“Nisam ni u jednom momentu osjetila da su mi dali podršku, da su me žalili, da kažu: ‘Žao mi je’. Ne! Nego sam čak čula da su govorili ‘Šta je tražila to je i dobila’. To boli”.
“Da sam ostala tu, u Bosni, ne bih imala ni iole normalan život“, kazala je M.R. koja je silovana tokom ratnih dešavanja. Prestankom sukoba napustila je Bosnu i Hercegovinu. Mužu je rekla šta je preživjela ali djetetu nije. “To ne bih mogla ni za dva života a ne u ovom jednom“, kazala je M.R., zatraživši da joj ne otkrivamo identitet.
“Danas radim, imam život, sa strane biste rekli stabilan ali ja nisam ona ista osoba. Obilježi te to, nema tu lijeka ni ljekara da to poprave“, kazala je ona.
“Opet, kažem sebi, ja sam dobila novu šansu. Da sam ostala tu. . . ko zna“ uzdahom prekida razgovor. “Znate, zna se to u malom mjestu. Gledaju te ko da si ti… ko da je to moj grijeh, ko da sam ja birala tako“, pojašnjava M.R.
“Sebe se ne stidim. Uspjela sam, ja to znam kad vidim život koji sam ovdje stvorila ali kad dođem dole (u BiH) vrati se sve to… zato i ne volim dolaziti, draže mi je ovdje, tu imam sve, imam novu sebe“, ispričala je M.R. u razgovoru za Balkan Diskurs.
Ne želi da joj otkrijemo ni koje je vjere, smatra da to nije važno jer se mnogo žena svih vjera nosi sa istim teretom.” Zlo nas je po tome biralo ali mi same ne vidimo tu razliku“, kazala je ona.
Prema podacima Ujedinjenih nacija (UN) u BiH oko 50.000 žena, djevojčica, muškaraca i dječaka je silovano tokom rata od 1992. do 1995. godine. Pravdu ali i razumijevanje društva traže i danas, 21 godinu nakon rata. Što zbog straha za sebe, za porodicu, što zbog osude okoline, mnoge od žrtvi silovanja o tome ne govore. Mnogo ih je koji nisu rekli ni najbližim.
“Nisam ni u jednom momentu osjetila da su mi dali podršku, da su me žalili, da kažu: “Žao mi je“. Ne! Nego sam čak čula da su govorili “Šta je tražila to je i dobila“. To boli“, kazala je ispitanica NN1 iz Brčkog. Ovo je samo jedno od mišljenja kako komšije, prijatelji, porodica i okolina, uopšte, reaguju na žrtve ove vrste zločina. Više detalja dostupno je u istraživanju Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija (UNFPA) u BiH.
Povlačenje u sebe
Direktorica stručne nevladine organizacije Medica Zenica, Sabiha Husić 24 godine aktivno radi na pružanju pomoći žrtvama ratnih silovanja i drugih oblika nasilja. “Etiketiranje žrtve silovanja ih tjera da se povuku u sebe i u takvoj tišini žrtve ne traže svoja prava, malo ih ima hrabrosti da se upuste u pravne procese kako bi pravda bila zadovoljena“, navela je Husić. Prema njenim rječima, mnogo je onih koji će vam reći da ne poznaju nikoga ko je žrtva ovog zločina a kad uzmete procjene o brojkama, jasno je da je to nemoguće.
Sabiha Husić upozorava na diskriminaciju koja se dešava prilikom sticanja statusa civilne žrtve rata. “U Federaciji BiH je izmjenama Zakona o socijalnoj zaštiti ova oblast dobro regulisana, uz veliku pomoć civilnog društva i inostranih organizacija ali na teritoriji Republike Srpske žrtve nemaju ta prava jer je zakonski rok za prijavu istekao 2007. godine što dodatno otežava situaciju“, pojasnila je Husić.
Ombudsmanka za ljudska prava u BiH, Jasminka Džumhur navodi da je za žrtve upravo nepriznavanje statusa najbolniji udarac. “Zakon o zaštiti žrtva torture, sa jasno definisanim kategorijama se u ovoj stuaciji čini kao najbolje rješenje i njegovo donošenje bi uveliko ispravilo ovu nepravdu“, kazala je Džumhur.
Ona napominje kako je priznavanje statusa bitno i zbog činjenice da je među žrtvama veliki broj onih kojima je potrebna medicinska pomoć i slične beneficije u ostvarenju tog prava. Međutim, i one žrtve koje imaju priznat status suočene su sa brojnim problemima u institucijama koje su dužne da im pomognu.
“Predala sam knjižicu u pola sedam, a dolazim na red u pola tri. Ja sam doktora pitala: Doktore, kako se može desiti da rano dođeš a kasno završiš. Na mojoj knjižici je štembilj Žena-žrtva rata, odmah se vidi. Pita mene doktor a kako sam to ja žrtva rata… I onda je počeo neprijatne riječi upotrebljavati… Govorio je da nisi ti to htjela, ne bi ti se to ni desilo. Bacio mi je knjižicu ko cuki na pod“, navela je ispitanica NN3 u izvještaju UNFPA.
Okrivljeni nema novca
Naše sagovornice se slažu da je država dužna da omogući puna prava žrtvama seksualnog nasilja u ratu. “Propusti koji se dešavaju su u suprotnosti sa međunarodnim pravom, različitim konvencijama i država mora osigurati mehanizam da ta loša praksa prestane“, naglasila je Džumhur.
Podsjetila je da je Sud BiH donio tri presude za ratni zločin silovanja gdje okrivljeni nema novca da isplati odštetu žrtvi. “U ovom slučaju, država se smatra suodgovornom za zločin i ona mora osigurati tu isplatu. S druge strane, žrtva ima pravo na parnični postupak ali se tu gubi značaj zaštićenog svjedoka, što jasno šteti žrtvama“, dodala je Džumhur.
Međunarodni ured TRIAL-a je organizovao ekspertnu radnu grupu koja je radila na pripremi seta amandmana na zakone o parničnom postupku i zakone o izvršnom postupku. Amandmani za cilj imaju omogućiti pokretanje ovih postupaka bez potrebe ukidanja ili izmjene ranije određenih mjera zaštite identiteta. Oni će biti u narednom periodu upućeni u parlamentarnu proceduru.
“Čak i na sudu kada razgovarate, advokati vas gledaju kao manje vrijednu ženu“, navela je NN1 u izvještaju UNFPA.
Džumhur objašnjava da se dosta toga uradilo kako bi ovaj segment što bolje funkcionisao. “Zapošljavano je osoblje u tužilaštvima i sudovima kao podrška svjedocima, ulaganje inostranih donatora za prostor gdje se žrtve tog nasilja saslušavaju, zapošljavanje psihologa, sve su to stvari koje jesu poboljšane“, podsjetila je Džumhur, naglasivši da prostora za daljnji rad itekako ima.
Husić napominje da se žrtve često koriste u dnevnopolitičke svrhe, istaknuvši da je i to jedan od razloga što sarađuju sa Udruženjem žena iz Banja Luke.
“Kroz ovu saradnju mi pokazujemo da žrtva nema nacionalnost a to je bitno i sada i za buduće generacije“, zaključuje ona.
Ombudsmanka Džumhur ističe da naše bolno iskustvo može biti primjer drugima ali i da sami treba da ispravimo ono što je loše kako bi žrtve došle do pravde.
