Dvije generacije, sedam različitih priča: Uspomene 677 je moćna istraga o efektima i obimu PTSP-a i transgeneracijske traume.
Dvije generacije, sedam različitih priča: Uspomene 677 je moćna istraga o efektima i obimu PTSP-a i transgeneracijske traume. Ovo je četvrti nastavak našeg mini-serijala o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP) i vizualnoj umjetnosti. Kratku istoriju transgeneracijske traume pročitajte ovdje. Prvi dio serijala pročitajte ovdje.
Piše: Bruce Clezy
‘’Ako se u roditeljskoj kući širi jedna ekskluzivna atmosfera prema drugima i drugačijima; ako se širi beznađe, strah, odbojnost prema drugome; onda će to i mlade duše i mlada srca upijati.’’
– Franjo Komarica, Bosanski Hrvat, Banjalučki biskup (Uspomene 677) –
Uspomene 677 je dugometražni dokumentarni film u produkciji Pinch Media (London) i Centra za postkonfliktna istraživanja i u režiji Mirka Pincelija. Snimljen 2011. godine film prati živote troje ljudi koji su preživjeli rat u BiH 1992-1995 i četvero mladih koji su rođeni za vrijeme ili neposredno nakon prekida vatre. Film otkriva strahote koje su osobe preživjele kao i njihove trenutne pokušaje da se oporave od svojih trauma. Razgovori sa ovim preživjelima su zatim isprepletani sa svjedočenjima četvoro mladih ljudi. Dok slušaju ove mlade ljude koji pričaju priče vlastitog života i života ljudi oko njih, gledaoci dobijaju pravi osjećaj dubokih ožiljaka koje ove adolescenti nose dok pokušavaju da shvate naslijeđe kojem oni nisu doprinjeli. Veoma ličan i potresan, film Uspomene 677 je intimna slika transgeneracijskog prijenosa PTSP-a. Film je jedinstven i značajan je po tome što pokazuje da se trauma PTSP-a ne prenosi samo na djecu žrtava rata, nego se može naći i među počiniocima i njihovom djecom.
Na primjer, Tatjana. Tatjana je 17-ogodišnja kćerka bivšeg vojnika. Ona je rođena 1994. godine i iako nije preživjela konflikt, izazovi sa kojima se sada sreće sa mogu pripisati ratu u BiH 1992-1995. Tatjanini roditelji su razvedeni i ona ovu činjenicu direktno veže za probleme koje je njen otac imao sa narkoticima i njegovom nemogućnošću da priča o strahotama koje je preživjeo kao vojnik.
“Uvijek se ljudi pitaju zašto se to desilo… ko je indukovao ovisnost mog oca i sve stvari koje je radio vezano za narkotike? Moj otac je bio u ratu i ratovao je. Ja uvijek te stvari vežem za rat. Moj otac ne priča mnogo… o pitanjima kao što je rat, toga što je on sve video i preživio u ratu. Kada počne da priča o tome vidim koliko mu je teško i često su tu rečenice poput: ‘Ne znaš ti kako je to sve vidjeti. Ne znaš koliko je teško vidjeti svu tu krv i sve te ljude.’. Jedna je stvar vukla drugu i ja sve te probleme koji su se desili u mojoj porodici najviše vežem za ratna dešavanja koja su se desila u Bosni i Hercegovini.’’
Ovdje imamo klasične znakove transgeneracijskog prijenosa PTSP-a. Roditelj koji je iskusio duboku fizičku i psihološku traumu (strahote rata) se povlači u sebe vjerujući da niko ne može da razumije njegovu bol. U nemogućnosti da se izliječi koristi narkotike i završava u zatvoru. Ovo veoma teško pogađa njegovu porodicu. Izbezumljena njegovim radnjama, njegova kćerka provodi veliki dio svog života pokušavajući da ga spase. “Meni je jako žao zbog svega što mu se dogodilo”, kaže Tatjana, “i tokom cijelog svog života pokušavam da mu pomognem sa tim.” Ovaj pokušaj da se “spasi” roditelj je tipičan ishod transgeneracijskog efekta PTSP-a (Leiner, 2009).
Nasuprot Tatjani je anonimni mladić koji se pojavljuje pri kraju filma. Anoniman, njegov glas se pojavljuje iz mraka:
“Kada sam bio djete, druga djeca su me uvijek pitala koja je moja religija. Ja sam uvijek odgovarao: ‘Ja sam Alen’. Nisam znao šta je religija. Dolazim iz miješane porodice Hrvata, Muslimana i Srba. Moj otac je Ermin Čurtić. On je optužen za ratne zločine u selu Stupni Dol u Varešu.’’
Priča ovog mladića je priča o sinu počinitelja. Kao i Tatjanin, i njegov život je duboko pogođen radnjama njegovog oca. Udaljavanje od prijatelja iz straha od odmazde i mnoge neprospavane noći su samo dva ishoda transgeneracijske traume sa kojima se suočava na dnevnoj bazi.
Briljantnost Uspomene 677 kao filma je u tome što prisiljava gledaoca na pitanje ko je uopšte “žrtva” međugeneracijske traume. Ni Tatjana ni anonimni mladić nisu prikazani kao “oštećeni”. Oni nisu “bolesni”, niti imaju “psihopatologiju” na bilo koji način. Niti su oni “žrtve” rata. Naprotiv, oni su hrabri i inteligentni mladi ljudi koji su uspješno prevazišli izazove svojih posebnih istorija, stalno težeći boljoj budućnosti. Isto tako, iako se govor biskupa Komarice koji je započeo ovaj film lako može tumačiti kao opis uslova transgeneracijske traume, on zapravo opisuje proces kojim se nacionalizam prenosi iz jedne generacije u drugu. Uspomene 677 se usuđuju pitati ko su tačno žrtve transgeneracijske traume? Jesu li to oni koji su bili podvrgnuti PTSP-u ili oni koji su bili podvrgnuti vatrenom nacionalizmu?
* Film Uspomene 677 je dostupan na iTunes.
U nastavku: Post-traumatski stres nasuprot post-traumatskog rasta (Dio V)
—
Daljnje čitanje:
Leiner B. (2009). The legacy of war: an intergenerational perspective. Smith College Studies in Social Work, 79 (3-4): 375-91.
