Fotografski rad Enrika Dagnina donosi nam priču o konfliktu. Najčešće, ovakve priče su teške za prenijeti, teške za posmatrati, i teške za razumjeti. Intervju sa Dagninom daje nam uvid u njegovu fotoreportersku karijeru i izložbu, ”Bez imena” (”Untitled”).
Fotografski rad Enrika Dagnina donosi nam priču o konfliktu. Najčešće, ovakve priče su teške za prenijeti, teške za posmatrati, i teške za razumjeti. Radi se o ratnim pričama, o zvjerskim postupcima protiv čovječnosti od strane ljudskog roda. Kroz dokumentovanje i realizaciju ovih narativa, Dagnino takođe dijeli priče o sebi kroz privatne radove iz svog studija. Intervju sa Dagninom daje nam uvid u njegovu fotoreportersku karijeru i izložbu, ”Bez imena” (”Untitled”).
Pišu: Laura Feehs & Anna Bianca Roach, pripravnice Centra za postkonfliktna istraživanja iz Sarajeva
Atuelna izložba fotografija Enrika Dagnina, Bez imena, nudi nam uvid u ljudskost umjetnika, skrivenu iza objavljenih fotografija. Ova samostalna izložba predstavljena na WARM Festivalu u Sarajevu 2016. godine, zaviruje u njegovo iskustvo proživljeno kroz polje ratnog fotonovinarstva, i njegov pokušaj da izmiri i ujedini svoj profesionalni život sa životom kući, u studiju u Francuskoj (Pariz). Sirova, nefiltrirana, i duboko cinična, Bez imena je izložba o samom Dagninu više nego o događajima koje tematski pokriva, i prikazuje intenzivne nemire sa kojima se umjetnik suočava.
Prije otvaranja izložbe, Dagnino je pričao o integrisanju fotografije u njegov život – ključnom trenutku koji ga je usmjerio ka fotonovinarskoj karijeri s ratnom tematikom. Uz jutarnji espresso u Meeting Point-u u Sarajevu, 29. juna, pričao nam je o svojoj ranijoj borbi s pisanjem i nemogućnošću da uspije u konverzaciji sa ljudima, ali objašnjava da mu je fotografija dala platformu preko koje slobodno komunicira, glas koji drugi mogu čuti. Kao osamnaestogodišnjaku, prijatelj mu je u ruke dao kameru, tako bez prethodne namjere transformirajući Dagninovu mogućnost komuniciranja sa svijetom.
Pad Berlinskog zida označio je početak Dagninovog kontinuiranog putovanja poljem dokumentiranja konflikata. U to vrijeme, adrenalin koji je iskusio snimajući historiju značajnije ga je privukao ovom polju. Dok lista uspomene vremena provedenog na Balkanu, kroz smijeh se prisjeća svoje kasnonoćne navigacije ulicama Sarajeva, gdje je morao praviti pauze tokom eksplozija minobacača i onda nastavljati trčanje. ”Razlog tome nisu bile fotografije”, napominje Dagnino. ”Očajnički smo željeli pizzu s druge strane grada, tako da smo trčali kroz paljbu da dođemo do iste!”
Dagnino se našao u Vukovaru, u Hrvatskoj tokom tromjesečne opsade grada 1991. godine. ”Vukovar je bio Berlinski zid mog života,” svečano je izjavio. ”Izgubio sam nadu. Saznanje da su ljudi sposobni uraditi stvari koje sam vidio čine sve mogućim. Mi smo sposobni na sve.” Dagnino dalje priča o svom osjećaju krivnje – indirektne odgovornosti – spominjući da mi, ljudska vrsta, doprinosimo nasilju. ”Mi smo dio istog čovječanstva”, rekao je, sugerišući da smo svi u određenoj mjeri krivi za ratni barbarizam.
U pokušaju shvatanja ove stvarnosti, Dagnino je utjehu pronašao u svom kućnom ateljeu gdje skicira, piše i povlači se na određeni period vremena. Djela uključena u njegovu aktuelnu izložbu pomažu pri objašnjenju dihotomije ”života u dva različita svijeta”. Dagninova izložba Bez Imena posebno je upečatljiva zbog osjećaja neopisive ranjivosti i intimnosti koju budi u publici.
Izložba, koja je mjesto našla u jednoj od zgrada iz austrougarskog perioda u Sarajevu, sastoji se iz dva dijela. Polovina prostora posvećena je izložbi radova, gdje se nalaze neke od Dagninovih najboljih fotografija. Druga polovina – više ličan i upečatljiv dio izložbe – je soba koju pronalazimo u namjerno izazvanom haosu, s replikom njegovog radnog stola i zidnih dekoracija ispunjenih ličnim stvarima ostavljajući posjetioce da kroz iste prolaze i preturaju sami.
Izložba takođe ostavlja publiku sa osjećajem voajerizma: Dagninovi dnevnici otkrivaju konverzacije s partnericom i voljenima, duboko lične podatke o njegovim putovanjima, stranice i stranice sirovog, visceralnog bola i tuge. Interesantno, takođe je zabilježio da ”[konfliktne zone] su jedino mjesto gdje se osjećam dobro. Osjećam se dobro s ljudima. Osjećam se dobro sa samim sobom.”
U zbrci njegovih egzistencijalnih misli o konfliktu i ličnih odnosa nalazimo i bezbrižnije dijelove. Usred njegove memorabilije, publika takođe pronalazi Dagninove press akreditacije, kreditne kartice, i pornografiju. ‘’Ovo je moj radni sto,’’ izjavljuje on, nakon što smo ga pitali zašto je izabrao da se izrazi na ovaj način kroz izložbu Bez Imena. ‘’Već sam ovo jednom radio [u Parizu]- ali ovog puta, izložba je manja. Drugačije je.”
Ispunjena Dagninovim grubim pogledom na realnost i karakterističnom mješavinom cinizma i drskosti, izložba Bez Imena stvara intenzivan ambijent memorijalnog egzorcizma. Daje nam osjećaj deklaracije slobode osvojene po prevelikoj cijeni – možda iz reporterske dužnosti, možda zbog psiholoških efekata koje je ova dužnost imala na njega, a možda zbog same publike.
Kroz svoj nevjerovatno hrabar iskaz ranjivosti gdje svoje unutrašnje lično isustvo dijeli skupa s profesionalnim radom, Dagnino težinu svoje karijere prebacuje na publiku, razbijajući klasično fotoreportersko razmetanje hrabrošću. Da li izložba u konačnici postoji za njega, za njegovu publiku ili za neku treću stranu ostaje nejasno: ipak, ista dekonstruiše često romantizirani reporterski doživljaj rata želeći demonstrirati da ”van nasilja, postoji priča. Ljudska priča.”
—
Treći WARM Festival je održan u Sarajevu od 26. juna do 2. jula 2016. godine. Organiziran u saradnji sa Centrom za postkonfliktna istraživanja, WARM Festival okuplja umjetnike, reportere, akademike i aktiviste koji rade u oblasti savremenih konflikata.
