutne izborne kampanje prouzrokovali ponovnu eskalaciju netrpeljivosti prema Muslimanima u New Yorku.
Da netrpeljivost nije isključivo vezana za taj grad, potvrđuje Mohammad Usman Zia, 25-godišnjak, porijeklom iz Saudijske Arabije koji trenutno živi i studira na Oxfordu. Sa nepunih 12 godina, dolaskom u Ameriku, u ruralne dijelove savezne države Kentucky susreo se prvi put sa islamofobijom. Susreo se sa izolacijom i diskriminacijom u školi, što je prouzrokovalo bijes, depresiju i sklonost nasilju. Utjehu je našao trenirajući američki fudbal.
‘’Ubrzo mi je postalo jasno da niko ne očekuje da se jedan Musliman i stranac može naći na startnim pozicijama. Prvi treninzi su bili tokom trajanja Ramazanskog posta i tada sam balansirao najteže fizičke i društvene udarce’’, kazao je Mohammad.
Napornim treniranjem ušao je u prvu postavu školskog tima, zadobio prijatelje i počeo dobijati osjećaj vlastitog identiteta. Nedugo nakon toga Mohammad i njegova porodica su bili prisiljeni da se vrate u Pakistan, gdje je ponovo doživio isti scenarij socijalne ekskluzije. Iako je zakonski bio državljanin Pakistana, jer mu je majka rođena u Pakistanu, njegova veza sa Amerikom i drugim učenicima je bila dovoljan razlog da ga odbace i gledaju kao neprijatelja. Mohammad je tad imao 14 godina.
Danas, na izazove koje je prošao u mlađim danima i koje prolazi i dalje svakodnevno gleda na drugačiji način.
‘’Fluidnost identiteta je najvažnija. Ja sam Amerikanac isto koliko sam Musliman i Afganistanac i Pakistanac. Godinama sam se borio pokušavajući da definišem svoj identitet dok nisam shvatio da nema definiciju i obuhvata raznovrstan niz karakteristika koje nas definišu kao ispunjene i dinamične osobe koje ne mogu i koje ne treba ograničiti na jednu riječ”, kazao je Mohammad.
Saim Saeed, 25–godišnjak iz Pakistana odavno se prestao pravdati ljudima zbog svoje religije. Iako se sam ne identificira kao Musliman, zbog svog porijekla i izgleda često se suočava sa islamofobijom koju doživljava kao standardni oblik rasizma. Ipak, kako živi u muslimanskoj zemlji, okružen je drugačijim raspravama i debatama.
”U Pakistanu se priča o tome ko je uistinu Musliman, a društvo je izuzetno negativno nastrojeno prema vjerskim manjinama Kršćanima i Hindusima“, pojašnjava Saim.
Smatra da se mladi pridružuju radikalnim pokretima iz mnogo razloga, ali kao jedan od osnovnih navodi ponos i dostojanstvo. Pakistan kao država se na svjetskoj sceni rutinski ponižava i gleda s visoka.
“Naša kolonijalna istorija samo pojačava to poniženje. Religiozna desnica ima neproporcionalnu moć u pakistanskom društvu, i oni utiču na oblikovanje društva i ponašanje ljudi. Država je pomogla ovoj radikalizaciji, tako da postoji čitav sistem škola, medresa, CD-ova i videa koji propovjedaju radikalizam” kazao je Saim.
Nedavni teroristički napadi u Parizu, prema njemu su samo pomogli da Muslimani iz Pakistana budu još više neprijateljski nastrojeni prema Zapadu.
Za razliku od Saima, Parisa Elah-Madadzahed, 29-godišnjakinja živi u Holandiji. Reakcija na napade u Parizu, prema njenim riječima, svela se na otvoreno ispoljavanje islamofobije. Kaže da je njoj lično postalo očigledno da su se ljudi prije ustručavali da kažu svoje iskreno mišljenje.
“Dešavanja u Parizu su navela ljude da budu otvoreniji i direktniji u formulisanju svojih osjećanja prema Muslimanima.” dodaje Parisa.
Parisa ne nosi hidžab, tako da je na prvi pogled ljudi ne percipiraju kao Muslimanku. Ipak, kad god spomene da je porijeklom iz Irana svjesna je da će slijediti pitanje da li je Muslimanka. Sa takvim pitanjima se često morala nositi, pogotovo dok je pohađala srednju školu.
Tasniem Anwar 23-godišnja koja nosi hidžab od srednje škole se nosi sa incidentima.
‘’Jedna od nastavnica u srednjoj školi (ne u mojoj školi) mi je rekla da je razgovala sa mnogo pokrivenih djevojaka i da, sve dok nosim hidžab, nikada neću uspjeti i ostvariti svoje ambicije’’, kazala je Tasniem, koja za holandsko društvo kaže da je samo prividno liberalno.
Parisa i Tasniem kažu da se u stvarnosti Muslimani susreću sa islamofobijom, stereotipima i odbijanjem. Diskriminacija prema Muslimanima je izuzetno izražena u svim segmentima društva od odlaska na intervju za posao, do gradnje džamija pa sve do pitanja izbjeglica.
Svojim vršnjacima širom svijeta, Tasniem poručuje: ‘’Mladi ljudi, bez obzira na boju kože, treba da preduzmu odgovornost i promjene sistem koji stvara neravnopravnost u društvu. Jedini način za ovo jeste kreiranje inkluzivnijeg društva u kojem će ljudi biti oslobođeni predrasuda i stereotipa. Mladim ljudima druge boje kože poručujem: preuzmite svoje mjesto. Ne opraštajte moćnicima. Jedini način da promjenimo nešto jeste da ih natjeramo da nas saslušaju.’’
Diskriminacija može biti suptilna ali to je ne čini ništa manje ozbiljnom. Svi naši sagovornici se slažu da se rasizam danas javlja u mnogim oblicima i da Muslimani nisu jedina pogođena grupa, ali da smo svi kao građani svijeta odgovorni za zaustavljanje i prevenciju istog.
